| < | lipanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Sličice sa štaka (19)
- 20:02 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Kad pitanje postaje stvarnost Ulazim u ordinaciju. 'Možete li? Treba li vam pomoći', čujem pitanje uz istovremeni 'Dobar dan!', s obje strane. 'Mogu ja. Nije mi problem. Navikao sam na štake.', i sjedam. Slijedi gledanje u povjest bolesti i u kompjuter. Zdravstvo nam je umreženo i svašta se vidjeti može na monitoru. Nadam se da će uskoro i uputnice ići tim putem. Slijedi pogled prema meni i pitanje. 'Da li vas što boli?' Na to se ja zamislim. Što me boli? Što je to bol? U trenu 'odperjam' u neke prostore koji su, možda, samo moji. Sjetim se istoga pitanja koje u poslijednjih četiri mjeseca skoro redovno dobivam na pregledima, pa i terapijama. Razmišljam i nekako kontam da neznam odgovoriti. Jest da imam neke osjećaje. Ima i onih koji nisu ugodni. Znam da se odnosom prema tim osjećajima oni mogu mijenjati. Sjećam se kako sam ko mladić imao čestih bolova u crijevima kao posljedicu preboljene dizenterije u ranom djetinjstvu. Bili su to bolovi poput fantomskih, ali vrlo bolni. Kada su me spopadali provodio sam čitave svoje ceremonije kako bi promjenio stanje. Mislima sam ulazio u bol i primjećivao kako se ona time mijenja. Što je više priznajem. to ona više vlada. Uspijem li nametnuti druge slijedove misli, ona često bude potisnuta. Znao sam za probu je ponovo prizvati i vratila bi se. Nezgodna je ona iznenadna, kada je čovjek nespreman. No, ni ona nije odmah, već treba plodno tlo. Sjećam se raznih nezgoda, pa i ovoga poslijednjeg loma pete. U prvom trenu bola nema. Tako je dok svijest ne spozna stanje na neki način svoj. Tek tada bol počinje svoju igru, a čovjek je često sam i pojačava. Viđam u poslijednje vrijeme često ljude po čekaonicama kako su shrvani bolovima. U nemoći svojoj traže neke tablete, kemije, čuda... Čuda ustvari nema. Sami sebi ne vjeruju i odriču se svojih moći. I kažem na to pitanje u ordinaciji: 'Znate, tu me zna nekaj propiknuti, ovdje dolje mi je nekakav čudan osjećaj nakratko, zgledi da mi se čitava noga po malo budi.' Zar da pričam filozofiju bola? Umjesto toga samo kratko kažem: 'Ustvari ništa me ne boli.' I pitam se kakovu sam poruku time poslao? Pomislih kako se ustvari pravim važan i da mi ništa nije. A, zar da se raspekmezim. Malo pikne, malo zašarafi, malo nešto kao da potegne. Bože moj, pa to je sve normalno. Da. i opet se sjetih prvoga dana u traumi sa slomljenom petom. Dolazi sestra s raznim pikalicama, tabletama i sl. prije spavanja. Svaki u sobi traži nešto protiv bolova. Meni stopalo prekriveno vrečicom sa ledom, još neoperirano. 'Šro ćete protiv bolova?', i nabraja mi vrste tableta. 'Hvala ništa nebi. Znate ta kemija samo zavarava. Zdravije je bez toga.'. Čudi se ssestra i pokušava još jednom, ali ja uporno nebi ništa od toga. Slijedeći dan navečer sam uzeo tabletu protiv bolova uz obrazloženje: 'Htio bi ovu noć spavati.' Da, čas me cukne, čas, probode, pa zašarafi, pa onaj tupi osjećaj kao da ti neko nogu drobi. Svaki taj osjećaj me budi i ne mogu u miru spavati. Naravno, nedam im da me savladaju. Odu oni brzo, ali su me probudili. Ustvari, što je to bol? Znate li vi možda? Nemojte sada onu priču o živčanim vlaknima itd. Teorija, hm... Pitam za onu pravu bol koja vas čopi. Eto, i sada se osjećam ko da se pravim važan. Baš bez veze. Možda, malo, al to nema veze. Mislim da ipak vredi da se potakne, možda, neki drugi pristup prema boli. Niste valda takvi, da koji put nebi sami mogli bol poterati, ili je bar zamoliti da malo ode proć. Sve vas lepo pozdravlja i voli vaš Mladen ...:) |
