| < | ožujak, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Desi li mi se ...
- 23:49 -
Komentari (28) -
Isprintaj -
#
|
Dobio sam ovih dana u jednom mailu pitanje koje me zateklo i potaknulo na razmišljanje, a i ne samo razmišljanje. Nastojao sam sagledati značaj pitanja i razumijeti ga. Pitanje je glasilo: 'Je li ti se još desi da se zaljubiš?' Zastadoh tada u čitanju. Kao i uvijek, nastojim razumijeti, pogotovo pitanja. Prvo na čemu sam morao poraditi mislima, gledanjem i sviješću jest 'što je to zaljubljenost?' Ma gdje meni takovo pitanje? Meni koji nema skoro nikakav ljubavni život; koji skoro uvijek razmišlja i ljepotu nalazi u razmišljanju. Gdje me nađe?! Kao mlađi bi eskivirao odgovor i zapetljao sve nekim mislima i zaključcima. Bilo bi to uz osjećaj da je ljubav za one druge, prave muške. Mislio sam da su ženske sve zaljubljene i to u njih. Ja sam tu onako usput. Nemojte mene to pitati. Pitajte njih. Nemam ja pojma o tome. Ako sam pokušao što takovo, uvijek sam izvisio. Valjda sam očekivao nešto na tanjuru. Sada zastadoh. Poslijednjih godina sam podosta tražio smisao postojanja u vjeri da mora biti istina to što se živi. Vidim razvoj vrsta, brzo nastajanje i nestajanje jedinki. Tu su i neke pretpostavke o početku i kraju života, ali vidim da nema pravih svjedoćenja o tome. Sve je nejako i klimavo. Eto i sada pišući tako o zaljubljenosti opet brazdim mnogima negdje drugdje. Ne, idem točno put prikaza iskrenog odgovora na pitanje. Čuo sam mnoge priče o zaljubljenosti kao vrhunskom doživljaju u životu. Kao mali sam se pitao: 'Ta zar će se i meni takvo nešto dogoditi?' Vrijeme je prolazilo. Išao sam po turnirima, razmišljao i raspravljao o životu. Ono se nikako nije događalo. Mislio sam da im nisam zanimljiv. One vole one koji ne razmišljaju i koji vole konkretno. Tu sam zapeo. Tu, na tome konkretno! Zar obično drmanje i pohota da budu uzvišeni osjećaji? U sebi sam prepotentno to osudio kao primitivizam bez duše i duhovnosti. Takav nikada nisam imao djevojku, mada sam se silno nadao da će naići oma koja će me razumijeti i sa kojom ću otkrivati ljepote života. No, izgleda da sam bio pretežak. Desilo mi se tek jednom, da sam, izgleda, bio predmet rutine jedne djevojke u njenom sazrijevanju. Ostao sam zatečen i to shvatio kao slučajan događaj u kojem sam bio pažljivo udaljen. Razumio sam to. Ona se ustvari prešla. Prošle su godine novih natjecanja u gou. Postadoh majstor; od vodećih i često bio i prvak Hrvatske. To me ispunjavalo. Go mi je otvarao nova viđenja u životu. I bilo je tako dok nije došla ona, kojoj su sva kola krenula nizbrdo, a meni je isticao rok upotrebe. Nije tu bilo razmišljanja. Skoro da i nismo 'hodali'. Zbilo se strelovito. Oboje smo bili svijesni da nam je to put. Osnovali smo obitelj. Rađala se djeca i ostvarismo četvero. Sada su to već ljudi. Jesam li bio zaljubljen? Pojma nemam. Znam da sam brinuo o djeci, čak kako mnogi kažu, i previše. Brinuo sam i o njoj. Funkcioniralo je to 27 godina, a tada je došlo nešto što nisam razumio. Počela me izbjegavati; često ostajala sama do kasno u noć i nisam je mogao dobiti na razgovor. Odbijala je prijedloge za izlete. Mislio sam da će to proći. Imali smo još i 13-godišnjeg sina kojemu treba stabilna obitelj. Krenulo