| < | srpanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Sličice sa štaka (27)
- 21:26 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Točka i beskraj su kao apsurdi života ... Dobro mi došli dragi moji. Stavio sam u podnaslovu, najavom teme, one tri točkice, da vam misao ne zaustavim. Neka misao slobodno ide. Od malena nisam sputavao misao svoju, mada je bilo onihm, koji su me upozoravali o opasnostima zalutalih misli. Bijah dosta brzo uočio da zalutati se može samo upornim silovanjem misli, kojom mnogi nastoje sebe dokazivati nečime što nisu. Misao slobodu traži za let svoj, a ja uživam u njenim ljepotama. Eto, i sada, u vrijeme slabije pokretljivosti tijelom, nekako i više se to izražava. Da, stavio sam tri točkice, a one kao da su jače i od onih riječi ispred, ali s njima kao da sam vas za ruku prihvatio i poveo smjerom željenim. Za rana sam si postavio osnovna pitanja, što me život cijeli prate i žive samnom. Pitanja ta vodila bi me, već uobičajeno, do točke i beskraja. Ta zar je život apsurdan? Mnogo je puteva daljnjih mišlju. Potrebno je za to biti slobodan i dozvoliti si i ono što skoro svi su odbacili i proglasili nevaljalim. Dozvolio sam si i sebe i nastojanje svoje promatrati u smislu viđenja toga. Puno toga vidjeh što nitko mi još ni spomenuo nije. Kako je vrijeme taložilo moja viđenja, a ona su različita bila za isto, ovisno o meni i mislima mojim u svakom trenu misli tih, sve više vidjeh da apsurd to nije. Apsurdna je tek nevoljkost ljudi da traže istinu, a njome se kite. Na taj je nalin, po sebi, obezvrijeđuju. Tražio sam često sebe. Tko li sam? Gledajući kao pojam nalazio bi onu žižu života, što prostorno jest točka, jest ništa. Gledajući funkcijama, nalazio bi svemir čitav beskrajan, kao sve što jest. U rasponu tom, mnogima apsurdnom, postojanje svoje vidim. I vas takove vidim, ali vama je sud vaš i viđenje vaše i misao vaša. I gledam taj prostor ničega i svega. Pitam se: 'U stvari čega?' Što čega? Zar mora nečega biti? Odakle pitanje to? Misao slobodno stvara mi i pitanja i meni neočekivana. Najljepša viđenja i misli doživjeh neočekivano, kao najljepše darove. Bio sam slobodan dozvoliti si. I nema opasnosti od misli takovih, jer one su slobodne. Nikada ih ne bi prisvajao i sputavao. One bi mene obogaćivale slobodom svojom. Točka i beskraj apsurdi nisu. To su osnove slobode i postojanja. Apsurdno je nazivati ih apsurdom, jer one su osnova postojanja. Sada bi misao mi slobodna dalje. Neka ide. Mnoge će od njih zatitrati na mojim perceptorima. Bit će mi dragi posjetioci. Prijateljice i prijatelji dragi, proletješe misli ove, a ja sam eto ovdje s vama u mislima svojim i srdačno vas pozdravlja i voli vaš Mladen ... :) |
Sličice sa štaka (26)
- 21:45 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
