Kao u nekom usnulom vremenu ..
misao mi traži put. Dok mi noga, nakon dužeg vremena, dodiruje tlo, osjećam čudo postojanja. Tijelo kao da samo sebe obnavlja. Ne, nije to samo sraštanje kosti, već i očuvanje međuovisnosti među kostima. Nije peta srasla s ostatkom, nego, kao da zna da je ona peta i kao takova potrebna za hodanje. Čuva svoju gibljivost prema ostalim dijelovima skeleta u dodiru. Netko kao da upravlja time.
Ma, nekako mi može biti jasno to sa genima, onim malim dijelićima što prenose informacije o tijelu, ali u čudu gledam i pitam se: 'Tko svime time upravlja?' I geni su promjenjivi. Koja to moć njih vodi i organizira, da budemo to što jesmo?
Sporijim kreatanjem sam nekako više sam sa sobom. Nemam u krugu svome sličnomišljenika, pa sam tako često bio sam, a pitanje postoji. S kime da ga podjelim, a tako je zanimljivo? I bilo je, i bude, trenutaka kada pitanje uz molbu proslijeđujem tebi, što svijet ovaj, u kojem osjećam da jesam. Čovjek sam ograničenih moći, a nekako sam se našao pred čudom. Vidim ovo predivno čudo; svijet; život. Znam da puno toga razumijeti ne mogu. Jednostavno nisam takvim stvoren.I ne tražim to. Divim se svemu ovome i hvala za postojanje mene i svijeta u kojem jesam!
Čudim se ljudima mnogima, kako ne žele ni malo prihvatiti tako jednostavam korak na putu spoznaje. Taj korak ne donosi nikakovo materijalno bogatstvo, ali oslobađa čovjeka. Oslobađa ga od zablude o sebi.
Shvatio sam da ništa posjedovati ne mogu. Ta kako kada je sve u savršenom redu. Čitav je svemir povezan čudom postojanje.
Pitao sam pitanjem ljudskim, mada bez riječi, srcem i dušom. Pustio sam sebe slobodi, da prihvatim išta, što bi mi kao čovjeku, odgovorom moglo biti. Neka bude ono što biti može, a volja, kao i uvijek, jedino po onome što istinu postojanja čini. To više ni misao nije. To je spremnost prihvaćanaja. Čega? Pa zar određujem ja? Ta tko li sam do dijelić istine. Istino, tvoje vrijeme u meni sazrijeva. Tako to ja, kao čovjek, vidim.
Prolaze tako metri, što nižu se i u veće razdaljine. Noge opet zajedno rade, ali ona ozlijeđena polako se prikljućuje.
Promatram cijelo to svoje tijelo, onako iznutra. Sve je u vezi na zajedničkom djelovanju. I ne samo svome, već i svijeta čiji je dijelić. A ja? Tko li sam? I to sam pitao. Znadete li vi tko ste? Zar da vam kažem što sam do sada vidio? Bile bi to, vjerojatno, puste riječi. Pitajte iskreno i vi, akovas zanima. Na iskreno pitanje biti ćete spremni za put istini. Na taj način odgovor će vas mijenjati, jer on nije riječ. To je kao proces. Za proces potrebno je vrijeme kao i za promjene. Ta zar to nije ljudski?
Prijatelji dragi neka vas svijetlost spoznaje barem malo učini sretnima. Travka kada svijetlo traži; ptica kada o mladima skrbi; djeca u radosnoj igri ... Ljubavlju dolazimo, ljubavlju smo u životu sretni, ljubavlju darujemo i budemo darivani. Da, ljubav, ona moć što nas čini svijesnima zajedništva u postojanju. Nju se ne posjeduje, već djeli i daruje.
Voli vas i pozdravlja vaš Mladen ... još uvijek sa štaka ...:)
Post je objavljen 07.06.2008. u 20:49 sati.