joj krivo i na poslu. Trebala joj je pomoć i odlučila se za psihijatriju. To je valjda u redu. Ja sve to prihvaćam. Ne mogu se nasilno nametati. Ostadoh kao promatrač. Krenulo je i lječenje bolničkoga tipa. Kada sam dolazio u posjete, nisam smio, često, ulaziti u njihov prostor. Tamo su imali neke terapije druženja. I ona si je tamo, na tim terapijama, našla srodnu dušu. Ja sam bio u čekaonici čekajući da smijem u prostor za goste. Nisam znao što se zbiva, ali nakon toga bolničkoga lječenja ona napušta obitelj i kao zaljubljena leptirica odlazi putem ljubavi. Da, to je ljubav. Došao je onaj pravi. Bože moj, pa što bi ja htio, pa 27 godina smo bili zajedno. Valjda se konačno ona smije zaljubiti. Meni ostaje go i najmlađi sinek. Naravno i posao, jer od nečega se treba živjeti. Eto i opet mislim na pitanje o zaljubljivanju. Radio sam sve što je trebalo. Što je to zaljubljivanje, još pojma nemam? Valjda ono što se njima desilo. Prošlo je šest i pol godina od tada. Otvorio sam i blog. Ustvari blogove. Našao tako načina da dušom govorim. Čemu sakrivati kada je sve to samo točkica u beskraju. Stekao sam prijatelje i prijateljice koje volim. Neznam što je voljenje, ali mi je lijepo sa vama. Sa nekoliko prijateljica blogericasam razvio divnu komunikaciju. Jesam li se zaljubio? Pojma nemam, ali povremeno imam prekrasne osjećaje. Vrijeme nosi svoje. Sve je u promjeni. Njena ljubav napustila je ovaj realan svijet. Ostala je sama. Jedino mjesto, gdje još može, je ovaj dom u kojem živim sa dva sina, snahom i unučićem. Bože moj, majka im je i baka. Vratila im se. Ja neznam što misliti. Nikada nisam bio i neću smetnjom. Tako to ja vidim i nastojim. Možda tu i tamo ne uspijem. Neka mi se oprosti. Ja ovdje imam krov nad glavom i mjesto za ovo već ostarjelo tijelo. Je li mi se još desi da se zaljubim? Pa ja sam stalno zaljubljen u cijeli svijet, u život, i jedinstvo kojim svi postojimo. Život je samo jedan, a naše svijesti kao zrcala ga zrcale, svaka na svoj način. Svi smo mi jedno. Odvojeni ne možemo biti. To je ustroj svijeta i svemira, ustroj života i postojanja. Taj osjećaj toga zajedništva, u kojem je svatko tko postoji, jest ljubav. Njime potvrđujemo život njegovom istinom. I ne da ne postojim. Tek tada postojim, jer priznajući sebe kao tek odraz svega što nisam, postajem to što jesam. I sretan sam što je u tom istom i jedna meni posebno draga blogerica, i još jedna, i još jedna, i još jedna .... ma i vi dečki, ali prema vama s osječajima kao prema dečkima. Da, čini mi se da sam stalmo zaljubljen. Ne onako sirovo, već prije svega dušom, pa srcem, a možda je u dragoga Boga i iznenađenje. Sretan sam što postojim, a znam da drugačije ni ne može biti. Sretan sam za sve meni drage, a svima koji traže ljubav i pažnjum, želim da ih nađu. Za to je potrebno voljeti, jer bez toga se uzvarat neće ni vidjeti. Sve vas srdačno pozdravlja i voliu vaš Mladen ... :) |
Promjene i prilagodbe
- 18:23 -
Komentari (28) -
Isprintaj -
#
|