A misli, kao da same leteOdštakao sam toga već podosta. Misle neki da je vrijeme već i napuštati štake, a ja se navikao. Vrijeme njihovo, razlikovnošću prema uobičajenostima prethodnih vremena, donijelo je mnogo viđenja novih. Vrijeme štaka; svijet sa štaka. Vidjeh što promjena radi u nastojanju vraćanja stanja prethodnoga. Postoje sile što funkciju dokazuju, a kada funkcije te oštećenjem zataje, nastaje prostor neki. U prostoru tome mnogo toga se dešava. što nestaloj funkciji treba, a nje nema. Nastaju tako neke radnje što nestalo dokazuju kao potrebno. Prilagođeno je tijelo mogućem povratku cjeline. Tko ili što jest taj što vraća cjelinu? Zar cjelina traži sebe samu? Kosti se, kako mi izgleda, stalno obnavljaju, pa i organizam cijeli. Nije li to to? Zar time nije data obnovljivost? Hm? Ne baš uvijek. Kost može srasti, ali nova narasti neće. Tu su i prilagodljivosti potrebama. Kada se određeni dio tjela više upotrebljava, on se razvija. To se posebno vidi u sportu. Čemu konačno služe treninzi? No, i to ima ograničenja. Mogao bi pokušavati i htjeti letjeti, ali krila mi narasti neće. Možda i bi, ali je izgleda ljudski vijek za to prekratak. Prsti bi se vjerojatno stanjili , a dlan povećao, ali vrlo malo, s obzirom na potrebno vrijeme. Konačno, pogledajmo evoluciju. Za moj slučaj loma, to bitne važnosti nema, ali možda se i varam. Zar to nisu te iste sile? Vremena je samo nekako premalo. Ustvari, kvaka je izgleda baš u vremenu. Kada bi živa bića bila besmrtna, život bi nestao. Zanimljivo, zar ne? Pokušavao sam razmišljati i o tome i vidjeh to vrlo jasno. Recimo da nas ima milion i da smo biološki besmrtni, što bi bilo? Da rađanje ostane, zagušili bi se brojnošću. Tu zato u pomoć dolaza kvaka s vremenom. Kroz vrijeme života nekome padne cigla na glavu, netko izgori, nekoga bomba raznese, a nekoga pojedu zvijeri, a nekoga bakterije ili virusi... Bez rađanja onaj milion bi vrlo brzo tako nestao. Prvi životi su tako nestajali, sve do obnovljivosti novim jedinkama. Time se broj povećavao. Istovremeno spomenuta kvaka je činila svoje. Sve na kraju završava u nekoj ravnoteži, ali opstoji uz prilagodbene promjene. Koliko li je pokušaja stvaranja individualnih jedinkis počecima životnih funkcija bilo bez uspjeha nastavka, sve do prvih rađanja novih jedinki od prethodnih. Počelo se jedostavnim dijeljenjem. Kasnije se po malo to usložnjavalo, ali sve po osnovnom principu jednakosti i očuvanja funkcija života. Sve ostalo nije imalo šanse i ma kako izgledalo, evo, ne postoji. I eto mene, jedinke, sada ovdje na štakama. Oslonjen rukama o štake i stojeći na nogama i to lijevom ovlaš, gledam nekuda nikuda u čudu: 'Tako nekako je vjerojatno bilo.' I eto danas nebrojeno misli i vizija prolazi što ih registriram. Svijet izmišljen cijeli, vremena prošlih, zagledan u išta ... Smisliti sve to mogu, ali zašto? Je li to tek slučaj bio ili slučajevi nebrojeni? Je li to bijahu slučajevi neminovni? Sve konačno s razlogom biva po uvjetima baš takovima. Mislim li ja to možda samo? Gledam? Mogu li uzeti, a ruke da ne ispružim? Hm, možda. Mogu li, mogu li, mogu li ....? Stvaram li ja ili sam tek stvoren, da mislio bi tako? Ja! Ja? Tko li sam? Jesam li? I jure misli. Ne opterećuju me. Navikao sam na njih. One su kao prijatelji moji. Kao da su one netko, a ja? Jesam li uopće? I tako sve ide po svome ... noga zacjeljuje ... misli se roje ... ruke štakama idu ... vrabac prolijeće ... kos svoju melodiju fičuka ...a ja? Ja vas volim dragi moji. Po tome znam da jesam. Vaš Mladen ... :) |
Sličice sa štaka (25)
- 21:05 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