Sličice sa štaka (18)
- 09:49 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
|
Dok noga sve čvršće dodiruje tlo... ... zanesen kretanjem i mislima prolazim uobičajen put. Bivam iznenađen brzinom kojom sam sve to prošao. Nekako sam sve brži. I dalje neznam koliko je to trideset kila, ali sam razvio sigurnost pritiska nogom. Radim to malo po malo. I dalje koristim dvije štake. Pokušao sam malo sa jednom, ali sam nesiguran. Povremeno tako jače pritisnem lijevom. Štake su mi postale problem. Zbog pritiska na dlanove, otvrdnuli su i bolni su. Većim preuzimanjem opterećenja nogom, manje je opterećenje dlanova. Tako imam interes da što prije razvijem nogu za puno opterećenje. No, moram paziti da ne pretjeram, jer tada od svega ništa. Smireno i strpljivo do rezultata. Pozdravlja vas i voli vaš Mladen ... :) |
Sličice sa štaka (17)
- 20:29 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
Sitnice koje život znače Bliži se osam sati. Obavio sam svoju jutarnju proceduru, obukao se, a u torbu za preko ramena i oko vrata stavio sve potrebne sitnice. Nazivam kolegu iz firme i on mi kratko javlja da stiže za 10 minuta, jer je gužva u prometu. Nije ih prošlo niti 10, a on mi već javlja, da je tu pred kućom. Sunčano je jutro, a i ja sam dobre volje ne kvareću vedrinu jutra. Doštakal sam do auta. Sjedoh i već jurimo put Zagreba. Moram do doktorice medicine rada. Obavještavam kolegu kako mi je doktor u traumi dozvolio opterećenje noge od trideset kila. On mi onako usput, a profesionalni je vozač u firmi, priopčava da je danas dan tolerancije u prometu. 'Mi vozači bi trebali više paziti na pješake.', on kao da ponavlja za ovaj dan naučeno, a ja se pitam. kako će to izgledati kada ću prelaziti cestu, a to redovno radim predvečer kada idem na terapiju i sa nje. Obavio sam potrebno kod doktorice. Kolegi sam dao doznaku za bolovanje. da je preda u računovodstvo i on me vratio kući. Isti dan je predvečer. Krenuo sam sa terapije. Prilazim štakajući pješačkom prelazu između doma zdravlja i Bille. Tu nema semafora i meni to čini dosta velik problem zbog slaboga vida. Aute u daljini ne vidim i moj prelaz dosta ovisi o njihovoj brzini. Na takovim mjestima volim čekati kada se automobil zaustavi. Tada ga vidim i znam da stoji. Bude tako, nekima naizgled, ludnih situacija, kada stojim i čekam za prelaz, a auta niotkuda. No, tada bude nekako tiše, pa i sam osjetim da auta nema. Tada se prisjetim da ima i dosta tihih brzih automobila. Obično buljim u pravcu odakle trebaju doći i lagano okrećem glavu lijevo-desno. Činim to jer su mi rubovi vidnog polja još uvijek dosta dobri. Katastrofa je kada je u tom smjeru jači izvor svijetla poput sunca. To smeta i onima dobroga vida, a ja tada baš ništa ne vidim osim blještavila. Krečući glavom na tren primjetim