Zastadoh na tren; tren koji traje; traje u mislima... Kao da se pitam: 'Što to nešto čini nekakovim? Zašto je nešto baš takovo; išta ikakovo?' Naući se čovjek na način neki i sve mu nekako uobičajeno bude. Kao da je to sigurnost neka, da se uvijek nekako jednako zbiva. Ne samo da sam pripremljen tada, nego se i sve u meni prilagodilo načinu uobičajenom. Tako to valjda sve živo funkcionira. Valjda zato i postoje vrste živih bića? Svi su nekako oblikom i načinom prilagođeni. Kako bi lavu bilo u polarnim područjima ili tuljanu na erkvatoru? Sav svijet se nekako ustalio i djeluje uobičajeno. Sve što postoji ima neke granice. Tako postoje i granice uobičajenosti; granice koje predstavljaju poteškoće i probleme djelovanja naviklih cjelina. Promjene mogu biti male, ali i velike. Mogu se dešavati polako, ali i brzo. Opstanak jedinki, a time i čitavih vrsta ovisi o prilagodljivosti promjenama. Teže je kada su one velike ili brze. Sav živi svijet u tome se nalazi, a bogami i neživi. Odraz je to svijeta izvanjskoga na svijet jedinke. To je onaj osnovni odnos o kojem često govorim. Priznati svijet oko sebe, koji te čini, nije samo slijed riječi. To znači i spremnost na ponašanje njegovo, na promjene kojima se on odražava na nas. Imao sam do sada u životu raznih situacija koje mi je diktirala okolina. Trebalo se prilagoditi, i nikada nije bilo tako, da se prešla granica moje moći prilagođavanja. Ta bio bi mi inače kraj; kraj životom ovim. Puno toga je odradio onaj moj nesvijesni dio, jer previše je činbenika za svijesno djelovanje u prilagođavanju. Kako se prolazi kroz život nailazi se na promjene koje proizlaze iz naših promjena. Toga čovjek najčešće nije svijestan. Tada ga vodi njemu često nepoznata sila. Kažu nagon. Tu sam imao problema, jer od malena sam navikao držati svijest budnom. Nisam se lako mirio sa djelovanjem kojega nisam razumio. To je vjerojatno bila stečevina nekih mojih graničnih opasnih situacija po opstanak. Nekoliko puta sam kao maleni dječarac umalo poginuo. Sve se dešavalo naglo i u meni se razvio osjećaj potrebe boljega sagledavanja uzroka svemu. Vodilo me to gledanju života. Kao da mi sada u ovim godinama postaje jasnije moje opredjeljenje u djetinjstvu. Tada se to dešavalo kao po nekoj matrici. Imao sam tako velikih problema u pubertetu. Nikako nisam mogao poštivati one neke porive u sebi. Puno sam razmišljao o odnosu prema ljudima i svemu živome i neživome. Oni osjećaji i nagon su se razvijali u meni, ali se nisam pomicao. Osjećao sam da se nešto samnom zbiva, ali nisam djelovao kao moji vršnjaci. Vidio sam da oni ne ratumiju, ali poštuju nagone. Osjećao sam se nekako po strani. Tada me je to vodilo u neku tugu, ali sam imao zato jako djelovanje na misaonim igrama i razmišljanju o životu. Volio sam skriveno u sebi i gubio. Postalo mi to normalno. Prilagodio sam se sebi. Obitelj sam zasnovao sasma slučajno. Nisu to bile mikakove drame niti ljubav. Našle se dvije strane, svaka u svojim problemima. Meni je isticalo vrijeme normalne upottrebe, a ona je ostala sama bez osnove egzistencije. To sam mogao razumjeti i prihvatiti. Bila je to prilagodba na moj način. Došla su djeca, a i porasla. Nakon 27 godina zajedničkoga života desila mi se nova iznenadna promjena. Onakav zamišljen nisam vidio promjene u njoj, a ona je tražila život na svoj način. Otišla je. I opet sam doživio, ovaj puta naglu promjenu, i nije bila veća od moje moći prilagodbe. Mnogima sam bio čudan, ali takav sam od malena. U nekim se situacijama to bolje vidi. Još sam se više posvetio gledanju