| < | travanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Kao muzika neka ...
- 19:45 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
|
Glazbenik nisam, ali vidim žice gitare. Snena drijema. Kao da je nema. U svijetu okolnom to tek je oblikovano drvo, napete žice i još ponešto što gitaru čini. Ona jest sredstvo neko; čovjeku, sviraču. I tako u kutu nekom, bez promjena, istom, čami. Svjedok je mira i tišine. Prilazi čovjek i prima vrat gitare i prinosi je rukama, te privija uz tijelo. Krenu prsti žicama, igrom, život im dati. Utonu čovjek u osjećaje, a prsti kao sami slijede tokove njegove. Zrak zaigra vibracijama i sve kao da poletje u neki novi prostor. Oživjela gitara. Gledam mislima. Žice napete prsti zapinju i puštaju ih da se njihajima vremenom smire. Ti njihaji brzi zanjihuju zrak, a zrak prostorom se njiše promjenama što ih žice tvore. I sve to vode vješti prsti i osjećaj u gitarista. Nisam poklonik glazbe, al me dobra ponese. Zavibrira i u meni nešto. Osjećaji se bude. I sve to one žice, oni prsti i onaj što gitaru ljubavlju privija uza se. Ima ono nešto što kao da se nevidljivo prostorom kreće. Nešto je to, što prepoznavanjem bude. I žice, i prsti, i zrak i sve to tu je tek medij, kojim to nešto ide. To nešto ko ništa je onima što tek očima vide. Vidim to stalno u životu. Govorimo. Zvuk je opet ovdje, a ono nešto tek prepoznavanjem ide. Čak su ljudi stvorili zvukovne simbole, kojima tvorime složenije simbole. Glasovi i riječi to su. Simbolika je ta koja namjeru razumojevanja često nosi, ali vještiji prepoznaju namjeru od vrijednosti prave. Kažemo da čitaju među redovima ili slušaju ono što je ustvari rečeno, a čuti se ne može. Ima ono nešto što se ne čuje; ono ispod ili između riječi. Promatram ljude. Svi nešto rade, nekuda žure. Zaposlenost. Podsjećaju me na prste gitarista. Neki su vješti, a neki nešto manje, ali svi kao da neku svoju svirku sviraju. Sve to čine da bi bilo ono nešto što žele, ono nešto što se ne vidi, a možda nikada ni neće. Sav svijet bitnih 'stvari' kao da je nevidljiv. Ima ono nešto što život znači; ono nešto što ga pokreće, a sve ovo što vidimo i čujemo i osjećamo, tek je medij tome. I sada kada mislima obiđoh sve to, pokušavam prodrijeti do bitnijega u svijeta. Sve to bitno stvorilo je sve nas i drži nas tim što stvarno jesmo. Sve ovo što vidimo tek je rezultat u području vidljivoga. Poigrali se ljudi time često.Razvile se čitave industrije na tome. Filmska industrija; televizija; razni drugi mediji. Stvaraju se ugođaji i prividi, da čovjeku se vidljivim prenesu neke poruke ili nahrane im se želje. Stvara se i želje kojima neko stvara profite. Razvija se marketing kao vještima stvaranja želja u željenom pravcu onoga koji želju stvara. Većina je i ne znajući ušla u kolo. Pitam se što je tu bitno? Cvijet ljepotom poziva pčelu i nudi nektar. Uvjet je to za cvijetnu livadu i dogodine, a tako i narednih ljeta. Što čovjek čini? Da li će i naredno vrijeme tako donijeti svijetu izobilja ponuda? Je li to dobra muzika? Pogledajte, ali znajte da je ono bitno među redovima ili među riječima, ali da nije rečeno. Nekima je bitno da se nezna. Kažu da je život kratak i žele ga u izobilju provesti. Zar će im naredna pokoljenja suditi? Prijatelji dragi neka vas cvijeće uči i znajte najljepše je na livadama i u priridnom okruženju. Ne čekajte da cvijet dođe vama. Prošećite livadama i pazite da ih ne nagazite. Neki će reči: 'A alergije?' One su došle putem neuravnotežena života, a sve na svijetu teži ravnoteži. Vratite je u svoj život i znajte da neće nastati preko noči. Koliko je vremena trebalo da se ravnoteža uništi sa čovjekom u njoj? Obično je još dulji put povratka. Neka vas ljubav prema životu vodi, a ja vas srdačno pozdravljam i volim ... :) |
Jesam li?
