Još kao malen dječak, sjećam se, kako sam stvarao odnos prema životu.
Prvi osjeti našli su dom u svijesti mojoj. Čudo!
Prvi drhtaji što pripadali su putu stvaranja svijesti, osnovna su obilježja njena. Čudo!
San svijeta kukuljice postojanja, gdje kao iz točke jedne svijest je nicala. Čudo!
Granica nije bilo, jer bilo je samo to što jest. Nikakova misao o nečem čega nema; nuikakova sumnja uskrata; san i java isto su... Čudo!
Išlo se putem mogućim, što bio je. Tako i voda svoj put nalazi. Čudo!
Ta, i još mnoga čuda, stvarala su svijest, a čuda postadoše normalna. O njima se ni ne zbori. Nestadoše i osjećaji kojima jest divljenje njima. Jesmo, postojimo, živimo! Korak je postao korak i nestalo je čudo njegovo. Sve više se broji; sve više se mjeri; sve više se uspoređuje; procjenjuje... U tom svijetu napuštenih i izgubljenih čuda, čak i zaboravljenih, čovjeek stvori pravila, kojima odrediti želi odnose među sobom. Čuda nema i nesmije ih biti. Zar da se ruši svijet i osnova odnosa jedinki u njemu?
Vidjeh sve više i pomalo razlučujem vrijednosti kojima se svijet kiti. Čovjek uređuje prostor svoj po željama svojim. Čini to na održiv način, onoliko koliko on to vidi. Kao da je svijet, u kojem se zatekao, njemu prepušten. Sve je nekako povezano i učinjena dijela mijenjaju svijet i stvaraju nova stanja. Oni što vide taj odnos nastojahu naći uređenje slijedova za dobro svoje i onih koji to dobro održavaju. Stvarane su velike zajednice koje vode viješti pojedinci. Pišu se pravila življenja kojima se stvara sigurnost opstanka te zajednice. U tako uređenim odnosima često čovjek osjeća izgubljenost.
Osobno se nikada nisam odrekao čuda koja su krasila početke moje sadašnje svijesti. Ona su osnova njena. Kao da uvijek od njih polazim.
I tako često nevoljko gledam današnja pravila, po kojima se čovječanstvo određuje. Gledam pravni sustav, politiku, ekonomiju, filozofiju ... Svaka od tih grana svojim putem ide. Kao da su svaka u svijetu svome. U sudarima traži se arbitar i nudi se pravo, koje je također kao svijet u svijetu na pravilima prava razvijano.
Najčešće se u mlinu tome nađe usamljen čovjek. Često je izigran željama svojim, što mu ih ponuđeni svjetonazori stvoriše. Puno je slijepih ulica i mnogi zalutaju. Pogrešne putove sudovi prava presuđuju. I u pravilima tima, kao u nekoj igri, postoje tužitelji, branitelji, oštećeni, okrivljeni, porote i ..... Čest je slučaj nejasnoća, gdje pravila nisu dobro odredila tko pravo ima. U takovim situacijama jedna od strana mora biti u krivu, ako su sučeljene. No, to je u slučajevima kada su procesi takovi pokrenuti i kada igrokaz krene.
Ali .... Ima tu jedno zanimljivo pravilo. Mnogi osjete nepravdu, ali to je njihov osjećaj ili, kako neki kažu, sudbina. To je njegovo i ništa se mijenjati ne može dok se ne pokrene igrokaz po pravdi prava. Možda bi molitva mogla što promjeniti, ali to je neko drugo područje u kojem svijet nije viješt i koje mnogima često služi da se zamagli pravio stanje.
Prijatelju moj, tužiti treba. Pravilo jest da se pravo ima, ali izboriti se treba. Nitko nepravdu ne čini dok mu se igrokazom to ne dokaže.
Dragi moji penzioneri, što ste ostali bez sredstava za život, a odradili ste pošteno svoj radni vijek, je li to nepravda, da sada skapavate? Možemo pričati svašta, ali dok se ne dokaže, kažu da nije. Tužiti? Tko, koga? Svaki penzioner sam? Pa od kuda mu sredstva da plati odvjetnike vješte da dobiju spor protiv moćnih? Kada novac zaigra, mnogima oči ispadnu. Kako da takovi dobro pravdu vide? Ne, siroti siromah nema moći ništa poduzerti. Šta se tu može? Bankrotirali su stupovi u rukama 'vještih' menadžera u fondovima. Pa, to je normalna pojava sustava u kojem živimo. Nitko nije siguran ... pogotovo oni manje moćni.
A kada bi se spor vodio sigurno bi se našlo tko je krivo radio i zašto se to desilo. Pa i u ovoj svijetskoj krizi se vidi krivac, ali je nešto mnogo snage prikupio. Nije uputno niti mnogo na njega prstom ukazivati. Prst je, ipak, samo prst, pogotovo ako pripada obićnom siromašnom čovjeku.
E, pa sada,u pravu ste, ali dokažite to. I svi vide, a neki se i smiju trljajući ruke. Ide lova svojim putem, a tebi čovjeće priča će biti dovoljna. Još ima u kontejnerima kruha, a možda nisi pokušao sa javnom kuhinjom. A ona lova koju si godinama slagao da se oplodi; čuj, otišla je nekuda. Moralo se, znaš... važniji ciljevi. Možda si ti tako i heroj, a da ni neznaš. Dao si dio svoga kvalitetnijega života. Valjda se nije nitko opernatio na tvoj račun. Tko zna? Igrokazi na tu temu su tek sporadični, tek da se ne priča puno.
I, kao i često, pogledam sve to kroz ona čuda, koja nikada zaboraviti neću, jer ona su osnova moje svijesti. Otišlo se na krivo. Kažu ruše se monetarni sustavi. Znate zašto? Pogledajte ih, onakve sa kravatama, s aktovkama, nanirisane, nasmijane... Grade kule bez kamena. Ma, mora jednom biti jasno, da se radom stvara. Muljati se može dok se priča prodati može, ali mnoge priče su tek magla sirotu čovjeku, koji svakome vjeruje. Istina je u vašim srcima, ne slušajte priče. Pogledajte srcem srce onoga što riječi premeće. To je ono prvo čudo života. Zar ste to zaboravili? Da, i vi što te priče pričate. Pa i vi ste osnovom tom dati i drugi su vas pričama preveli u to špto činite. Niste vi neprijatelji, već oni što ste u slijepu ulicu ušli. Poslušajte srce i pogledajte sirota starca, gladno dijete ... Da li vaša priča i njih hrani?
Sve vas srdačno pozdravlja i voli vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 07.04.2009. u 16:04 sati.