osnove života. Razvio sam i neku vrstu slikovne predodžbe postojanja. Već sam, odbacio beskraj i bespočetak kao zabludu uma. Materijalnost kao osnovu više ne vidim, jer ona sva počiva na čvršćim vrijednostima. U sebi gradim odnos prema svom viđenju i tako ga prilagođavam putu kojim idem. Nije isto gledati noću ili danju. Radeći tako ništa nisam prekrižio. Priznao sam i svoju nemoć, ali nisam odustao od nastojanja da se mijenjam u smislu smisla življenja i postojanja. Učile me promjene opstanku. Učile me tako sebi i meni. Nije vrijedno samo razumijeti, nego i razumijeti razumijevanje. To je kao kada zaroniš duboko, a onda vidiš da ima i dalje. Je li opasno? Kao ronilac, što zrak sobom nosi, tako i ja sobom nosim spoznaju sebe. Naučio sam se prilagoditi, a prilagodba je priznavanje okoline i ne odustajanje od sebe. Sve u životu ima dvije osnovne strane. Došla je još jedna promjena. Postajem penzić. Potrebna je prilagodba. Znam da tijelo ide putem mnogih meni nevidljivih potreba. Treba očuvati aktivan odnos prema okolini. Ovo što zastadoh su neki trenuci promatranja novoga stanja. Ne idem više na posao. Ne moram se rano ustajati radi posla, ali mi izgleda da se ustajati ipak treba. Da slijedim ugodu ležanja u postelji, uradio bi medvjeđu uslugu tijelu. Treba opstati. I još neke promjene me zadesile, ali o tome ću nekom drugom prigodom. Sve vas srdačno pozdravljam! Vi jeste moja okolina, ali ste već i dio mene, moga svijeta i ja vas volim ... :) |
Ovo mi je nekaj novoga
- 21:34 -
Komentari (45) -
Isprintaj -
#
|
Kak mali sam se igral i z vremena na vreme sam pital mamu: 'Mama, ima kaj za pojest?' Smazal bi kruh i mast i mam prešel natrag van. Je skor navek bilo živo. Se igralo lovice, skrivaća, lanca probijanca, lopova i panduta, care care, i još poneka igra. Kad bi se tak nadelal, bi već i mrak opal i se išlo doma na spavanac. Ak bi se zaboravil, onak v tom poslu, bi mama z prozora glasno: 'Bracooooo, Bracoooo, doma.' Tak su prolazili ti moji radni dani. Kad sam prešel sedmu i se približaval osmoj, se nekaj zmenilo. Sve više sam čul, kak oni velki pripovedaju, da je fertig z igrom. Njima je to zgledalo kak igra, a mi smo sve to tak ozbiljno delali. 'Buš ti Bracek videl. Gotovo je z igrom. Škola bu skor počela. Učiti buš moral.' Tak su me, kakti, plašili. Pomalo me i strah bilo. Su mi knjige nabavili i nekakve teke, pa olovku, a bila je tu i pločica v početku, al samo jako kratko. Sam z mamom otišel prvi put vu školu. Je bilo puno dece tam. Su nas najmanjše otpelali v nekakvu velku sobu z klupama i stolcima. Mi mali smo si v njih seli. Smo bili kakti razred. I tak sam svaki dan prek tjedna hodil vu školu. Mama je z menom išla sam jemput i to taj prvi put. Se posel promenil. Moral sam nafčiti pisati, čitati, računati, pjevati. Su počele i nekakve ocene se dobivati. Stalno se nekaj moralo. Nis mogel tam reči, da se tak ja ne bi štel igrati. Oni velki su rekli, da tak mora bit. Su leta išla, i sam se navikel. Nekaj mi bilo zanimljivo, a nekaj muka. Matematika i fizika pravo zadovoljstvo. Hrvatski i povjest muka. Pripovedali su kak se mora govoriti i pisati. Kaj da se i ovak ne razmemo. Veliju da se mora književno, pa onda pravopisno. Iz povjesti se trebalo znati ko je z kim ratoval. Kaj da