- 00:47 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
|
Zastanem zagledan u daljinu. Onu prostornom širinom što je data, ali i onu vremensku. Obzor mi nemoć nudi; nemoć dohvata smisla krajnosti. Ni sa vremenom nije bolje. Kao da kraja nema, ali ni početka. Nema? A zašto bi ga ustvari moralo biti? Pogledam tada i najmanje stvari oko sebe. Ni njih krajnost ne krasi. Sve se nekako pretače i mijenja. Kao da ono što je, ustvari nije. Kao neki nepostojeći tren, kojem datost je negiranje njegovo, već trenom slijedećim. Kao da postoji samo snjer promjena. Kao da to nešto 'ništa' stalno se mijenja. Prolaze ljudi i razna druga bića; predmeti u pokretu. Sve se mijenja. Ajme, pa i ja se mijenjam! Ja? Tko li to ja? Zar tu nalazim konačnost? Tko li sam, da bi bio? I gledam tako, zagledan u daljinu, prostranstva neizmjerna i vrijeme kojim promjena je data. Nema ni početka ni kraja. Sve se pretače. I tako zamišljen, i osjećaja živih, kao da ispraćam mislima vijekove, milenije, milijarde godina. Nebrojeno života prošlo je u smiraj. Koliko je briga bilo; koliko ljubavi u stvaranju ovoga svijeta! Kolike su majke raznih vrsta života brižno podizale svoje mlade, ulažuči u njih sebe i ljubav svoju. Kuda sve to nestade? Stojim tako zagledan u taj beskraj i sam zabrinut. Kao da razumijem svo to prošlo vrijeme i taj beskraj. Zamišljen pružam ruku svima što su prošli i kao da bi htio u ono vrijeme njihovo, jer oni su utkani u ovaj život kojim i ja jesam. Povezani smo; ista smo cjelina; beskrajna i bespočetna cjelina. I svaki moj korak promjenama u cjelovitosti je dat. Kao da te promjene što mene daju jesu prividan otklon od cjeline. Kao da to čini misao moja, i sve ono čime sebe dokazujem. Nisam, doli slijedom promjena bespočetnih u cijela prostranstva. A i prostranstvo, što li je, doli moj subjektivni doživljaj. Odnos je to moje malenkosti i prividne veličine prema cjelini. I sve to stoga što jest osjet sebe i mišlju ograničena mojnost. Sve je to ipak cjelina, u kojoj i moja misao, kao otklon, mjesto nalazi. Je li tada ona i otklonom u cjelini. Ta, nije nemoguće za crno reči da je bijelo. Svašta se reči može. Pa i misliti isto. Kao kapljice kiše, što zemlju natapaju, slijed su vjrčan u nama datom ttrenu. Životom. Jesam li? Istino, tvoje sam djelo, kao i sve i prije i poslije, ovdje i u beskraju. Ništa biti ne može bez svega ostaloga. Jesam tek cijelim svemirom oduvijek i zauvijek. Da, ali ne ovakav prolazan u promjenama, već istinski. Tko li sam onda? Braćo i sestre drage, sva živa bića i sve što jest, istina jesam. No svijest u živih nije ista. I po njoj još ima onih što svijetom bijahu, jesu i biti će tako. Svemir, galaksija, sunčev sistem, planeta, biće u vječnosti vremenskim trenom. Ha, ha, ha, Istino, zabavno je tako poigtravati se, ali otklon od Tebe u svijesti može izazvati negaciju sebe, onoga po Istini stvarnoga. Misao? Svijest? I kao u igri nekoj, misao stvori pojam sebe; stvori ego. Nastadoše beskrajne igre, a većina i zaboravi to. I danas robujemo prividnim vrijednostima. Mnogi ih stvaraju da bi ostvarivali svoje želje. Kao trava na vjetru je većina. Neki vidješe da vjetar ni ne mora biti stvaran. Dovoljno je vjerovati da jest i već se tijela pripremaju. Kao mašine neke u izmišljenoj mašineriji mnogi rade. Istino, ja ipak jedino Tobom jesam. Prijatelji dragi pokušao sam biti. Jesam li? Neznam, ali to se ionako znati ne može. Ali osjećaj jest da vas volim. Ta vi ste isto što i ja, ista Istina .... :) |
