Etika za početnike
Dave Robinson i Chris Garratt
Izdavač: Naklada Jesenski i Turk
Svaki čovjek je proizvod određenog društva. Mi ne izgrađujemo sami sebe. Ono što držimo 'našim identitetom' i 'osobnim stavom' dugujemo društvu u kojem živimo. Aristotel
Preispitujte prihvaćene moralne stavove. Činito to neprekidno. Sokrat
Država može odrediti što je zakonski dobro ili loše, ali zakon i moral nisu ista stvar.
Čini drugim ono što želiš da se i tebi čini. To 'pravilo uzajamnosti' ima dugu povijest i može se naći u mnogim svjetskim religijama. Zvuči mudro, kao razborit način snalaženja u svijetu, iako Isus nije baš tako poučavao. (Njegov moralni zakon je mnogo radikalniji i ne temelji se na uzajamnosti. Dobro se mora činiti i onima koji nama čine zlo. Zbog toga je tako teško slijediti pravo kršćanstvo.)
Okrutno društvo često vrši negativan utjecaj na moralni razvoj ličnosti.
Filozovsko mišljenje odbija automatsko prihvaćanje tradicionalnih odgovora.
Za mislioce poput Sokrata, bogovi su bili krajnje neprikladni kao moralni uzori. U grčkoj mitologiji nije bilo ničega poput Deset zapovijedi... Sve ovo značilo je da etiku valja tražiti izvan religije.
Sokrat je vjerovao da je za ljudska bića najvažnije postavljanje pitanja. Rekao je da moralna spoznaja postoji i da je vrijedi tražiti već radi nje same. Po Sokratu 'život bez preispitivanja nije vrijedan života'. Bila je to uznemirujuća ideja. Većina odraslih ljudi izbjegavala je pitanje o moralu – radije su brinuli oko zarade i vodili ujednačene živote. 'obad' je poticao mlade na samostalno razmišljanje i preispitivanje uobičajenih moralnih normi. Nipošto nije želio biti guru koji prenosi gotovu 'istinu'. Uvijek je naglašavao da mudar čovjek 'zna da ništa ne zna'. Sokrat je usavršio metodu istraživanja kojom se ponose i današnji filozofi: najprije postavite pitanje, potom shvatite smisao pitanja, i na kraju zapitate kakava je vrsta odgovora prihvatljiva.
Sve što postoji usmjereno je prema ispunjenju svoje jedinstvene svrhe. Kaošto nož ispunjava svoj smisao dobrim rezanje, i ljudska bića se osjećaju ispunjenima kada dobro funkcioniraju. Aristotel
Rousseau je smatrao da je svako ljudsko biće rođeno s ogromnim potencijalom za dobro, pa je stoga odgoj djece od velike važnosti. Ljudi su nekoć živjeli u stanju blaženog sklada sa svojom okolinom. Tada je započeo veliki pothvat civilizacije. Civilizacija nam je donijela umjetne potrebe kao što su CD playeri, brzi automobili i poroke kao pohlepu i seksulanu izopačenost. Iako iskvarenost civilizacijskih dobrima može zvučati zabavno, rezultat je iskvarenost naše urođene dobrote i nevinosti.
Čini nam se da je čovjek nešto više od organizma građenog na načelu boli i užitka, možda čak i trebamo patnju kako bismo postali potpuniji.
Sartre je vjerovao da je svaka osoba jedinstvena te da je stoga nemoguće generalizirati o 'ljudskoj prirodi'. To bi značilo da postavke moralne filozofije ne smiju polaziti od definicije 'ljudske prirode', bez obzira tumači li se ona kao postojanje cilja (Aristotel), racionalnosti (Kant), ili konceptom čovjeka kao organizma građenog na suprotnosti 'bol-užitak' (Bentham). Mis smo oni koji su odgovorni za našu 'esencijalnu' prirodu i karakter.
Iako smo ograničeni u biranju nekih zadatosti ekonomske i generičke prirode, Sartre drži da smo potpuno slobodni da izgradimo sami sebe. Čovjek nije poput papirnate lutkice, 'izrađen' s unaprijed određenim karakterom. Oni koji poriču takvu činjenicu 'slobode', po Sartreu su 'neautentične' kukavice i 'licemjeri'. Ljudi koji traže ili pružaju moralno vodstvo i savjete jednako su ludi i pokvareni. Soim toga, samo društvo neprestano ograničava našu slobodu želeći nas uobličiti u 'dobre građane'.