Što pitanje ustvari je? Hod na štakama je sporiji od normalnog hoda i tako hodač takav ima više vremena provedenog za određenu razdaljinu od onih koji to nisu. Štake ujedno više naglašavaju ritam hoda i to kao da pospješuje udubljivanje u misli. Hodajući tako roje se misli, sjećanja, vizije ... Pitanja i odgovori u slijedovima se nižu. E, a što ja to činim? Što pitanja ustvari znače? Odakle su i zašto? I sjetih se jednog od svojih osnovnih pitanja. Život mi se lomio i javljala se sumnja u smisao njegov. Puta daljnjeg nisam nazirao, osim rasula svih mojih vrijednosti. Bio sam sučeljen sebi samom, ali bez vizije, bez puta, bez viđenja. Došavši do te točke nametali su mi se zaključci da sam griješio, te se stvarala sumnja u moj red vrijednosti. U takovim trenucima sâm čovjek. skoro da, ne može naći dobar put. Da mi je bilo znati, šro se to samnom zbiva i što je sve to? Bio sam usamljen, jer sve se to ticalo moje osnove, mojih vrijewdnosti, moga svijeta. Osjetih tada da sâm nisam. Uz mene je cijelo vrijeme Onaj kojega sam do tada, izgleda, suviše zapostavljao. Po Njemu sav ovaj svijet postoji. Tražwći put obratio sam se Jedinom koji je oduvijek samnom. Oči više ne gledaju, uši ne slušaju i svijesno predajem sebe molitvom: 'O Bože, što je sve ovo što mi se događa? Prosvjetli mi razum, da put bi vidio i vratio smisao.' Bio sam svijestan da odgovora neće odmah biti. Vrijeme moje sposobnosti da vrijedno odgovor prihvatim ovisi o mome stanju. Bilo mi je jasno, da treba vremena za moju pripremu, da bi odgovor dao valjani rezultat. Smirio sam se znajući da odgovor nije u mojoj domeni. Bio sam spreman zaslužiti ga. To je ujedno značilo moju postupnu promjenu. Na taj način odgovor će jednom, skoro neprimjetno, stasati u mojoj svijesti. Prepustio sam to Tebi Gospodine Bože, ako uopće se može o tome tako govoriti. Možda je bolje reči, da nisam svojom ishitrenošću htio ni malo smetati. Kada vrijeme dođe sve će biti kako treba, jer i to je, kao i sve, voljom Tvojom. Svo to vrijeme smirenog čekanja mijenjala mi se polako predodžba svijeta. Kao mlađi sam se često pitao tko sam, a sada sam dozvolio, da se to viđenje samo ostvari u meni. Nisam odlučivao niti određivao. Mnogima sam bio čudan. Oni nisu mogli vidjeti stanje u meni, a niti red vrijednosti koji se stvarao. Često sam odlazio u one prostore gdje sam osjerćao da putevi jesu, gdje istina je. Ne, nije to bila nikakova laička mistika ili nešto van ljudskih moći. Iskreno sam slijedio volju Tvoju.Volju Tvoju svi slijede, ali većina to ne čini svijesno. Zbog toga se njihova svijest često sučeljuje srazom sa Istinom. Tada dolaze lomovi. Očito se i meni to desilo. Ljudi često pitanjima predodređuju željene odgovore. Takova pitanja često su u službi samopotvrđivanja i držanja svoje slike u sebi i prema drugima. To je površina života, pa i materijalna dobra tako stećena, prolazna su. Ta prolaznost produbljuje potrebu osnovnog pitanja smisla života, a ono se postavi kada lomovi nastupe. Mnogi više tada nemaju moći za prihvaćanja i priznanja svojih nemoći. Prihvatiti i priznati nemoć svoju često je velika moć. Malen je broj pitanja koja stvarno mijenjaju svijest čovjeka i malen je broj onih koji su spremni strpljivo doraditi sebe valjanom odgovoru. Pitanje je tada vapaj i spremnost na strpljivost u vjeri odgovora. I svijet ovaj