Dobio sam ovih dana u jednom mailu pitanje koje me zateklo i potaknulo na razmišljanje, a i ne samo razmišljanje. Nastojao sam sagledati značaj pitanja i razumijeti ga.
Pitanje je glasilo: 'Je li ti se još desi da se zaljubiš?'
Zastadoh tada u čitanju. Kao i uvijek, nastojim razumijeti, pogotovo pitanja. Prvo na čemu sam morao poraditi mislima, gledanjem i sviješću jest 'što je to zaljubljenost?'
Ma gdje meni takovo pitanje? Meni koji nema skoro nikakav ljubavni život; koji skoro uvijek razmišlja i ljepotu nalazi u razmišljanju. Gdje me nađe?!
Kao mlađi bi eskivirao odgovor i zapetljao sve nekim mislima i zaključcima. Bilo bi to uz osjećaj da je ljubav za one druge, prave muške. Mislio sam da su ženske sve zaljubljene i to u njih. Ja sam tu onako usput. Nemojte mene to pitati. Pitajte njih. Nemam ja pojma o tome. Ako sam pokušao što takovo, uvijek sam izvisio. Valjda sam očekivao nešto na tanjuru.
Sada zastadoh. Poslijednjih godina sam podosta tražio smisao postojanja u vjeri da mora biti istina to što se živi. Vidim razvoj vrsta, brzo nastajanje i nestajanje jedinki. Tu su i neke pretpostavke o početku i kraju života, ali vidim da nema pravih svjedoćenja o tome. Sve je nejako i klimavo.
Eto i sada pišući tako o zaljubljenosti opet brazdim mnogima negdje drugdje. Ne, idem točno put prikaza iskrenog odgovora na pitanje.
Čuo sam mnoge priče o zaljubljenosti kao vrhunskom doživljaju u životu. Kao mali sam se pitao: 'Ta zar će se i meni takvo nešto dogoditi?'
Vrijeme je prolazilo. Išao sam po turnirima, razmišljao i raspravljao o životu. Ono se nikako nije događalo. Mislio sam da im nisam zanimljiv. One vole one koji ne razmišljaju i koji vole konkretno. Tu sam zapeo. Tu, na tome konkretno! Zar obično drmanje i pohota da budu uzvišeni osjećaji? U sebi sam prepotentno to osudio kao primitivizam bez duše i duhovnosti. Takav nikada nisam imao djevojku, mada sam se silno nadao da će naići oma koja će me razumijeti i sa kojom ću otkrivati ljepote života. No, izgleda da sam bio pretežak.
Desilo mi se tek jednom, da sam, izgleda, bio predmet rutine jedne djevojke u njenom sazrijevanju. Ostao sam zatečen i to shvatio kao slučajan događaj u kojem sam bio pažljivo udaljen. Razumio sam to. Ona se ustvari prešla.
Prošle su godine novih natjecanja u gou. Postadoh majstor; od vodećih i često bio i prvak Hrvatske. To me ispunjavalo. Go mi je otvarao nova viđenja u životu.
I bilo je tako dok nije došla ona, kojoj su sva kola krenula nizbrdo, a meni je isticao rok upotrebe. Nije tu bilo razmišljanja. Skoro da i nismo 'hodali'. Zbilo se strelovito. Oboje smo bili svijesni da nam je to put.
Osnovali smo obitelj. Rađala se djeca i ostvarismo četvero. Sada su to već ljudi. Jesam li bio zaljubljen? Pojma nemam. Znam da sam brinuo o djeci, čak kako mnogi kažu, i previše. Brinuo sam i o njoj.
Funkcioniralo je to 27 godina, a tada je došlo nešto što nisam razumio. Počela me izbjegavati; često ostajala sama do kasno u noć i nisam je mogao dobiti na razgovor. Odbijala je prijedloge za izlete. Mislio sam da će to proći. Imali smo još i 13-godišnjeg sina kojemu treba stabilna obitelj. Krenulo joj krivo i na poslu. Trebala joj je pomoć i odlučila se za psihijatriju. To je valjda u redu. Ja sve to prihvaćam. Ne mogu se nasilno nametati. Ostadoh kao promatrač. Krenulo je i lječenje bolničkoga tipa. Kada sam dolazio u posjete, nisam smio, često, ulaziti u njihov prostor. Tamo su imali neke terapije druženja. I ona si je tamo, na tim terapijama, našla srodnu dušu. Ja sam bio u čekaonici čekajući da smijem u prostor za goste. Nisam znao što se zbiva, ali nakon toga bolničkoga lječenja ona napušta obitelj i kao zaljubljena leptirica odlazi putem ljubavi. Da, to je ljubav. Došao je onaj pravi. Bože moj, pa što bi ja htio, pa 27 godina smo bili zajedno. Valjda se konačno ona smije zaljubiti. Meni ostaje go i najmlađi sinek. Naravno i posao, jer od nečega se treba živjeti. Eto i opet mislim na pitanje o zaljubljivanju. Radio sam sve što je trebalo. Što je to zaljubljivanje, još pojma nemam? Valjda ono što se njima desilo. Prošlo je šest i pol godina od tada. Otvorio sam i blog. Ustvari blogove. Našao tako načina da dušom govorim. Čemu sakrivati kada je sve to samo točkica u beskraju. Stekao sam prijatelje i prijateljice koje volim. Neznam što je voljenje, ali mi je lijepo sa vama. Sa nekoliko prijateljica blogericasam razvio divnu komunikaciju. Jesam li se zaljubio? Pojma nemam, ali povremeno imam prekrasne osjećaje.
Vrijeme nosi svoje. Sve je u promjeni. Njena ljubav napustila je ovaj realan svijet. Ostala je sama. Jedino mjesto, gdje još može, je ovaj dom u kojem živim sa dva sina, snahom i unučićem. Bože moj, majka im je i baka. Vratila im se. Ja neznam što misliti. Nikada nisam bio i neću smetnjom. Tako to ja vidim i nastojim. Možda tu i tamo ne uspijem. Neka mi se oprosti. Ja ovdje imam krov nad glavom i mjesto za ovo već ostarjelo tijelo.
Je li mi se još desi da se zaljubim?
Pa ja sam stalno zaljubljen u cijeli svijet, u život, i jedinstvo kojim svi postojimo. Život je samo jedan, a naše svijesti kao zrcala ga zrcale, svaka na svoj način. Svi smo mi jedno. Odvojeni ne možemo biti. To je ustroj svijeta i svemira, ustroj života i postojanja. Taj osjećaj toga zajedništva, u kojem je svatko tko postoji, jest ljubav. Njime potvrđujemo život njegovom istinom. I ne da ne postojim. Tek tada postojim, jer priznajući sebe kao tek odraz svega što nisam, postajem to što jesam. I sretan sam što je u tom istom i jedna meni posebno draga blogerica, i još jedna, i još jedna, i još jedna .... ma i vi dečki, ali prema vama s osječajima kao prema dečkima.
Da, čini mi se da sam stalmo zaljubljen. Ne onako sirovo, već prije svega dušom, pa srcem, a možda je u dragoga Boga i iznenađenje.
Sretan sam što postojim, a znam da drugačije ni ne može biti. Sretan sam za sve meni drage, a svima koji traže ljubav i pažnjum, želim da ih nađu. Za to je potrebno voljeti, jer bez toga se uzvarat neće ni vidjeti.
Sve vas srdačno pozdravlja i voliu vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 29.03.2009. u 23:49 sati.