cestu i dalje. Puno mi tada znači upaljeno svijetlo automobila. Tada se uvijek sjetim u novije vrijeme Sabora RH i zakona u kojem su iz ekoloških razloga ukinuli obavezu dnevno upaljenih svijetala na vozilima u prometu. Gospodo sabornici, možete si misliti što o vama, glede toga, mislimo mi slaboga vida, a ima nas. Nemojte da vam mi, sa i bez bijeloga štapa, dođemo na Markov trg. Vozači ne vide da ja slabo vidim, a ni na kraj pameti većinui nije. da bi netko slaboga vida prelazio cestu. Meni u ovoj situaciji za sada pomažu štake. Vide ih, pa ipak stanu. Da ali ne svi. To baš nastojim reči. Kako već spomenuh, dan je tolerancije u prometu. Stao sam pred zebrom. Auti jure. Vozačima se žuri. Ja sam tolerantan i puštam ih. Ne, ne mašem im da prođu, nego ih niti psujem, niti im bacam kamenje. Nisam čak ni demonstrativno krenuo zebrom, da im ne zaprljam njihiove ljepotane. Skromno sam tek stavio desnu štaku na kolnik uz rubnik ceste. Želim priopčiti time, da bi prešao cestu. Nisu valjda svi oni slijepi. Možda bi trebali glavom lijevo-desno kao i ja. Bio sam čisto iznenađen kada je jedan stao. Krenuo sam, pa je stao i onaj u drugom traku. Prešao sam cestu!!! Tolerancija uključuje obje strane. I mene pješaka također, ali nisam mogao odtrpjeti da o tome ne prozborim. Ma, i tolerancija ima granice. Mogu ja puno toga podnijeti, ali dečki i cure za volanima, ni vam ovo OK. Ak vam se baš tak jako žuri nabavite si uređaj za teleportiranje. Imaju ih u Zvijezdanim stazama. Možda bi i ja to mogel, pa sam na drugoj strani ceste odmah. No, to bi bilo nepravedno prema vama. Tehnologija je ipak ono što se preferira, zar ne? Volim ja vas i pored toga. Znam da kada izađete iz svojih limenih ljepotana, bivate dragi i dobri ljudi. Malo vam je dao veću moć, pa ste se zaigrali. Razumijem ja to i naravno, toleriram. Pozdrav ... :) i tek da pripomenem da ja nisam vozač, a nisam niti bio, a ni nebum ... :) ... Voli vas vaš Mladen |
Sličice sa štaka (16)
- 19:36 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
|
Sam skužil da zapraf niš ne kužim Nekak mi se svakakve misli po glavi motaju. Bi čovek reči mogel, da nemam kaj pametnejšega za delati. Na bolovanje su me deli kak sam pete na levi nogi potrl. Kresnul sam v rupu z njom i zgledi praf na neku železnu štangu vudril. Sve su to u traumi zrihtali i onda polako se privikavam, a noga se po malo vraća prema starom. Baš mi terapeut rekel, da bi sa 30 kil ja već trebal po malo hoditi z jeno štako. Me čak i poslal dve runde tak oko terapijskog stola. Sam zgledil sfrkano kak neka umjetnička figura. Mi rekel: 'Pa dajte se zravnajte.', a ja njemu ko iz topa: 'A noga? Bum preveć kil pritisnul.' Bu to kak negda, samo treba vremena. Se sećam, da sam kak mali čul jenu velku mudrost. Mi pokojni tatek rekel:' Kaj hočeš braco, pa se onaj kaj je z kruške pal moral isto strpii.' Je, nikaj ne dojde samo tak. I tak ja strplivo. već skor četri meseca, na štake hodim. Ide mi čist lepo, samo kaj su mi dlanovi fajn otvrdnuli. Me i boliju kad hodim, kaj baš i nisu zmišleni da bi se po njima hodilo. Znam, strpiti se moram, bar još malo. Tak je i Papa Štrumf rekel Štrumfovima, kad su se na breg verali, a oni ga svaki čas pitali: 'Kolko još?'