naš sada već drugaćije vidim. Vidim, mnogo je lutanja u blještavilu prividnih vrijednosti. Kako ikome reči da griješi, kada će najčešće odbaciti viđenje to, jer prividne vrijedosti imaju svoje slasti sada. Kako ikome objasniti dolazeća zbivanja, kada uživa sada. Stoga dolaze samo spremni. Braćo i sestre, možemo li otvoriti srce Onome po kome postojimo? Pitat ćete, ksko? Ta Stvoritelj naš je u svemu što vidite. Svaka buba, cvijet, povjetarac, potok, ptica ... pa i kamen i zemlja ... Srcem ih doživljavajte i radujte se njihovom postojanju. Oni čine i vaš život. Svi smo mi isto, mada različiti. Naracvno, i sve će to biti voljom Njegovom, kao i sve što jest. Vidite li, da i ovo ovdje ... Voli vas i pozdravlja vaš Mladen ... Hvala Tebi ... :) |
Sličice sa štaka (24)
- 21:29 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Negdje,tamo, u daljini .. ... čuju se zvona. Zvona objavljujuć nešto. Zvuk ustalasa zrak šireći se kružno i poput lopte u daljine sve. Objava je svima: 'Negdje, netko, nešto...'. Zvoni! Čujem i pitanje mi se rađa: 'Prigodom čega?'. Znam da ponegdje se objave uzvikuju i pjevom sa visoka tornja. Ima ponegdje objava u tišini što tek dušama dostupne su; živih i mrtvih. Svijet objava u svijtovima promjena. Na znanje Vam objavom ovom dajemo ... Učeni smo objave razumijeti. Vatroggasna kola na intervenciji, polocija, hitna, top na Lotrščaku, zvona na grobljima, tvorničke sirene, zvučni signali na votilima... Svijet zvukova raznih. Izgubljen čovjek u moru tome. A ja? Sve više slušam tišinu. Tišinu ispod svih ovih zvukova. Ona je kao visibaba ispod otpala lanjskog lišća. Malena i slabašna, ljubavi željna, vlagom, toplinom, nježnošću. Otpalo lišće kao nastojanje prošlosti što budućnost nosi. Vjetrovi prolaznosti tek pokojim malenim tragom remete tišinu. Isto se tako jedan maleni čovjek, još davno u nama sakrio tražeći mjesto sigurnosti. Dječak ili djevojčica još uvijek mirno čekaju vrijeme neko; budućnost svoju, a sve ovo kao neki san prolazilo je. Pogledaj dijete drago, možda češ osmjeh naći. Onaj osmjeh što ti je uskraćen bio. Pusti zvukove smrtne, neka te obiđu. Prihvati osmjeh i daruj osmjeh. Budi dijete djetetu. Znaj, godine nisu važne, jer uvijek je samo sada, pa i budućnost dolazi sada. Znajte, vaša srca su objava Ljubavi Gospodnje. Prijatelji moji dragi, mnogo toga sam čuo, ali znam da je ljubav kao kiša žednoj zemlji, kao osmjeh željnima ljubavi. Zar nismo svi takovu? I oni koji misle da nije tako, samo se svete onoj ljubavi neostvarenoj, koju sa kao svoj trofej željeli, a ljubav se posjedovati ne može. Ona se daruje, a vama svima je darovana životima vašim. Pozdravlja vas i voli vaš Mladen ... :) Kaj velite, svakaj mi se štakajući po glavi vrti. Ma, ne! Ovo je bilo od srca ... |
Sličice sa štaka (23)
