Prodano
Vanja Fazinić
Izdavač: Mense Medio
U svakom slučaju, pobjedu sam odnijela u trci bez konkurencije, a to nije bio ugodan osjećaj.
Ako je jutarnji sastank zahtijevao fizički napor, svakako je onda svaki od ovih razgovora smrvio po komadić moje psihe.
Ja sam, međutim, nervozu ugurala u vlastiti želudac. – Vrlo kreativno – rekao je Tobijas napustivši ured. Bila je to jedina pohvala koju ću od njega ikada dobiti.
Doimali smo se poput likova u nekoj komediji. Lažni revizori prodavali su maglu tipu koji se lažno predstavljao za direktora unajmivši glumicu početnicu da glumi prevoditeljicu.
Jesam li imala ikakvog drugog izbora doli pristati? Moj izostanak oduševljenja bio je više nego očit, ali to Tobijasa nije zabrinjavalo. Kako se o plaćanju nije izjašnjavao, pretpostavila sam (što se kasnije ispostavilo ispravnim) da to, vjerojatno, ide u rok službe.
Uživala sam dok sam se pretvarala da ne shvaćam što od mene hoće. Nisam mu htjela olakšati. Ne ovaj put. Htjela sam da izgovori. Htjela sam da od mene izričito zatraži da krivotvorim potpise.
Bili su to trenuci u kojim se otkrivala ranjivost naših gospodara koja ih je skidala s pijedestala nedodirljivosti. Ismijavanje Tobijasa svakako nam nije vraćalo dostojanstvo. Ono je bilo odraz naše jadne nemoći, ali nam je makar na trenutak donosilo privid jednakosti, a to je na dušu djelovalo poput melema.
... no naš razgovor bio je neprirodan, nekako nategnut, kao kad iz prazne tube na silu pokušavate iscijediti zubnu pastu.
Nije fer! – htjela sam povikati. Ja sam ovdje svaku večer do devet. I normalno je da tu ručam.
No to ne bi ništa promjenilo. Ja više nisam bila jedna od njih. Imala sam drugačiji tretman. Ručala sam s direktorima i k tomu još na račun tvrtke.
Naglas nisam rekla ništa. Zbog mirisa užeglog maslaca u čokoladnoj glazuri. Mirisa odbacivanja.
Iduće jutro nisam otišla u Katin ured. Ni jutro poslije toga.
Kako je marićevo, a naročito Tobijasovo povjerenje prema meni raslo, tako je istovremeno raslo nepovjerenje ostalih mojih kolega. Više nisam nikamo pripadala.
Željela sam vjerovati da to radi radi mene, da me malo rastereti. Bio bi to veliki pomak u svijesti čovjeka koji je u svakom trenutku razmišljao kako ugoditi sebi.
Tvrtka ne poznaje prijateljstva.
Digla sam kredit. To je značilo dvije stvari. Prvo – bit ću neovisna o svojima, drugo – postajem potpuno ovisna o tvrtki. Ovo je načilo napuštanje bilo kakve ideje o otkazu sljedećih deset godina.
Bilo je izlišno pokušati objasniti im da se više ne osjećam dobro u našem obiteljskom čoporu. Ono što je do nedavno za mene predstavljalo sigurnost, sada sam doživljavala kao gušenje. Bojala sam se da me ne usišu. Naravno da im to nisam mogla reći pa sam šutjela.
Možda je i u tome taktika majstora – razmišljala sam – toliko te iscrpe na psihofizičkom i financijskom planu da te prestane biti briga za detalje, samo želiš da sve već jednom završi i da se useliš.
Dobila sam moć koju nisam znala koristiti. Za to je, vjerojatno, trebalo iskustvo, ali i doza bezobzirnosti koju nisam imala.
Kod svih velikih promjena reagiram zbunjeno. U situaciji kad se treba boriti za poziciju ili probitak, uvijek se nekako izgubim. Raspršim se u stotinu različitih pravaca. Znam da bih se trebala fokusirati. Svesna sam toga još od doba kada sam putovala autobusom u srednju školu.
Na stanici je svakodnevno poveća skupina nas srednjoškolaca čekala sedamnaesticu. I dok bih ja bila zaokupljena pričom ili vlastitim mislima, svi bi već zauzeli mjesta u autobusu. Ja sam redovito ostajala stajati na nogama. Čak i Maja, moja prijateljica koja se pričinjala zbunjenom i luckastom, obično je uspjela pronaći mjesto i velikodušno mi ponudila da na nju naslonim torbu. Usredotoči se – rekla bih samoj sebi. Barem pokušaj reagirati kad vidiš da autobus dolazi. No, nikako nisam mogla ostati usredotočena na tako banalnu stvar kao što je guranje da bih zauzela mjesto. Makar me to koštalo stajanja na nogama.