. Rekel im je svaki put: 'Samo još malo!'. Mudro, kaj ne. Pametnih je stvari svugde oko nas, samo kaj ih ne vidimo. Tak zgledi ni ja. I pak, kak i skor navek, mi velke misli dolaziju. Pak mi se svemir v glavu smestil. V ovoj mojoj kaj da ima mesta i za dva svemira. Ma, naj bu ak more. Sve kaj je, negde mora bit. I tak krene nova vijugavica od misli. Gruntam jel jes il nis. Kaj more uopće bit? Kaj je to vreme i zakaj je, ak uopće je. Puno bi ih se sfuflalo na takva gruntanja. Ja sam v tom kak doma. Navek mi zvekne nekaj novoga, kak neka luknja v misli. Pak se poveselim kak sam nekaj skužil. Vrtim, vrtim i vrtim i pak nikaj. I tak sam skužil da zapraf niš ne kužim. I bi to bilo sve okej, da se nis setil onoga Grka lažljivca, kaj je rekel da svi Grci lažu. Kaj more biti to jedino kaj sam skužil? I idem ja polahko dalje z dve štake. Ono z jednom bu kad bum malo sigurnejši. Baš bi mi trebalo da metnem više kil nek kaj smem na nogu. Ne kužim ja još navek kaj je 30 kil. Zapraf ne kužim ništ. Mi zgledi da v tom niš lošega ni. To da sam skužil da niš ne kužim mi zgledi kaj da sam na jenom velkom početku. Bi se reči moglo da konačno imam onu čvrstu točku. Čudna je, al mi zgledi dost čvrsto. Znal sam mladima tu i tam reči, kad sam ih učil onu igru z kamenčićima, da je velka stvar znati, da neznaš. To je realan početak i čvrsti temelj za dobru gradnju. Prijatelji dragi, i tak se ja ne sramim biti bedak. Zapraf to jesam, samo kaj većina to nemre razmeti. A kaj bi tek bilo da njima to velim? Ne, niš od toga. Oni moraju sami to sebi reči i prihvatiti. Tek onda si bumo z osmehom jen drugom to priznali. Znate kaj? To ja zapraf mislim? To je to kaj sam skužil. Voli vas i lepo pozdravla vaš Mladen ... z osmehom sa štaka ... :) |
Sličice sa štaka (15)
- 19:31 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Činim i mislim, što to? I opet, kao i često, noga pred nogu ide. Lijeva nešto bojažljivo. Kao da je malo zaboravila razloge svoga postojanja. Ipak, uključuje se, a na momente se zanese hodom. Ide joj to nekako. U trenucima tim upozorenje se neko javlja iz onih prostora brige. Kao da sijevne natpis – 30 kila, ne više!!! Primjetio sam da se sada nešto brže krećem, a i ruke nešto manje nose. Ipak i to manje je puno, jer su dlanovi već okorjeli, pa je i taj pritisak bolan. Čini mi se da sam dobio 'platfus na rukama'. Gledam sav taj svijet kako se razložno ponaša. Čitave strukture postoje u vidljivim logičkim vezama. Materija! Sve je u nekim malenim čimbenicima njenim. Učio sam, kao malen, kako postoje atomi. Bio sam oduševljen znanjima tim. Atomi imaju svoju građu. Kao da sam tada otkrivao osnovu i smisao postojanja, a tako i smisao svoj. Činilo mi se, da sam na dohvat one čvrste točke, kojom ču moći vidjeti, da postojim. Podosta je godina prošlo, a odgovora i viđenja u toj namjeri, na taj način, još ne dohvatih. Tijela u svemiru; gomilanje čestica gravitacijom. Sve kao da teži sažimanju. Procesima prikupljanja i raspršivanja kretanje nastaje. Kretanje koje određuje rotacije nastalih oblika. Da nije nekih sila, dijeliči cjelina bi se pravocrtno razišli. Što onda čini onu silu što čestice na okupu drži? Gravitacija? Ma zar samo tako, gravitacija? Razlog mora