su ratovi nekaj po čemu se bude slavan. Sam se pital, jel za praf tak bilo, il se gdo tak zmislil. Tak lepih stvari v životu ima, a moram znati gdo je z kim ratoval i ko je pobedil. Nigdar niko ni pital za one jadne dečke kaj su morali v vojne iti, zginuli v nekom blatu, tam daleko od doma. Navek sam se pital: 'Za kaj? Kaj zato da bi ja sad učil o onima kaj su ih tam terali.' Ne, povjest nis volel. Je, al škola je taki posel. Moralo se i kaj se ni volelo. Tak su stari rekli, a i danas malima slično pripovedaju. Ja ne. Sam nekak i te škole zbiksal i sam postal, kak veliju, 'svoj čovek'. To zapraf nis razmel; kak svoj? Je na red vojska došla. To su bila ona vremena. Sam vojske v Makedoniji odslužil. Zanim,acije sam prošel v redu, al se nis brijat volel. Su me najviše zbog toga rihtali. Svejeno sam bil neki desetar, pa i rezervni vodnik postal. Me ni nikakvi rat vlovil, al je bilo malo frke kad je bilo ono z Češkom. Smo tak bili na položaju i je preletel neki transportni avion. Dojde mi kapetan i počne ribanje. Mi rekel da sam moral javiti da ide neki avion, kaj smo bili osmatrači. Isusek dragi on bi da se taj trebal zrušiti, kaj ni najavljen bil. Sva sreča da nis, kaj bi ljude poubijali v njem. Mi se zapretil i mi zgledalo da bi i suda biti moglo, al fala Bogu ni. Je i ta vojska prešla. Se moralo. Kak sam se vrnul doma je posel iskati trebalo. Su mi sused rekli, da mogu v Končaru delati. I jesam. Dve i pol lete sam bil na malim motorima. Z prijateljom sam se zrihtal budizma proučavati, onak na svoju ruku. Pustil sam posel, počel glavu brijati. Doma su mi v očaja opali. Sam im bil kak zgubljeni slučaj. Znate kak je to, kad mali ne dela. Ni to dugo bilo i već sam počel delati kak domar omladinskoga kluba, pa onda v jenom računskom centru. Su takvi centri retkost bili vu onim sedamdesetima. Sam tak delal i delal. Je došlo vreme za obitelj imati i deca su došla. Sve je nekak išlo. I jemput se sve to počelo kraju primicati. Deca su narasla. Žena je prešla svojim putom. Šečer se povečal i se moralo na inzulina iti. Vid se pokvaril. Prošli teden me pozove diša i veli, da vu penzije treba it. Mi prošel zakonski rok i već sam napunil 65. Ma, znam, al sam mislil, da morem do kraja leta. Nema, gotovo je. I sve tak znenada. Nis navikel tak z nikaj. Sam celi život nekaj moral, a a sad najemput nikaj. Još moram papire predati, da mi penziju odrediju i onda polako napred. Hm, a kam? Tak sam se zamislil. Morti ste primetili kak najemput nikaj od mene. Ma bu, samo nek se skoncentriram. Nis navikel v penzije biti, a zapraf ni neznam kak se to dela. Nemam ni šefa ni direktora. Ko bu mi rekel kaj da delam? Ni to samo tak. Neko mora imati glavnu reč. Tak su mi navek pripovedali. Sva sreča kaj su naši pametni rekli, da nigdar ni bilo da nekak ni bilo, i da nigdar ne bu da nekak ne bu. To razmem i me nekak smiri, kaj znam da nekak bu. Sam se i ranije našel v teškim situacijama i navek je to prešlo i nekak je bilo. Ide nekak i išlo bu. Ak ne bu, neko bu ipak išel. Kaj ne? Deca draga, tak to ide. Nis ni prvi ni zadnji. Zamislite, ja penzić. To si baš ni ja nekak nemrem. Nema veze, vi ste tu. To se ni promenilo, fala Bogu. Sve vas srdačno pozdravlja i voli vaš penzić Mladen ... :) |
Istina, čovjek, vrijeme ...