- 20:29 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Što je dobrota? Štakajući polako, misli me prate. Kao stari znanci pomažu mi nastojeći me vratiti u neko stanje dobro; neko stanje u kojem će slijedovi promjena snažnije potvrđivati svijet u kojem jesam. Ovakav, uz štake i more misli, sam nekako puno zaokupljen sobom. Svijet se u meni odražava, meni znano, tek posebnim stanjem svijesti moje, jer i ona je zaokupljena samnom ili sobom samom. I tako, velikim dijelom svijet kao da ne postoji, već samo ono što i bez svijesti sebi dozvoljavam. Plovio je tako brod maglenim burama i olujama. Iznenađenja na svakom koraku. Vidjeh da tome je tako i prije izvjesnih godina krenuh tražiti viđenje, kojim ću prepoznavati razloge nemoći. Kako nalaziti dobar put za maglenog vremena? Zar vidjeti se put mora? Što gledanje znači? Mnogi vidješe vrlo lijepo put materijalnoga bogaćenja i krenuše njime. Vidjeli su, ali upitno je možda bilo odlučivanje njihovo. Sve moćniji bijahu u očima svojim, a i onih njima zavidnima. Izmjenili su svijet u mislima svojim. Svijet ustvari ostade isti, a moć njihova tek privid što odvede ih, često nespremne, u stanje gubljenja tih moći prividnih. Neki se sučele sa osjećajem nanešenog bola onima koje su ranije pregazili. Gledam tu jurnjavu uspona i padova. Ulaze u kolo to mnogi željni 'uspjeha'. Nekima se ne 'posreći' i žale ostatak života. Neznam zašto, ali nikada nisam želio ući u takove načine života. Nisam mogao činiti druge nesretnima. Vidjeh kako, tek djelomično kontrolirane želje, često čine zlo ljudima. Odlučio sam nastojati činiti dobro. Dobro, a što je to? Naslušao sam se savjeta mnogih. Pričali su kako lako do love, kako prije uzeti što više, kako se snaći, kako naći rupe u zakonu i puno toga ... Svaki prijedlog takav stezao mi dušu: 'O Bože, zar ne vide što rade?' I kada se prisjećam svega, pa i svih onih što tako i mene gaziše i iskorisriše, ne žalim sebe. Žao mi njih. A ja, sada, napola slijep, na inzulinu ovisan, trenutno i sa teškoćama u kretanju, pa slabijega sluha, ipak sam sretan. Možda sam slućajno i nesvijesno učinio nekome nešto na žao. Bože, molim za oproštenje. Onima koji su meni na žao učinili oprostio sam, ali mi ih je žao. Obostrani oprost ovdje snagu ima. Mislima svojim često zapetljavamo živote svoje. Mnogi ne znaju što ustvari čine. Kada ih bujice, time stvarane, pokrenu, kasno je zaustaviti ih. Nisu činili dobro. A, dobro ili dobrota? Kako je prepoznati? Dugo sam tražio viđenje to i nešto shvatih. Sav Svijet jest takav kakav je. Ne onakav kakvoga ga vidimo i mislimo o njemu. I mi smo dio Svijeta takvoga kakav jest. Stadoh! Svijete, po Tebi postojim. Misao mi tek pomogla da je se same odreknem Tebi svijest predajući. Po Tebi stvoren sam, kao i sve oko mene. Djelo Tvoje, koje doživljavam kao dijela razna, jedino jest, kao i sve što i meni se dešava i što mi se čini, kao da činim. Poštujem dijelo Tvoje i to je dobrota. To je put dobrote. Radujem se svakom biću, predmetu i pojavi, jer oni svijedoće Tebe. I vidjeh da to je put ljubavi. Svi smo mi sjedinjeni Tobom Svijete i time smo u božanstvenoj ljubavi. A meni, ovako malenom i jako ograničenih moći, osjećaj velike zahvale na viđenju takovu. I tek kao sitnicu da navedem kako me već vrlo jako boli dlan lijeve ruke. Ujedno mi se nekim slućajem oštetila guma na jednoj štaki i povremeno malo proklizava. Znam, znam ... vrijeme je preći na hod sa samo jednom štakom. O Svijete, tako te nazvah, da mnogima bi zornije bilo, da vidjeli bi djela i ljubav Tvoju. Ime nikakovo pripisati ti, po Istini, ne mogu, ali ljudski je ukazivati na put i smjer gledanja. Prijatelji dragi, s ljubavlju vaš Mladen ... hvala ... :) |
Sličice sa štaka (22)