Uskrsnuće radosti
- 13:34 -
Komentari (24) -
Isprintaj -
#
|
Nekako sve češće sam u vrlo jednostavnim stanjima, bez mnogo misli. Sve to mi bude s nekom lakoćom. U stanju tome, tek kao čudo mi izgleda pitanje: 'Pa kako je moguće da toga često svijestan nisam bio?' Ustvari odmah mi je i jasno, a pitanje i nije pitanje, nego stanje i odraz njegov. Očima, pomoću svijetla, 'vidim'. Namjerno to pod navodnike stavljam, jer pravo viđenje nije ovo očima. Ovo je interakcija moje takvosti svijetlom, i meni razvijeno tumačenje stvari osnovom svijetla što ga izsijava. Kada neki predmet nebi zračio, tada on kao da na taj način nebi postojao. Ustvari se i pitam, što ustvari jest viđenje očima? Uobičajeno jest, da je to ono tamo. Ispravnije je da je to slika svijetlom nečega, a slika jest slika. To često jest bitno, jer tako možemo i do puno zabluda, prihvatom gotovosti. Nikada nije dobro živu čovjeku zaključivati, barem ne 100%. Zar da zakljućim - slika je slika. Ma, ne. To čete vi uraditi. Ja samo govorim. Zar da to radim umjesto vas? A ono jednostavno pitanje: 'A što je ustvari tamo van mene, van moga tijela?' Zar nije čudno pitati se to? Meni je. Zašto? Pa od kuda znam što je to vani, a što unutra? Tko sam uopće, da bi se granice mene prihvatile? Toliko jednostavno pitanje, da ga večina niti ne vidi. Mnogi kažu da treba živjeti i uživati dar života. Čuo sam to često. Mogao bi to onako površno i prihvatiti, ali zar tada nije moguće, da pobrkam darove. Mogao bi pomutiti radost nečiju, oduzimanjem dara njegova. Da se to ne desi i da ne pomutim sreću drugim dragim bićima, trebao bi vidjeti dar meni darovan. Trebao bi osjetiti darivatelja. Zar nije tako? Kako inače da sa radošću ptihvatim dar? Osjećam život kao najveći mi dar. Pitanja mnoga sam imao tražeći istinitost sebe. Tražio sam Ono po čemu postojim i što se to ustvari zbiva? Mene jest sačinilo nešto, a sada ja postojanjem stvaram ono što dolazi. Jesam li svijestan toga? Darujem li na taj način? Da, ako posjedujem svijest, jer inače je to slučaj, kojega ni ne vidim. Tada je to kao prenijeta neka svijest kroz mene, bez da sam i primjetio. Mnogi kažu da je to volja Božja. Tom površnošću se odriču spoznaje i ljepote života. Ujedno tako mogu svojim neodgovornim životom nanositi bol drugima prisvajanjem. Volim život, zahvalan sam za darove mi date i sretan što ih i drugi imaju. A što je sa sviješću da i ja djelujem na stvaranju novih radosti? Tako su i oni pređi meni stvarali. Neki svijesno, a neki ne. Svi, ali oni svijesni imali su i viših stupnjeva svijesti, da tako kažem. Oni su radosno živjeli život voljom Božjom, svijesno. Tako su i njihova dijela dar drugima od istoga darivatelja. Koliko jednostavnosti i lakoće u tome. I nije to odricanje od odgovornosti. Čak što više, jest odgovorno, jer tako se živi uz stalnu molitvu za činjenje dobrih dijela. To uistvari znači, da ne padnemo u napast prisvajanjem. Znaju oni što meditiraju i što se energetskim tokovima bave, da smo kao protočni sustavi. Zaustavimo li energetski