postojati! Ta kakav bi to svijet bez razloga bio? Krećem se i gledam. Svaki moj dijelić je pod utjecajem te sile. A čestice? Što li su one? Pokušavam dokučiti ustroj njihov.Cjepanje atoma uz oslobađanje energije. Materija je oblik energije. Pa, mogu ja to nekako skontati, ali..Ako je sve energija, na što se ona odnosi. Energija je potencijal postojanja, promjene. Ona je nositelj vremena. Da, ali bez materije ona je bsmislena. Je li to onda odnos jedne te iste osnove prema sebi u raznim oblicima pojavnosti? Kao da postoji samo odnos. Istosti u raznolikosti, u odnosu međusobnom. To je kao morski valovi, a voda što ih stvara je ono ispod njih. Oni postoje odnosom čestica. Ustvari njih nema.Postoji more. I sve je tako, u nedogled. A čvrsta točka? Što ja to ustvari činim. Gledam, razmišljam ... Tražim točku čvrstu. Navikao sam na to milionima godina. Sigurnost što postojanje znači. Život se bori opstati. Život! Vrijeme – postojanje. Što i čime? Zar može istina biti odnos nepostojećih čimbenika ničega? Razigralo se mišljenje u meni. Šaram očima maglovita vida. Sve vrvi od života. Cvrkut ptica, vesela igra djece, trava što ispraća sunce. Krasota! A ja? Ja se pitam za točku čvrstu. Prijatelji dragi, pojma nemam, mada toliko sam toga u glavi presložio. Imam neko mišljenje, neko viđenje. Prihvaćam i svoje nesavršenstvo. Svakako, i to vrlo zorno. I idem ja dalje, a noga nogu prestiže. Sve je ovo kao jedna divna igra i kao da ću jednoga dana sa iskrom u očima uzviknuti: 'Znao sam da postoji!' I kao da ću tada uz osmjeh srcem i dušom odlučiti: 'Idemo dalje! Voli vas i pozdravlja vaš Mladen ... :) |
Sličice sa štaka (14)
- 20:49 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
Kao u nekom usnulom vremenu .. misao mi traži put. Dok mi noga, nakon dužeg vremena, dodiruje tlo, osjećam čudo postojanja. Tijelo kao da samo sebe obnavlja. Ne, nije to samo sraštanje kosti, već i očuvanje međuovisnosti među kostima. Nije peta srasla s ostatkom, nego, kao da zna da je ona peta i kao takova potrebna za hodanje. Čuva svoju gibljivost prema ostalim dijelovima skeleta u dodiru. Netko kao da upravlja time. Ma, nekako mi može biti jasno to sa genima, onim malim dijelićima što prenose informacije o tijelu, ali u čudu gledam i pitam se: 'Tko svime time upravlja?' I geni su promjenjivi. Koja to moć njih vodi i organizira, da budemo to što jesmo? Sporijim kreatanjem sam nekako više sam sa sobom. Nemam u krugu svome sličnomišljenika, pa sam tako često bio sam, a pitanje postoji. S kime da ga podjelim, a tako je zanimljivo? I bilo je, i bude, trenutaka kada pitanje uz molbu proslijeđujem tebi, što svijet ovaj, u kojem osjećam da jesam. Čovjek sam ograničenih moći, a nekako sam se našao pred čudom. Vidim ovo predivno čudo; svijet; život. Znam da puno toga razumijeti ne mogu. Jednostavno nisam takvim stvoren.I ne tražim to. Divim se svemu ovome i hvala za postojanje mene i svijeta u kojem jesam! Čudim se ljudima mnogima, kako ne žele ni malo prihvatiti tako jednostavam korak na putu spoznaje. Taj korak ne donosi nikakovo materijalno bogatstvo, ali oslobađa čovjeka. Oslobađa ga od zablude o sebi. Shvatio sam da ništa posjedovati ne mogu. Ta kako kada je sve u savršenom redu. Čitav