- 15:12 -
Komentari (42) -
Isprintaj -
#
|
Iako mi je vrlo oslabio vid, nastojim nalaziti zanimljivosti po blogovima. Tiskani materijali mi nisu mogući za čitanje, a sve preko monitora još ide nekako. Povečam jako font i tada, uz podosta rada mišom, savladavam tekst. Kako mi vid slabi stvarnost doživljavam na neki noviji način. Možda je to i sa godinama, što se kaže. Sve više osjećam život, i to ne kao nešto samo moje, suprostavljeno surovosti zbilje. Ne! Kao prvo, sve više vidim da su moje predodže rezultat mojeg načina i tehnike gledanja, koji mojim radom može razvijati smisao vrijednosti života. Tako je glavni dio tog procesa viđenja stvarnosti ipak u meni, a ne u izvanjskom svijetu. Ustvari se pitam, što je to tamo? Dok sam bio mali, znali su mi reči: 'Pa, kaj ne vidiš kaj je tam?' Videl jesam, ali vidim i to da to JA GLEDAM. Ako ja gledam, tada i to treba uzeti u obzir, kada se stvara poimanje smisla. Tražeći smisao i vrijednost života sve više nalazim povezanost svega što postoji. Takovim videnjem sve češće me iznenaduju mnoga nadmetanja u traženju istine kazivanjem riječima. Kao da su riječi istina koja se njima želi izreci. Ali ne samo to, nego kao da se polemikom polemičari žele dokaziovati i nadmetnuti jedan drugome. Ja bi u takovim slučajevima prvo mislio kako ustrvari ne vidim ispravno, a niti sudim, ali da nastojim dokučiti smisao. Takav sam spreman saslušati i prihvatiti ono što mogu, a tako i mijenjati sebe. Najčešće bi me sugovornik takova napustio u uvjerenju da je pobjedio. Pa takovim igračima prepuštam njihove pobjede, jer ja ne igram takovu igru. Zaboravljaju na njihovo razumijevanje, a bez toga riječ je samo slika nekih kontrasta na jednobojnoj podlozi, a nekima i slijed zvukova. Posebno to primjećujem u kazivanjima religijskih slijedova riječi prema kojima se većina odnosi kao prema svetinji. Ne vide da je svetost u životu koji se živi. Dakle, vidim to opet kao odnos prema sebi, kojim bi se vidjelo, što se to ustvari čini i to svaki prvo prema sebi. Kada misli da vidi i tu treba ostaviti dozu samokritičnosti, jer možda se i tu neštio ne vidi dobro. Čitao sam tako neki dan razmišljanje na jednom blogu o povjesnoj vrijednosti u današnjem svijetlu Isusova djelovanja. Vrlo zanimljivo. Čovjek sam koji ne voli da se ga stavlja u bilo kakove okvire, mada sam Božjim okvirima dat. Čak mislim da ustvari to nisu Božji okviri, već zabluda čovjeka milseći na svoje nemoći. Baš zbog toga treba duhovna promjena i razvoj svakoga čovjeka. Ponašam se kao znatiželjni mališan koji želi svagdje zavititi i vidjeti sve. Tako i po navedenoj temi se ne mirim s religijskim kazivanjima vremena prije 2.000 godina. Prihvaćam to kao današnje kazivanje, onoga što ustvari jest. Tih 2.000 godina svašta je bilo moguće izmjeniti i dodati. Mnogo je ljudi radilo na tome. Za neke dopune se i zna, tj. točnije, i o njima se priča. Polemike na tu temu se čine kao izrazito bitne. Ja se međutim pitam, zbog čega se tako misli. Isus je vjerojatno bio živ u ono vrijeme. Ustvari mi danas spominjemo ime i