protok, energija stane. Ona će nas vrlo brzo pretvoriti u ono za što nismo stvoreni kao ljudi. Stvoriti ćemo nezdrave procese, koji će tom energijom razgrađivati sustav našega postojanja. Tako je i volja Njegova. Ona prolazi kroz sve nas. Svijest o tome nas oplemenjuje i otvara nam duhovne oči. Prijatelji dragi, budimo ono što jesmo. Otklonimo zasjenjenja posjeda i mržnje. Znam, posjeda se nećete moći, ali tada poštujmo isto to i kod drugih. Tako onima koji nemaju ni osnovno, ako imate, pomognite. To je poštivanje posjedovanja. Mnigi će se odmah zapitati kako ne biti naivan i davati onima koji već imaju? Vježbajmo dobrotu i vidjeti ćemo što su stvarne vrijednosti. Jedan radostan osmjeh često je veči od hrpe zlata. Vrlo malo materijalnoga treba za sreću. Kratko sam spominjao ono što vidim. Neka to bude odavde iz ove svijesti, kakova jest, namjeran trud da se pridonese, bar malo, uskrsnuću radosti u vama. Radosti vama i voli vas vaš Mladen ... :) |
Nije svima do igre na ovaj način
- 16:04 -
Komentari (24) -
Isprintaj -
#
|
Još kao malen dječak, sjećam se, kako sam stvarao odnos prema životu. Prvi osjeti našli su dom u svijesti mojoj. Čudo! Prvi drhtaji što pripadali su putu stvaranja svijesti, osnovna su obilježja njena. Čudo! San svijeta kukuljice postojanja, gdje kao iz točke jedne svijest je nicala. Čudo! Granica nije bilo, jer bilo je samo to što jest. Nikakova misao o nečem čega nema; nuikakova sumnja uskrata; san i java isto su... Čudo! Išlo se putem mogućim, što bio je. Tako i voda svoj put nalazi. Čudo! Ta, i još mnoga čuda, stvarala su svijest, a čuda postadoše normalna. O njima se ni ne zbori. Nestadoše i osjećaji kojima jest divljenje njima. Jesmo, postojimo, živimo! Korak je postao korak i nestalo je čudo njegovo. Sve više se broji; sve više se mjeri; sve više se uspoređuje; procjenjuje... U tom svijetu napuštenih i izgubljenih čuda, čak i zaboravljenih, čovjeek stvori pravila, kojima odrediti želi odnose među sobom. Čuda nema i nesmije ih biti. Zar da se ruši svijet i osnova odnosa jedinki u njemu? Vidjeh sve više i pomalo razlučujem vrijednosti kojima se svijet kiti. Čovjek uređuje prostor svoj po željama svojim. Čini to na održiv način, onoliko koliko on to vidi. Kao da je svijet, u kojem se zatekao, njemu prepušten. Sve je nekako povezano i učinjena dijela mijenjaju svijet i stvaraju nova stanja. Oni što vide taj odnos nastojahu naći uređenje slijedova za dobro svoje i onih koji to dobro održavaju. Stvarane su velike zajednice koje vode viješti pojedinci. Pišu se pravila življenja kojima se stvara sigurnost opstanka te zajednice. U tako uređenim odnosima često čovjek osjeća izgubljenost. Osobno se nikada nisam odrekao čuda koja su krasila početke moje sadašnje svijesti. Ona su osnova njena. Kao da uvijek od njih polazim. I tako često nevoljko gledam današnja pravila, po kojima se čovječanstvo određuje. Gledam pravni sustav, politiku, ekonomiju, filozofiju ... Svaka od tih grana svojim putem ide. Kao da su svaka u svijetu svome. U sudarima traži se arbitar i nudi se pravo, koje je također kao svijet u svijetu na pravilima prava razvijano. Najčešće se u mlinu tome nađe usamljen čovjek. Često je izigran željama svojim, što mu ih ponuđeni svjetonazori stvoriše. Puno je