Jedna skupina ljudi čini se ipak bolje funkcionira u iznenadnim promjenama, previranjima i kaosu. U situaciji u kojoj ostali bezglavo pokušavaju pronaći čvrstu strukturu ili smjer, nepogrješivo osjećaju pravac kojim treba krenuti. Pri tome se savršeno prilagođavaju struji i odakle god ona došla, oni su uvijek okrenuti niz nju.
Slatkorječivost je dosezala razinu neprobavljivosti.
Naučila sam da je u obraćanju ljudima poput Ranjita potrebno u svakom trenutku pokazati shvaćanje važnosti njihovih projekata, koje su uzdizali na razinu spašavanja čovječanstva.
I njega je obuzelo. Postao je čovjek sustava. Gorljivi zagovornik tvrtke i promicatelj njezinih ideja i vrijednosti. Nikada ga nisam čula da ovako govori. Gledala sam ga u čudu, fascinirana činjenicom s kakvom je lakoćom prigrlio kukavičje jaje. Uspjeli su ga uvjeriti kako je njegova velika sreća što je upravo on odabran, regrutiran i promaknut u časnika među stotinama vojnika. Za uzvrat sustav dobiva bezuvjetnu lojalnost i najvećeg zagovornika koji tuđe zamisli i ciljeve entuzijastično promiče pod svoje.
Kako bilo, zbog svoje uključenosti u zbivanja, počela sam se osjećati važnom. Upadala sam u zabludu, vjerojatno svojstvenu svim mladim ljudima zaposlenima u velikoj korporaciji. Počela sam vjerovati kako sam neophodna.
...ja i moj nedostatak samopouzdanja rastemo zajedno. Ja sam toga svjesna. Već jako dugo. Zapravo, ne znam u kojem trenutku se to dogodilo. Jednostavno se nalijepio na moja leđa. Od tada bubri hraneći se obilato mojim nedostatkom vjere u sebe.
Pozivali su i Vandu, i Tatjanu, i neke mlade inženjerke iz laboratorija. Sve one koje su po nekom općem mišljenju bile privlačne. Istočnoeuropsko meso iz slobodnog uzgoja. Naša je svrha bila unijeti u njihove učmale živote dašak svježine ili ih podsjetiti na ono što su bili prije no što su se pretvorili u osjećajne ljuske. Prije negoli su dozvolili da njihova svakodnevna usmjerenost na profit i uspjeh iz njih isiše sadržaj.
Nije mi padalo na pamet otići iz tvrtke. Bila sam uvjerena kako sam sretna u svom uredu. K tomu nedavno mi je porasla plaća. Sada sam dobivala trinaest tisuća kuna. S prekovremenima nakupila bi se tu lijepa svota. Sustav me je uspio uvjeriti kako nigdje ne bih mogla biit tako sretna i zaštićena kao u njegovu krilu, pa sam poduzela sve što je bilo u mojoj moći kako bih se u to krilo što prije vratila.
Ponovno sam osjećala da iscrpljenost dodiruje onu granicu kada se tijelo počinje mučiti. Moje tijelo je vapilo za mirom. Ja se nisam obazirala. Ja sam ga i dalje tjerala do ruba.
Umorna sam. I sama. Samoća živi u mom uredu. Ugodno se smjestila u žutom svjetlu prekovremenih sati. Nosim ju sa sobom kući. Spava sa mnom u krevetu. Najviše sam je ipak svjesna na domjencima i društvenim događanjima općenito. Pritaji se pa mi namiguje iza praznih osmjeha i čaša.
Dok brižljivo isctavam lice koje sam odlučila nositi na posao taj dan, svjesna sam da odumirem. Obrazac pre kojemu sam uredila svoj život dotjerala sam do savršene jednostavnosti. Spavam. Ustajem. Pripremam se za posao. Radim. Jedem. Probaljam. Održavam na životu ispoliranu parodiju sebe same. Imam li snage razrezati krug?
Tvrtka je postala mjesto odlazaka.
Ali i dolazaka. Po hodnicima se čula rika mladih lavova i miris svježe krvi. Paradoksalno – njihove vlastite kojom će se sustav nahraniti. Oni to, naravno, i ne slute. Neki od njih to neće spoznati ni kada ih sustav ispljune nakon što iz njih isiše ono što mu bude potrebno. Njihovi će umovi do tada biti isprani izrazima poput: strategijska kontrola, uspostavljanje sustava nadzora, korporativna društvena odgovornost. Tržišne ekspanizije. Vertikalna integracija. Diverzifikacija. Sinergija.