Ne postoje nikakvi moralni sustavi, pravila ni gurui koji bi tu mogli pomoći. Svatko ima potpunu slobodu izbora. To znači da mora preuzeti odgovornost za svoju konačnu odluku kao i svu tjeskobu zbog moguće pogrešne odluke. Moral se, prema Sartreu, u potpunosti temelji na izboru a ne na sadržaju same odluke. Sartre želi da studentova ili bilo čija moralna odluke jest usamljeni, intiuitivni i u cijelosti individualni čin – čin temeljne odluke. Dobar egzistencijalist mora pokušati donositi odluke 'kao da to čini za sve ljude'.
Nikakvo čudo što su Sartre i drugi egzistencijalisti naglašavali značajke individualnog etičkog djelovanja kao što su tjeskoba, očaj, apsurd i hrabrost. Potpuna sloboda je, paradoksalno, jedini izbor koji nudi totalitarna ne-sloboda. Problemi poput ljudske prirode, razuma, korisnosti i slično, postaju nevažni kada je ulog sve što imamo.
Možda je ljude ispunio lažni strah od prevelike egzistencijalne slobode i stoga traže osobnu i političku izvjesnost – bez obzira na moralnu cijenu.
Postmodernizam uzvisuje neizvjesnost i raznolikost, pa je nemoguće odrediti neki jedinstveni etički cilj. Budućnost kasnog kapitalizma bit će vrijeme oskudnih zaliha, generički 'obrađenih' ljudi, velikih korporacija i robovske radne snage, visokotehnološko društvo koje će imati potpuni nadzor nad svojim potrošačima, 'mjenjačima TV kanala', žiteljima svijeta slike, svijeta temeljenog na 'ovdje i sada'. Neprekidan 'spektakl' konzumističkih sličica kontrolirat će i hipnotizirati građane tjerajući ih na potpuno prihvaćanje kapitalističkog 'morala'. Ovakav moral počiva na potrebi za proizvodnjom i potrošnjom, na prihvaćanju besmislena rada i međusobnom otuđenju ljudi. Zapadnjaci će biti robovi rada i supermarketa. Nestat će osobni moral i jedini prostor izbora bit će izbor između proizvoda.
U koliko je mjeri naš 'osobni moral' političke prirode i kako malo naših uvjerenja možemo odista nazvati 'našima'. Marcuse objašnjava na koji način kapitalizam stvara 'jednodimenzionalnu' sliku čovjeka kao izliranog potrošača s lažnim potrebama. Kupujem, dakle jesam.
Postmoderni svijet će stvoriti veće moralne slobode i odgovornosti. Etika će postati još viće egzistencijalistička. Moralnost će biti privatizirana. Moći ćemo birati moralne vrijednosti koje su prikladne u danom trenutku. Položaj čovjeka u postmodernom dobu postaje tako 'stanje uma'. Ne postoje više moralni putokazi koji nam pomažu pri traženju 'puta pravednosti'. Morat ćemo se pouzdati u samoispitivanje i samovrednovanje neprekidno izoštravajući našu moralnu budnost.
Postmodeniza znači 'vedru slobodu u kojoj slijedimo bilo što i zapanjujuću nesigurnost pri pitanju što vrijedi slijediti i u ime čega'.
Svatko će biti slobodan da živi svoj život i ima različite životne ciljeve.
Novi aristotelovci , kao što je McIntyre tvrde da se moramo usredotočiti na ono što bismo htjeli postati, umjesto na ono što upravo činimo. Ovakav tip moralne filozofije naziva se i 'teorija vrline'.
Dominantni patrijarhalni pogled na pravu prirodu žene stoljećima je isticao da su one intuitivnije, iracionalnije, nježnije, pasivnije, nesebičnije i suosjećajnije od muškaraca. Žene uzimaju u obzir specifičnosti ljudskih odnosa i emocija uključenih u moralnu dilemu, i potom pokušavaju pregovarati.