je svemir povezan čudom postojanje. Pitao sam pitanjem ljudskim, mada bez riječi, srcem i dušom. Pustio sam sebe slobodi, da prihvatim išta, što bi mi kao čovjeku, odgovorom moglo biti. Neka bude ono što biti može, a volja, kao i uvijek, jedino po onome što istinu postojanja čini. To više ni misao nije. To je spremnost prihvaćanaja. Čega? Pa zar određujem ja? Ta tko li sam do dijelić istine. Istino, tvoje vrijeme u meni sazrijeva. Tako to ja, kao čovjek, vidim. Prolaze tako metri, što nižu se i u veće razdaljine. Noge opet zajedno rade, ali ona ozlijeđena polako se prikljućuje. Promatram cijelo to svoje tijelo, onako iznutra. Sve je u vezi na zajedničkom djelovanju. I ne samo svome, već i svijeta čiji je dijelić. A ja? Tko li sam? I to sam pitao. Znadete li vi tko ste? Zar da vam kažem što sam do sada vidio? Bile bi to, vjerojatno, puste riječi. Pitajte iskreno i vi, akovas zanima. Na iskreno pitanje biti ćete spremni za put istini. Na taj način odgovor će vas mijenjati, jer on nije riječ. To je kao proces. Za proces potrebno je vrijeme kao i za promjene. Ta zar to nije ljudski? Prijatelji dragi neka vas svijetlost spoznaje barem malo učini sretnima. Travka kada svijetlo traži; ptica kada o mladima skrbi; djeca u radosnoj igri ... Ljubavlju dolazimo, ljubavlju smo u životu sretni, ljubavlju darujemo i budemo darivani. Da, ljubav, ona moć što nas čini svijesnima zajedništva u postojanju. Nju se ne posjeduje, već djeli i daruje. Voli vas i pozdravlja vaš Mladen ... još uvijek sa štaka ...:) |
Sličice sa štaka (13)
- 16:00 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Kaj ja znam kaj je 30 kila... Ovaj puta se dižem malo ranije. Uobičajena procedura slijedi i kompletan sam spreman za polazak. Krenuo sam malo prije osam. Dan je krenuo sunčanim jutrom i sve mi izgleda da slijedi pakleno, pogotovo za one na štakama. Sluteći to ostavio sam jaknu, a gornje od obleke mi je košulja dugih rukava, ako izuzmem hozentregere, koji vizuelno dominiraju preko te košulje. Kratak odmor u parkiću. Nikoga još nema i sve su klupe prazne. Zakratko i već ustrajno štakam put stanice busa. Žurim u Zagreb. Došlo mi vreme za kontrolu kod kirurga u traumi. Već rutinski uskakujem u bus sa štakama. Prolazim pothodnik, pa lijevim stepenicama za željeznički kolodvor. Tako mi je manje stepenica za uspon, nego da idem ravno put izlaza za tramvaje. Malo ću tako više odštakati, ali se isplati za manje stepenica. Čekam tramvaj četvorku i kao i inače, kad baš nju čekam, shvaćam da je to zapostavljena linija, a jedina je za ove tri stanice od kolodvora do traume. Stiže, kao skoro sve četvorke, populara češka proizvodnja sa po tri stepenice, prave za sportsko uskakivanje, ako se ulazi sa štakama. Meni je to poput izazova. Hop...hop... 'samo malo mesta molim'... hop ... Ovaj puta ima mesta, pa sjedam. I izlaz iz četvorke je, ali sada umjetniči, izazov. Tu je stil važan. Na to me asociraju česti mi komentari, kod izlazaka po stepenicama iz vozila: 'Samo polako.' Najčešće sa pločnika, nakon okreta, izjavljujem: 'Puno hvala.' Naklon sa štakama mi, nažalost ne ide. Ulaszim u traumu. Na redu je prijava na šalter kod ulaza. Tu zna biti i poveći red. Pisao sam raije o tome. Vidim da se red proteže hodnikom do ulaza na stepenice za katove. Gledm i mislim si: 'Velik je red danas.' Onako usput pitam jednu gospođu: 'Kaj je red skroz do tam?', a ona kratko: 'Ne. Tu vam je red.' 