Kao eho ...
... pojavljuju se postovi na ovome blogu. Napisane ih stavljam na blog sa datumima unaprijed, u razmacima od po četiri dana. Na taj način objava bude oko desetak dana nakon stavljanja u blog editor. Time su i zbivanja toliko stara, pa i nešto više, jer pišem o već doživljenom u to vrijeme.
Sada je kraj lipnja. Prošlo mi je već više od četiri i pol mjeseca od operacije, a kost je već srasla. Vijak dodatno pomaže čvrstini pete. Prije mjesec dana mi je kirurg dozvolio opterećenje lijeve ozlijeđene noge sa 30 kila, a sada je sigurno to i uznapredovalo.
Dozvolom opterećenja počeo sam polagano stavljati nogu na tlo bojažljivo je opterećujući. Pomalo se opterećenje povećavalo, uglavnom neprimjetno. Zaboravi se čovjek. Ipak, štake su tu i htio-nehtio nose preko ruku dio opterećenja, koje bi inače pripadalo lijevoj nozi. Štake u pravilu nose teret kada bolesna noga nosi. Znači bolesna noga i dvije štake u koraku nose cijelu moju težinu, dijeleći je. Hodajući razmišljam o podjeli tereta i pokušavam vladati raspodjelom. Uglavnom se to svodi na naslanjanje na štake rukama, ali ne i dizanje cijeloga tereta. Tako nozi ostaje njen dio. Koliki je i da li ga mogu na taj način mijenjati? To je predmetom moga promatranje i vježbe.
Povremeno, ali na kratko, odložom lijevu štaku i malo se krećem uz pomoć samo desne. U zajedničkom opterećenju koracima je sada lijeva noga i ta desna štaka. To je kao da radim sa tri noge, ali su dvije u radu kao par. Položajem tijela sada mogu mijenjati opterećenje preko štake ili lijeve noge. Desna noga je stalno pod punim opterećenjem.
Vidim da lijeva uredno to sve obnaša. Kao da može i više, ali je ne forsiram previše. Lom nastaje odjednom, a oporevak je dug. To je pravilo života, ujedno i dobra i zla. Za dobrotu je potrebna strpljivost.
Pokušao sam, ali stvarno na kratko, i bez štaka. Ranije sam to činio skakutanjem po desnoj nozi. Sada pokuišavam lijevom na pod. Kako li samo brzo stanem i dignem lijevu! Skoro kao da skačem.Nije neko veliko opterećenje, a i kratko je. Znam da je moguće tako uraditi udarno opterećenje, pa svijestan toga, lijevu stavljam polako, a dižem ubrzo, ali ne hitrim odguravanjem. Desna hitro preuzima teret.
Pomalo hodam s obje.
Što li će reći kirurg, a na kontrolu kod njega idem za tri tjedna?
Kada ulazim u tramvaj ili bus sada se osjećam pomalo čudno. Svi me tretiraju kao invalida, a ja sam već dosta stabilan. No, nisam sto posto. Ma, mogu ja, ali bi mi problem bio pri brzom kretanju ili kočenju vozila.
I idu sličice sa štaka još dalje, Biti će ih još, a možda ih nastavim i figurativno. Ta zar nam skoro svima nisu potreben neke duhovne štake, da bi vidjeli put dobrote, da bi bili sretni, da shvatimo da je put naše sreće činjenjem sretnim naše bližnje. Svi mi nosimo taj osjećaj u sebi, ali mnogi zbog trke za nekim izmišljenim bogatstvima zanemariše to.Većina smo duhovni invalidi braćo moja. U istosti života po tome se razlikujemo.
Sve vas srdačno pozdravlja i voli vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 09.07.2008. u 20:16 sati.