- 20:16 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Kao eho ... ... pojavljuju se postovi na ovome blogu. Napisane ih stavljam na blog sa datumima unaprijed, u razmacima od po četiri dana. Na taj način objava bude oko desetak dana nakon stavljanja u blog editor. Time su i zbivanja toliko stara, pa i nešto više, jer pišem o već doživljenom u to vrijeme. Sada je kraj lipnja. Prošlo mi je već više od četiri i pol mjeseca od operacije, a kost je već srasla. Vijak dodatno pomaže čvrstini pete. Prije mjesec dana mi je kirurg dozvolio opterećenje lijeve ozlijeđene noge sa 30 kila, a sada je sigurno to i uznapredovalo. Dozvolom opterećenja počeo sam polagano stavljati nogu na tlo bojažljivo je opterećujući. Pomalo se opterećenje povećavalo, uglavnom neprimjetno. Zaboravi se čovjek. Ipak, štake su tu i htio-nehtio nose preko ruku dio opterećenja, koje bi inače pripadalo lijevoj nozi. Štake u pravilu nose teret kada bolesna noga nosi. Znači bolesna noga i dvije štake u koraku nose cijelu moju težinu, dijeleći je. Hodajući razmišljam o podjeli tereta i pokušavam vladati raspodjelom. Uglavnom se to svodi na naslanjanje na štake rukama, ali ne i dizanje cijeloga tereta. Tako nozi ostaje njen dio. Koliki je i da li ga mogu na taj način mijenjati? To je predmetom moga promatranje i vježbe. Povremeno, ali na kratko, odložom lijevu štaku i malo se krećem uz pomoć samo desne. U zajedničkom opterećenju koracima je sada lijeva noga i ta desna štaka. To je kao da radim sa tri noge, ali su dvije u radu kao par. Položajem tijela sada mogu mijenjati opterećenje preko štake ili lijeve noge. Desna noga je stalno pod punim opterećenjem. Vidim da lijeva uredno to sve obnaša. Kao da može i više, ali je ne forsiram previše. Lom nastaje odjednom, a oporevak je dug. To je pravilo života, ujedno i dobra i zla. Za dobrotu je potrebna strpljivost. Pokušao sam, ali stvarno na kratko, i bez štaka. Ranije sam to činio skakutanjem po desnoj nozi. Sada pokuišavam lijevom na pod. Kako li samo brzo stanem i dignem lijevu! Skoro kao da skačem.Nije neko veliko opterećenje, a i kratko je. Znam da je moguće tako uraditi udarno opterećenje, pa svijestan toga, lijevu stavljam polako, a dižem ubrzo, ali ne hitrim odguravanjem. Desna hitro preuzima teret. Pomalo hodam s obje. Što li će reći kirurg, a na kontrolu kod njega idem za tri tjedna? Kada ulazim u tramvaj ili bus sada se osjećam pomalo čudno. Svi me tretiraju kao invalida, a ja sam već dosta stabilan. No, nisam sto posto. Ma, mogu ja, ali bi mi problem bio pri brzom kretanju ili kočenju vozila. I idu sličice sa štaka još dalje, Biti će ih još, a možda ih nastavim i figurativno. Ta zar nam skoro svima nisu potreben neke duhovne štake, da bi vidjeli put dobrote, da bi bili sretni, da shvatimo da je put naše sreće činjenjem sretnim naše bližnje. Svi mi nosimo taj osjećaj u sebi, ali mnogi zbog trke za nekim izmišljenim bogatstvima zanemariše to.Većina smo duhovni invalidi braćo moja. U istosti života po tome se razlikujemo. Sve vas srdačno pozdravlja i voli vaš Mladen ... :) |
Sličice sa štaka (21)
