Psihoanaliza za početnike
Ivan Ward i Oscar Zarate
Izdavač: Naklada Jesenski i Turk
Zbog nesvjesnih utjecaja, osoba iskrivljuje stvarnost.
U odrasloj osobi je dijete koje se boji da će je usisati u crnu rupu, u zastrašujuću prazninu, dijete koje je napušteno i samo, koje osjeća da gubi dio sebe, a nitko to ne razumije i nikoga nije briga, njegovi tjelesni proizvodi (njegovi mali 'poslovi') se ne cijene i ono možda tajno želi da nad njim puste vodu. Doduše, psihoanalitičar ne može dokazati tu povezanost, ali u nekim stvarima nalazi naznake za nju.
U životu svake osobe događa se tako mnogo toga što će usmjeriti njezin razvoj u jednom ili drugom smjeru ('životne slučajnosti').
Svakom roditelju zacijelo je poznato da dijete zavidi drugom djetetu na gotovo svakoj razlici koja ih čini različitima.
Freudov slavni strukturalni model koji se sastoji od 'ega', 'ida' i 'superega', ustrojen na temelju 'načela ugode', model je takve vrste. Na jednoj razini, taj model pokušava izraziti činjenicu da su ljudska bića biološki i društveni pojedinci, a ti različiti dijelovi mogu doći u sukob. 'Biološki' dio je u našim nagonima i tjelesnim funkcijama. 'Individualnost' se izražava ko osjećaj identiteta ili samosvijesti. Postoji i 'društveni' dio u našoj potrebi za drugim ljudima i u svijesti o tome, a što je presudno za Freuda, i u našoj sposobnosti da interioriziramo društvena pravila i vrijednosti.
Prema Freudu, glavni mehanizam je 'potiskivanje', prvi 'mehanizam obrane' i proces kojim se nesvjesni 'id' odlikuje i održava.
Strukturalni model implicirao je razvojni niz u kojemu se ego i superego razvijaju iz ida, iz prvotno neorganiziranog stanja. Smatra se da je novorođenče splet osjeta u kaotičnom vrtlogu besmislenih opažaja i podražaja. Djetešce nema stvaran osjećaj za ono što je unutra, a što je vani. Ono zahtjeva trenutno zadovoljenje. Budući da nema pojam o vremenu, svaka odgoda u zadovoljavanju njegovih potreba i žurnih zahtjeva, stvara bolnu frustraciju. Ego se razvija kako bi izmjenio te podražaje i organizirao njihovu struju u stabilne i smislene predodžbe.
Kako bi održala psihičku ravnotežu, osoba pokušava oblikovati vanjski svijet – posebice druge ljude – tako da se uklapaju u njezine modele. Donald Meltzer izrazio je to ovako: 'Vještinu kojom drugi manipuliraju drugima kako bi igrali uloge u drami svog fantazijskog života nadmašuje samo revnost kojom ljudi žele glumiti propisanu im ulogu.' Ljubavnike pretvaramo u roditelje, djecu u male verzije samih sebe, a kolege u braću i sestre. Te uloge glumimo kako bismo u 'stvarnom životu' ponovili stare drame iz djetinjstva.
Koliko god se trudili, skloni smo nalikovati svojim roditeljima. Stoga se 'super ego' gradi od 'tragova roditelja, učitelja i uzora'.
Identifikacije 'prerađuju' građu našeg uma i mijenjaju opći duh emocija i sjećanja. Cijeli model se mijenja, kao što kaleidoskop mijenja raspored svojih elemenata kako ga okrećemo.
'Primarna majčinska zaokupljenost' svojevrsno je luđačko stanje u koje zapadaju majke koje su upravo rodile.
Ako se jezgra identiteta ne razvije, dijete, a poslije i odrasla osoba, možda neće uspjeti ujediniti svoj unutarnji i vanjski svijet. Nedostajat će joj spontanost i moći će se identificirati samo s društvenim ulogama umjesto da izražava svoje unutarnje kvalitete.
U ljudskih bića majka djelomice probavi emocionalno iskustvo koje dijete ne može asimilirati samo. Zamislite dijete koje padne i pogleda majku prije nego što odluči hoće li zaplakati ili ne. Razmjena pogleda između majke i djeteta određuje u kakvo će se iskustvo pretvoriti taj događaj. Time što ga 'pazite' dijete osjeća da je njegovo emocionalno iskustvo 'shvaćeno'. Zbog toga je funkcija 'ograničavanja' važna za integraciju nastajuće ličnosti djeteta.
Nitko ne zna zašto se jedna osoba razboli u situaciji koju druga osoba rješava 'lijevom nogom'.
Freudova ideja bila je da se nesvjesno učini svjesnim i da tako ono izgubi dio svoje moći kojom iskrivljava stvarnost i potkopava mentalno zdravlje bolesnika. Analitičar ne sluša samo ono što pacijent kaže, nego i oklijevanje, ponavljanje i odstupanje koje se pojavljuje dok se on pokušava držati pravila.
Moglo bi se reći kako je u psihoanalizi riječ o 'tome da bolje upoznate sebe' i postanete tolerantniji na one svoje osobine koje nisu 'ugodne', 'pametne' ni 'dobre'. Bolja spoznaja sebe i svijeta nije jamstvo sreće ni uspjeha, ali omogućuje potpuno iskorištavanje vaših vanjskih i unutarnjih potencijala.
Freudovo načelo 'ugode-neugode' dokazuje kako je mislio da na ograničenom području svoga djelovanja ljudska bića slijede biheviorističku logiku nagrade i kazne.