nastojimo zamisliti takova čovjeka. U ono doba su živjeli ljudi, stvarni. Danas su to priče. Možemo li dokučiti njihove živote, ili barem njihova dijela spoznati?. Po tome je bitno učenje njihovo. Zašzo? Ta, danas se velik dio čovječanstva deklarira u vjeri koju podržava kršćanstvo. Nije to samo u katolicizma, nego i u drugim zemaljskim religijama. Ustrajnim dokazivanjem uporišta religije u povjesnim okvirima, vidim nastojanje da se, kao u polemikama, nastoji ukazati na njenu ispravnost. Kao da je religija bitnija od čovjeka i života. Naravno, religija, sama za sebe, nije ništa. Tu je ustvari sve ono što taj institut čini. U tome se može nalaziti bit navedene ustrajnosti. No, kako dokučiti istinu u velikom, za čovjeka, vremenskom rasponu? Ukazuje se na duhovnu vezu, jer tako se premosti vremnski jaz. Ako jest tako, tada treba odbaciti sve što je dodavano i mijenjano. Pitanje je da li su sve te dopune i izmjene odraz ljudske nemoći, u namjeri da se očuva slijed onih koji su bili i jesu u sklopu instituta crkve. Vratio bi se na duhovnost, kao kvaitetu kojom se može premostiti vrijeme. Možemo vjerovati da je čovjek imenom Isus postojao. Po meni i nije važno ime, nego ČOVJEK. To bi značilo ustvari negov nauk. Ja vidim da je kroz povijest bilo slobodnih ljudi, koji su promišljali smisao života. U ono ih je doba bilo podosta. Uvijek je više onih kojima takovi smetaju i zato je problem u prenosu njihovih učenja. No, mislim da i nije toliko važno njihovo učenje koliko ozračje traženja Istine i smsla života. Nazirem da je to čak i osnova njihova učenja. Volio bi da je takvih ljudi ovdje i da sa njima dijelim misli. Ne treba mi nitko, tko će me plašiti nekakvom smrtnošću i nugiti vječni život. Sve je u promjenama. Ne držim grčevito to što mislim da imam. Kao prvo mi je upitno to što mislim da imam. Tražim Istinu sada i ovdje. Nju mi nitko ne može donijeti na pladnju, a niti mi je riječima darovati. Ona je u meni. Vidim da sve te polemike tek kao da su na tragu demistifikacije i vraćanje Istine čovjeku, jer taj najvrijedniji dar, je njemu darovan, a ne samo nekima, koji kažu da predstavljaju ovdje darovatelja. To je kao kada vam državna vlast vašim novcima daruje nešto, a pritom imaju velika primanja. Vrijeme je već vidjeti to. Ne bi želio ocrniti nikoga. Ljudi u skužbi crkve žive od takova posla, ali bilo bi dobro, da se i sama crkva iskreno preispita. Ima puno mjesta dihovnom djelovanju. Puno je prostora za ljubav prema čovjeku, za otvaranje očiju Istini. Nije važno koji religijski pravac je bolji i ispravniji, nego da se ljudima stvara put spoznaje. To se često ne može steči školovanjem, ali se može popraviti. Eto. čitao sam polemike i nekako kao da sam i sam u njoj. Da, ali uz namjeru spomena važnosti čovjeka i ljubavi i tako prosvjetljenja na tome putu. Zašto? Da bi nam svima život bio lijep, jer jedino Jrdinstvom postojimo. Odbijanje jedinstva je put tuge i patnje. Moje se milsi roje i dalje. Tako to one čine. Neka idu. I ja ću sa njima, a vas sve pozdravljam i volim ... vaš Mladen ... :) |