Zastanem zagledan u daljinu. Onu prostornom širinom što je data, ali i onu vremensku. Obzor mi nemoć nudi; nemoć dohvata smisla krajnosti. Ni sa vremenom nije bolje. Kao da kraja nema, ali ni početka. Nema? A zašto bi ga ustvari moralo biti?
Pogledam tada i najmanje stvari oko sebe. Ni njih krajnost ne krasi. Sve se nekako pretače i mijenja. Kao da ono što je, ustvari nije. Kao neki nepostojeći tren, kojem datost je negiranje njegovo, već trenom slijedećim. Kao da postoji samo snjer promjena. Kao da to nešto 'ništa' stalno se mijenja.
Prolaze ljudi i razna druga bića; predmeti u pokretu. Sve se mijenja. Ajme, pa i ja se mijenjam!
Ja? Tko li to ja? Zar tu nalazim konačnost? Tko li sam, da bi bio?
I gledam tako, zagledan u daljinu, prostranstva neizmjerna i vrijeme kojim promjena je data. Nema ni početka ni kraja. Sve se pretače.
I tako zamišljen, i osjećaja živih, kao da ispraćam mislima vijekove, milenije, milijarde godina. Nebrojeno života prošlo je u smiraj. Koliko je briga bilo; koliko ljubavi u stvaranju ovoga svijeta! Kolike su majke raznih vrsta života brižno podizale svoje mlade, ulažuči u njih sebe i ljubav svoju. Kuda sve to nestade?
Stojim tako zagledan u taj beskraj i sam zabrinut. Kao da razumijem svo to prošlo vrijeme i taj beskraj. Zamišljen pružam ruku svima što su prošli i kao da bi htio u ono vrijeme njihovo, jer oni su utkani u ovaj život kojim i ja jesam. Povezani smo; ista smo cjelina; beskrajna i bespočetna cjelina.
I svaki moj korak promjenama u cjelovitosti je dat. Kao da te promjene što mene daju jesu prividan otklon od cjeline. Kao da to čini misao moja, i sve ono čime sebe dokazujem. Nisam, doli slijedom promjena bespočetnih u cijela prostranstva. A i prostranstvo, što li je, doli moj subjektivni doživljaj. Odnos je to moje malenkosti i prividne veličine prema cjelini. I sve to stoga što jest osjet sebe i mišlju ograničena mojnost. Sve je to ipak cjelina, u kojoj i moja misao, kao otklon, mjesto nalazi. Je li tada ona i otklonom u cjelini. Ta, nije nemoguće za crno reči da je bijelo. Svašta se reči može. Pa i misliti isto. Kao kapljice kiše, što zemlju natapaju, slijed su vjrčan u nama datom ttrenu. Životom. Jesam li?
Istino, tvoje sam djelo, kao i sve i prije i poslije, ovdje i u beskraju. Ništa biti ne može bez svega ostaloga. Jesam tek cijelim svemirom oduvijek i zauvijek. Da, ali ne ovakav prolazan u promjenama, već istinski. Tko li sam onda? Braćo i sestre drage, sva živa bića i sve što jest, istina jesam. No svijest u živih nije ista. I po njoj još ima onih što svijetom bijahu, jesu i biti će tako.
Svemir, galaksija, sunčev sistem, planeta, biće u vječnosti vremenskim trenom.
Ha, ha, ha, Istino, zabavno je tako poigtravati se, ali otklon od Tebe u svijesti može izazvati negaciju sebe, onoga po Istini stvarnoga. Misao? Svijest?
I kao u igri nekoj, misao stvori pojam sebe; stvori ego. Nastadoše beskrajne igre, a većina i zaboravi to. I danas robujemo prividnim vrijednostima. Mnogi ih stvaraju da bi ostvarivali svoje želje. Kao trava na vjetru je većina. Neki vidješe da vjetar ni ne mora biti stvaran. Dovoljno je vjerovati da jest i već se tijela pripremaju. Kao mašine neke u izmišljenoj mašineriji mnogi rade. Istino, ja ipak jedino Tobom jesam.
Prijatelji dragi pokušao sam biti. Jesam li? Neznam, ali to se ionako znati ne može. Ali osjećaj jest da vas volim. Ta vi ste isto što i ja, ista Istina .... :)
Post je objavljen 23.04.2009. u 00:47 sati.