A misli, kao da same lete
Odštakao sam toga već podosta. Misle neki da je vrijeme već i napuštati štake, a ja se navikao. Vrijeme njihovo, razlikovnošću prema uobičajenostima prethodnih vremena, donijelo je mnogo viđenja novih. Vrijeme štaka; svijet sa štaka.
Vidjeh što promjena radi u nastojanju vraćanja stanja prethodnoga. Postoje sile što funkciju dokazuju, a kada funkcije te oštećenjem zataje, nastaje prostor neki. U prostoru tome mnogo toga se dešava. što nestaloj funkciji treba, a nje nema. Nastaju tako neke radnje što nestalo dokazuju kao potrebno. Prilagođeno je tijelo mogućem povratku cjeline.
Tko ili što jest taj što vraća cjelinu? Zar cjelina traži sebe samu?
Kosti se, kako mi izgleda, stalno obnavljaju, pa i organizam cijeli. Nije li to to? Zar time nije data obnovljivost? Hm? Ne baš uvijek. Kost može srasti, ali nova narasti neće.
Tu su i prilagodljivosti potrebama. Kada se određeni dio tjela više upotrebljava, on se razvija. To se posebno vidi u sportu. Čemu konačno služe treninzi? No, i to ima ograničenja. Mogao bi pokušavati i htjeti letjeti, ali krila mi narasti neće. Možda i bi, ali je izgleda ljudski vijek za to prekratak. Prsti bi se vjerojatno stanjili , a dlan povećao, ali vrlo malo, s obzirom na potrebno vrijeme. Konačno, pogledajmo evoluciju. Za moj slučaj loma, to bitne važnosti nema, ali možda se i varam. Zar to nisu te iste sile? Vremena je samo nekako premalo.
Ustvari, kvaka je izgleda baš u vremenu. Kada bi živa bića bila besmrtna, život bi nestao. Zanimljivo, zar ne? Pokušavao sam razmišljati i o tome i vidjeh to vrlo jasno. Recimo da nas ima milion i da smo biološki besmrtni, što bi bilo? Da rađanje ostane, zagušili bi se brojnošću. Tu zato u pomoć dolaza kvaka s vremenom. Kroz vrijeme života nekome padne cigla na glavu, netko izgori, nekoga bomba raznese, a nekoga pojedu zvijeri, a nekoga bakterije ili virusi... Bez rađanja onaj milion bi vrlo brzo tako nestao. Prvi životi su tako nestajali, sve do obnovljivosti novim jedinkama. Time se broj povećavao. Istovremeno spomenuta kvaka je činila svoje. Sve na kraju završava u nekoj ravnoteži, ali opstoji uz prilagodbene promjene. Koliko li je pokušaja stvaranja individualnih jedinkis počecima životnih funkcija bilo bez uspjeha nastavka, sve do prvih rađanja novih jedinki od prethodnih. Počelo se jedostavnim dijeljenjem. Kasnije se po malo to usložnjavalo, ali sve po osnovnom principu jednakosti i očuvanja funkcija života. Sve ostalo nije imalo šanse i ma kako izgledalo, evo, ne postoji.
I eto mene, jedinke, sada ovdje na štakama. Oslonjen rukama o štake i stojeći na nogama i to lijevom ovlaš, gledam nekuda nikuda u čudu: 'Tako nekako je vjerojatno bilo.'
I eto danas nebrojeno misli i vizija prolazi što ih registriram. Svijet izmišljen cijeli, vremena prošlih, zagledan u išta ...
Smisliti sve to mogu, ali zašto? Je li to tek slučaj bio ili slučajevi nebrojeni? Je li to bijahu slučajevi neminovni? Sve konačno s razlogom biva po uvjetima baš takovima. Mislim li ja to možda samo? Gledam? Mogu li uzeti, a ruke da ne ispružim? Hm, možda.
Mogu li, mogu li, mogu li ....? Stvaram li ja ili sam tek stvoren, da mislio bi tako? Ja! Ja? Tko li sam? Jesam li?
I jure misli. Ne opterećuju me. Navikao sam na njih. One su kao prijatelji moji. Kao da su one netko, a ja? Jesam li uopće?
I tako sve ide po svome ... noga zacjeljuje ... misli se roje ... ruke štakama idu ... vrabac prolijeće ... kos svoju melodiju fičuka ...a ja?
Ja vas volim dragi moji. Po tome znam da jesam. Vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 25.07.2008. u 21:45 sati.