'Ma, vidim ja da je tu, ali tam mu je kraj.', ću ja. 'Ne. Tu vam je kraj, ali tu sa druge strane.', prosvijetljuje me ona. Gledam to i čudim se. 'Koja zmijurina! Mirno stajem na njen kraj. Pokušavam procjeniti broj ljudi u njoj. Približno brojim i brzo vidim da nas je više od pedeset. Odjednom me prekida jedna gospođa i kaže mi: 'Vi odite odmh tamo na šalter.' 'Ma mogu ja.', malo sramežljivo reagiram, a ona odlučno na to: 'Idem ja sa vama na šalter.', i tamo mi kaže: 'Vi ste iza ovoga gospodina.', i to glasno, da svi ćuju. Krenula je potom iz reda čupati još neke na štakama. Neznam je li ona zaposlenica traume, volonter ili jednostavno osoba koja čini odlučno dobra dijela. Brzo sam bio gotov na šalteru i prilazim joj uz: 'Puno vam hvala., a na to ona kratko: 'Nema na čemu.' Slijedi rentgen i čekam na poziv sestre za upad u ordinaciju. Čujem, dosta glasno izgovoreno, moje prezime i ime i isto tako glasno se odazivam, ili mi se to samo činilo. Ulazim i glasno se glasam: 'Dobar dan doktore!. Njegovu kurpulentnu vizuru ne mogu promašiti. Nastavlja se jasno i glasno njegovim upitom: 'Jel vi već hodate?' 'Ne, jer čekam da mi vi odobrite.' 'Možete već početi i sa tom nogom.', čujem radosnu vijest. I počnem ja o terapijama i kako me na fizikalnoj već opterećuju na stopalo do prstiju lijeve noge. Istovremeno sestra kuca tekst na otpusno pismo, koje služi kao povjest bolesti. Postavlja pitanje doktoru: 'A koliko kila?' Doktor kao da je ne čuje i razgovara samnom i s još jednom pacijenticom. Sestra opet pitanjem i on ju je konačno primjetio. Pogleda i kao da nije odlučan i izusti: '30 kila.' Imao sam osjećaj da je umalo rekao 40. Mora da je rtg-snimka ispala super, mislim si ja. Okrete se doktor k meni i kratko me obavještava: 'Vidimo se za dva mjesca.' 'Hvala vam puno.', i izlazim iz ordinacije, dobivši i otpusno pismo. Pitam se u sebi: 'A koliko je to 30 kila?' Ujedno sam se sjetio jednog staroga vica iz vremena Juge. ........... Nestajali sa željezničke pruge pragovi. Milicija se prihvatila rješavati taj problem, ali ne ide. Nikako naći lopove. Uvijek bi za takove slučajeve dežurni sumnjivac bio Cigo i krenuli oni i njemu. 'Druže Cigo, imamo jedan problem. Neko krade pragove sa pruge. Znaš li ti šta o tome?' 'Neznam, drug milicioner.' 'A, bi li ti nama pokazao tvoju drvarnicu.' 'Evo, drug milicioner, nema ovde ništa.' Otvori Cigo, a ono pružnih pragova ko u priči. Stade Cigo iznenađen i gleda vidno u čudu. Na to jedan milicioner odvažno upita: 'A šta je ovo Cigo?' Vidno iznenađen Cigo sliježe ramenima i jedva čujno progovara: 'Pojma nemam drug milicionar. Deca donela.' 'Ama Cigo, ali svaki prag ima 100 kila.', pobija ga. Bi, ali Cigo je i ru spreman i odmah odgovara: 'Šta dete zna šta je 100 kila!?!?' ................. A kaj ja znam kaj je 30 kila? Prijatelji dragi bum nekak i to doznal. Savjetovali su me neki da to izvježbam pomoću vage. Da, jer ko zna, da ja nebi ko Cigina deca počel bežati ... :))) Voli Vas i pozdravlja vaš Mladen, još navek z štakami ...:) |