slijepih ulica i mnogi zalutaju. Pogrešne putove sudovi prava presuđuju. I u pravilima tima, kao u nekoj igri, postoje tužitelji, branitelji, oštećeni, okrivljeni, porote i ..... Čest je slučaj nejasnoća, gdje pravila nisu dobro odredila tko pravo ima. U takovim situacijama jedna od strana mora biti u krivu, ako su sučeljene. No, to je u slučajevima kada su procesi takovi pokrenuti i kada igrokaz krene. Ali .... Ima tu jedno zanimljivo pravilo. Mnogi osjete nepravdu, ali to je njihov osjećaj ili, kako neki kažu, sudbina. To je njegovo i ništa se mijenjati ne može dok se ne pokrene igrokaz po pravdi prava. Možda bi molitva mogla što promjeniti, ali to je neko drugo područje u kojem svijet nije viješt i koje mnogima često služi da se zamagli pravio stanje. Prijatelju moj, tužiti treba. Pravilo jest da se pravo ima, ali izboriti se treba. Nitko nepravdu ne čini dok mu se igrokazom to ne dokaže. Dragi moji penzioneri, što ste ostali bez sredstava za život, a odradili ste pošteno svoj radni vijek, je li to nepravda, da sada skapavate? Možemo pričati svašta, ali dok se ne dokaže, kažu da nije. Tužiti? Tko, koga? Svaki penzioner sam? Pa od kuda mu sredstva da plati odvjetnike vješte da dobiju spor protiv moćnih? Kada novac zaigra, mnogima oči ispadnu. Kako da takovi dobro pravdu vide? Ne, siroti siromah nema moći ništa poduzerti. Šta se tu može? Bankrotirali su stupovi u rukama 'vještih' menadžera u fondovima. Pa, to je normalna pojava sustava u kojem živimo. Nitko nije siguran ... pogotovo oni manje moćni. A kada bi se spor vodio sigurno bi se našlo tko je krivo radio i zašto se to desilo. Pa i u ovoj svijetskoj krizi se vidi krivac, ali je nešto mnogo snage prikupio. Nije uputno niti mnogo na njega prstom ukazivati. Prst je, ipak, samo prst, pogotovo ako pripada obićnom siromašnom čovjeku. E, pa sada,u pravu ste, ali dokažite to. I svi vide, a neki se i smiju trljajući ruke. Ide lova svojim putem, a tebi čovjeće priča će biti dovoljna. Još ima u kontejnerima kruha, a možda nisi pokušao sa javnom kuhinjom. A ona lova koju si godinama slagao da se oplodi; čuj, otišla je nekuda. Moralo se, znaš... važniji ciljevi. Možda si ti tako i heroj, a da ni neznaš. Dao si dio svoga kvalitetnijega života. Valjda se nije nitko opernatio na tvoj račun. Tko zna? Igrokazi na tu temu su tek sporadični, tek da se ne priča puno. I, kao i često, pogledam sve to kroz ona čuda, koja nikada zaboraviti neću, jer ona su osnova moje svijesti. Otišlo se na krivo. Kažu ruše se monetarni sustavi. Znate zašto? Pogledajte ih, onakve sa kravatama, s aktovkama, nanirisane, nasmijane... Grade kule bez kamena. Ma, mora jednom biti jasno, da se radom stvara. Muljati se može dok se priča prodati može, ali mnoge priče su tek magla sirotu čovjeku, koji svakome vjeruje. Istina je u vašim srcima, ne slušajte priče. Pogledajte srcem srce onoga što riječi premeće. To je ono prvo čudo života. Zar ste to zaboravili? Da, i vi što te priče pričate. Pa i vi ste osnovom tom dati i drugi su vas pričama preveli u to špto činite. Niste vi neprijatelji, već oni što ste u slijepu ulicu ušli. Poslušajte srce i pogledajte sirota starca, gladno dijete ... Da li vaša priča i njih hrani? Sve vas srdačno pozdravlja i voli vaš Mladen ... :) |