- 20:45 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Prošle su godine mnoge... ..., a kao jučer da je bilo vrijeme prvih upoznavanja života. Rastao sam vjerujuć starijima, po kojima postadoh, a svima koji me upućivahu vrijednostima života. Bar tako se to kazivalo. Danas se govori, da su to bila vremena teška, ratna i poratna. Svijet je bio iznuren ratom u kojem je ljudski život bio tek brojka. Negdje čak ni toliko. Neki su nastojali ostvariti snove, po njima, pravednijeg poretka. Neuki mladi, a i oni učeniji, ali nejaki, bijahu topovsko meso za statistike. Prošao je taj rat zavedenih osvajaća, što povukli su čitave narode u vrtloge smrti. Na svim stranama je ginuo običan čovjek, uvjeren da tako mora biti. Pričali su, obećavali, zavodili. Odrastao sam u relativnom miru. Mir je bio, ali je uvijek bilo onih koji su pričali o neprijateljima. Uvijek smo bili mi i oni. Uvijek se moralo spremati za obranu. Činili su tako i oni koje smo neprijateljima smatrali. Za njih smo mi bili potencijalni neprijatelji. I bilo je tako sve poput brda baruta. Učili me kao malena ljepotama i sjećam se u pjesmi jednoj riječi ',,, čovjek kako to gordo zvuči ...'. Ja vjerojatno neznam što gordo znači, a možda i znam. I gledam danas nove mlade. Puni su snage i ne znaju kuda s njom. Kao da im je najlakše naći neke neprijatelje i isprazniti se na njima. Sve su češće skupine mladih koji bez vidnog razloga premlaćuju namjernike. Kada dođu pred lice pravde, izgledaju kao nejaka janjad. Kao mladić svojom sam voljom odlazio na dobrovoljne radne akcije, Bilo je znoja i muke. Da, ali je bilo i urađenih kolometara novih cesta. Zar je važno gdje i kome? Pamtili su nas tamo ljudi po dobru. Već tada su neki pričali kako je to nepravda i da nas neki iskorištavaju. Znam, uvijek je takovih bilo, a i danas ih ima, ali nema više takovih akcija. Danas urade od mlada čovjeka budalu, a da se braniti ne može. Puno je danas gnjevnih, ali bespomoćnih mladih. I tu se našli oni koji ostvaruju svoje snove; snove o bogaćenju. Karlovačko i žuja na vagone idu. Zamalo da postadosmo nacija koja živi od pive, bar na neko vrijeme. Zatvaraju se interesi moćnih. I nije ih brige kuda ova mladost ide. Kakova nam je ljestica vrijednosti? Učili nas nekoć da gradimo budućnost. Je li to ona došla? Jesam li ja to možda krivo odgojem, pa ne sudim pravo? Išao sam rukom dobrote. Tako sam ja to vidio. Kazivali su mi na to mnogi da sam lud i blesav; da sam zanemario svoje; da nisam nikakav gospodar; da sam loše odgojio mlade ... Zamišljen nad svime time opažam kako pomalo nestaju deklarirane vrijednosti. Sve češće žele od mene uzeti i ono što nemam. Još uvijek želim dobro. Imam dobre osjećaje prema mnogima i volim ih. No, nekako se sve više osjećam kao pjesnik usred pustrinje. Ispjevao bi pjesmu; kome? Mnoštvo kao u nekom snu prolazi kao u nekim drugim dimenzijama, a ja se nekako čudim, kako ih vidim. Čak osjećam i njihove duše. I nebi smisla imalo nabrajati probleme i sve na čemu izgubih. Sve ja to mogu, ali mi je žao mojih dragih, što uz mene imaju teškoće. Vide oni to na svoj način. Učilo ih društvo. 'Tata ti si pogriješio.' Ma, znam ja to i teško mi zbog njih. Bože mili, još u Tebi nalazim razumijevanje. Ne kao milosrđe, već kao onu istinu po kojoj sve postoji. Vidim veliko neznanje u mnogih. Mnogi su me se odrekli i napustili me. Mnogi me žale. I pored svega ja i dalje volim i molim za njihov mir i sreću. U mome životu ste i vi. Nakratko se dušama dotaknemo. Meni je to trenutak sreće. Pozdravlja vas i voli vaš Mladen ... :) |
