Iako mi je vrlo oslabio vid, nastojim nalaziti zanimljivosti po blogovima. Tiskani materijali mi nisu mogući za čitanje, a sve preko monitora još ide nekako. Povečam jako font i tada, uz podosta rada mišom, savladavam tekst.
Kako mi vid slabi stvarnost doživljavam na neki noviji način. Možda je to i sa godinama, što se kaže.
Sve više osjećam život, i to ne kao nešto samo moje, suprostavljeno surovosti zbilje. Ne! Kao prvo, sve više vidim da su moje predodže rezultat mojeg načina i tehnike gledanja, koji mojim radom može razvijati smisao vrijednosti života. Tako je glavni dio tog procesa viđenja stvarnosti ipak u meni, a ne u izvanjskom svijetu. Ustvari se pitam, što je to tamo? Dok sam bio mali, znali su mi reči: 'Pa, kaj ne vidiš kaj je tam?' Videl jesam, ali vidim i to da to JA GLEDAM. Ako ja gledam, tada i to treba uzeti u obzir, kada se stvara poimanje smisla. Tražeći smisao i vrijednost života sve više nalazim povezanost svega što postoji.
Takovim videnjem sve češće me iznenaduju mnoga nadmetanja u traženju istine kazivanjem riječima. Kao da su riječi istina koja se njima želi izreci. Ali ne samo to, nego kao da se polemikom polemičari žele dokaziovati i nadmetnuti jedan drugome. Ja bi u takovim slučajevima prvo mislio kako ustrvari ne vidim ispravno, a niti sudim, ali da nastojim dokučiti smisao. Takav sam spreman saslušati i prihvatiti ono što mogu, a tako i mijenjati sebe. Najčešće bi me sugovornik takova napustio u uvjerenju da je pobjedio. Pa takovim igračima prepuštam njihove pobjede, jer ja ne igram takovu igru. Zaboravljaju na njihovo razumijevanje, a bez toga riječ je samo slika nekih kontrasta na jednobojnoj podlozi, a nekima i slijed zvukova. Posebno to primjećujem u kazivanjima religijskih slijedova riječi prema kojima se većina odnosi kao prema svetinji. Ne vide da je svetost u životu koji se živi. Dakle, vidim to opet kao odnos prema sebi, kojim bi se vidjelo, što se to ustvari čini i to svaki prvo prema sebi. Kada misli da vidi i tu treba ostaviti dozu samokritičnosti, jer možda se i tu neštio ne vidi dobro.
Čitao sam tako neki dan razmišljanje na jednom blogu o povjesnoj vrijednosti u današnjem svijetlu Isusova djelovanja. Vrlo zanimljivo. Čovjek sam koji ne voli da se ga stavlja u bilo kakove okvire, mada sam Božjim okvirima dat. Čak mislim da ustvari to nisu Božji okviri, već zabluda čovjeka milseći na svoje nemoći. Baš zbog toga treba duhovna promjena i razvoj svakoga čovjeka. Ponašam se kao znatiželjni mališan koji želi svagdje zavititi i vidjeti sve. Tako i po navedenoj temi se ne mirim s religijskim kazivanjima vremena prije 2.000 godina. Prihvaćam to kao današnje kazivanje, onoga što ustvari jest. Tih 2.000 godina svašta je bilo moguće izmjeniti i dodati. Mnogo je ljudi radilo na tome. Za neke dopune se i zna, tj. točnije, i o njima se priča.
Polemike na tu temu se čine kao izrazito bitne. Ja se međutim pitam, zbog čega se tako misli. Isus je vjerojatno bio živ u ono vrijeme. Ustvari mi danas spominjemo ime i nastojimo zamisliti takova čovjeka. U ono doba su živjeli ljudi, stvarni. Danas su to priče. Možemo li dokučiti njihove živote, ili barem njihova dijela spoznati?. Po tome je bitno učenje njihovo. Zašzo? Ta, danas se velik dio čovječanstva deklarira u vjeri koju podržava kršćanstvo. Nije to samo u katolicizma, nego i u drugim zemaljskim religijama.
Ustrajnim dokazivanjem uporišta religije u povjesnim okvirima, vidim nastojanje da se, kao u polemikama, nastoji ukazati na njenu ispravnost. Kao da je religija bitnija od čovjeka i života. Naravno, religija, sama za sebe, nije ništa. Tu je ustvari sve ono što taj institut čini. U tome se može nalaziti bit navedene ustrajnosti.
No, kako dokučiti istinu u velikom, za čovjeka, vremenskom rasponu? Ukazuje se na duhovnu vezu, jer tako se premosti vremnski jaz. Ako jest tako, tada treba odbaciti sve što je dodavano i mijenjano. Pitanje je da li su sve te dopune i izmjene odraz ljudske nemoći, u namjeri da se očuva slijed onih koji su bili i jesu u sklopu instituta crkve.
Vratio bi se na duhovnost, kao kvaitetu kojom se može premostiti vrijeme. Možemo vjerovati da je čovjek imenom Isus postojao. Po meni i nije važno ime, nego ČOVJEK. To bi značilo ustvari negov nauk. Ja vidim da je kroz povijest bilo slobodnih ljudi, koji su promišljali smisao života. U ono ih je doba bilo podosta. Uvijek je više onih kojima takovi smetaju i zato je problem u prenosu njihovih učenja.
No, mislim da i nije toliko važno njihovo učenje koliko ozračje traženja Istine i smsla života. Nazirem da je to čak i osnova njihova učenja. Volio bi da je takvih ljudi ovdje i da sa njima dijelim misli. Ne treba mi nitko, tko će me plašiti nekakvom smrtnošću i nugiti vječni život. Sve je u promjenama. Ne držim grčevito to što mislim da imam. Kao prvo mi je upitno to što mislim da imam. Tražim Istinu sada i ovdje. Nju mi nitko ne može donijeti na pladnju, a niti mi je riječima darovati. Ona je u meni.
Vidim da sve te polemike tek kao da su na tragu demistifikacije i vraćanje Istine čovjeku, jer taj najvrijedniji dar, je njemu darovan, a ne samo nekima, koji kažu da predstavljaju ovdje darovatelja. To je kao kada vam državna vlast vašim novcima daruje nešto, a pritom imaju velika primanja. Vrijeme je već vidjeti to.
Ne bi želio ocrniti nikoga. Ljudi u skužbi crkve žive od takova posla, ali bilo bi dobro, da se i sama crkva iskreno preispita. Ima puno mjesta dihovnom djelovanju. Puno je prostora za ljubav prema čovjeku, za otvaranje očiju Istini.
Nije važno koji religijski pravac je bolji i ispravniji, nego da se ljudima stvara put spoznaje. To se često ne može steči školovanjem, ali se može popraviti.
Eto. čitao sam polemike i nekako kao da sam i sam u njoj. Da, ali uz namjeru spomena važnosti čovjeka i ljubavi i tako prosvjetljenja na tome putu. Zašto? Da bi nam svima život bio lijep, jer jedino Jrdinstvom postojimo. Odbijanje jedinstva je put tuge i patnje.
Moje se milsi roje i dalje. Tako to one čine. Neka idu. I ja ću sa njima, a vas sve pozdravljam i volim ... vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 01.03.2009. u 15:12 sati.