Sličice sa štaka (20)
- 20:01 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
Viđao sam pse bogalje .. Svašta nam se desiti za života može. Svašta se i dešava. Da, nama; ljudima. Kao čovjek mislim ljudski i o problemima na način isti. Ozljede, bolesti, tegobe, radosti ... Kao da je sav svijet ljudski. Gledam si unučića, dedino zlato, kako nekako puno prisnije doživljava okolinu. Svaki psić, svaka ptica, maca, svi oni čine njegov svijet i prema svima je prijateljski raspoložen. Osjete to i oni. Sve to postaje jedno lijepo prijateljsko ozračje. Večina tih 'životinjica' su kao mala djece. Viđao sam, a povremeno i zamišljam problematične situacije u svih tih dragih stvorenja. Glad im je mnogima problem, pa se čak i poprilično naviknu na ta stanja, ali stalna potreba stvara napetosti i pozornost na situacije da se glad utaži. Razmišljam o povremenim stanjima, kada poneki stvor za opstanak posiže i za nečim što mu nije uobičajena hrana. Da li je tako razvijeno mesožderstvo ili su se već mikro organizmi međusobno proždirali? Ta konačno i u nama su stalna izjedanja. Neke naše stanice jedu bakterije. Znam da ima i dobrih bakterija koje žive u zajedništvu organizacijom koju nazivamo našim organizmom. Razmišljam o stanjima radosti i onima koji su im suprotnost. Gdje je ta granica među njima? Kako svijet učiniti boljim. Vidim da ima dobrih puteva u ograničenju količine hrane, pogotovu mesa. Puno hrane u organizmu stvara problem. Na taj način postoji putokaz za put boljem svijetu. Ta i u mom slučaju to radi; moj dijabetes! Hm, hranjenje? Mnoga nezadovoljstva su nesretnim slućajevima i ozljedama. Xiđao sam pse bogalje. Snalaze se, pate u tišini ili polutiho cvile. Mnogi od njih, lutalice i drugi slobodnjaci, na neko vrijeme nestanu i vrate se uglavnom ozdravljeni. Liječe se sami raznim travama i lizanjem rana. Nekako osjećam da su tada u nekim posebnim stanjima, koja liče na neke molitve. Sjećam se mnogih kazivanja neukih ljudi, što su prihvatili kaztivanja neka, po kojima životinje nemaju dušu. Jeste li komunicirali sa psom, macom, pticama? Jeste li im upućivali dobre vibracije? Volite li ih? Nastojite li ih razumjeti? Češće ćete osjetiti dobru dušu kod njih nego kod mnogih ljudi. Duh dobrote je u cijelom svijetu, samo neki su to zanemarili zbog nekih svojih izmišljenih interesa. I u meni je zacijeljivanje na dijelu. Bože dragi Tvoj duh dobrote djeluje. I viđam pse podvinuta repa kako u velikom luku zaobilaze ljude.. Jesmo li to zaboravili tko smo i po Kome uopće postojimo. Čovječe što tražiš? Ako misliš da je to neko materijalno dobro, upitao bi te: 'Čemu?' Sve na ovome svijetu Božje je dijelo, pa čak i ti, čovjeće. Poželi stvoru svakom dobrotu i uputi lijep osjećaj. Oni će te takova razumjeti. I sada, takav na štakama, se pitam: 'Zar sam trebao doživjeti lom, ostati bez mnogo čega, doživjeti napuštanja i nerazumijevanja, poraze, da bi počeo razumijevati što mi ustvari treba?' Treba mi radost tvoja. Prijatelji dragi i opet sam malo plovio svijetom stvarnim. Svijet je to u kojem većina zanemaruje ono osnovno ... Pozdravlja vas i voli vaš Mladen .. :) |