Sitnice koje život znače
Bliži se osam sati. Obavio sam svoju jutarnju proceduru, obukao se, a u torbu za preko ramena i oko vrata stavio sve potrebne sitnice. Nazivam kolegu iz firme i on mi kratko javlja da stiže za 10 minuta, jer je gužva u prometu. Nije ih prošlo niti 10, a on mi već javlja, da je tu pred kućom.
Sunčano je jutro, a i ja sam dobre volje ne kvareću vedrinu jutra.
Doštakal sam do auta. Sjedoh i već jurimo put Zagreba. Moram do doktorice medicine rada.
Obavještavam kolegu kako mi je doktor u traumi dozvolio opterećenje noge od trideset kila.
On mi onako usput, a profesionalni je vozač u firmi, priopčava da je danas dan tolerancije u prometu.
'Mi vozači bi trebali više paziti na pješake.', on kao da ponavlja za ovaj dan naučeno, a ja se pitam. kako će to izgledati kada ću prelaziti cestu, a to redovno radim predvečer kada idem na terapiju i sa nje.
Obavio sam potrebno kod doktorice. Kolegi sam dao doznaku za bolovanje. da je preda u računovodstvo i on me vratio kući.
Isti dan je predvečer. Krenuo sam sa terapije. Prilazim štakajući pješačkom prelazu između doma zdravlja i Bille. Tu nema semafora i meni to čini dosta velik problem zbog slaboga vida. Aute u daljini ne vidim i moj prelaz dosta ovisi o njihovoj brzini. Na takovim mjestima volim čekati kada se automobil zaustavi. Tada ga vidim i znam da stoji. Bude tako, nekima naizgled, ludnih situacija, kada stojim i čekam za prelaz, a auta niotkuda. No, tada bude nekako tiše, pa i sam osjetim da auta nema. Tada se prisjetim da ima i dosta tihih brzih automobila. Obično buljim u pravcu odakle trebaju doći i lagano okrećem glavu lijevo-desno. Činim to jer su mi rubovi vidnog polja još uvijek dosta dobri. Katastrofa je kada je u tom smjeru jači izvor svijetla poput sunca. To smeta i onima dobroga vida, a ja tada baš ništa ne vidim osim blještavila. Krečući glavom na tren primjetim cestu i dalje. Puno mi tada znači upaljeno svijetlo automobila. Tada se uvijek sjetim u novije vrijeme Sabora RH i zakona u kojem su iz ekoloških razloga ukinuli obavezu dnevno upaljenih svijetala na vozilima u prometu. Gospodo sabornici, možete si misliti što o vama, glede toga, mislimo mi slaboga vida, a ima nas. Nemojte da vam mi, sa i bez bijeloga štapa, dođemo na Markov trg.
Vozači ne vide da ja slabo vidim, a ni na kraj pameti većinui nije. da bi netko slaboga vida prelazio cestu. Meni u ovoj situaciji za sada pomažu štake. Vide ih, pa ipak stanu. Da ali ne svi. To baš nastojim reči.
Kako već spomenuh, dan je tolerancije u prometu. Stao sam pred zebrom. Auti jure. Vozačima se žuri. Ja sam tolerantan i puštam ih. Ne, ne mašem im da prođu, nego ih niti psujem, niti im bacam kamenje. Nisam čak ni demonstrativno krenuo zebrom, da im ne zaprljam njihiove ljepotane. Skromno sam tek stavio desnu štaku na kolnik uz rubnik ceste. Želim priopčiti time, da bi prešao cestu. Nisu valjda svi oni slijepi. Možda bi trebali glavom lijevo-desno kao i ja.
Bio sam čisto iznenađen kada je jedan stao. Krenuo sam, pa je stao i onaj u drugom traku. Prešao sam cestu!!!
Tolerancija uključuje obje strane. I mene pješaka također, ali nisam mogao odtrpjeti da o tome ne prozborim. Ma, i tolerancija ima granice. Mogu ja puno toga podnijeti, ali dečki i cure za volanima, ni vam ovo OK. Ak vam se baš tak jako žuri nabavite si uređaj za teleportiranje. Imaju ih u Zvijezdanim stazama. Možda bi i ja to mogel, pa sam na drugoj strani ceste odmah. No, to bi bilo nepravedno prema vama. Tehnologija je ipak ono što se preferira, zar ne?
Volim ja vas i pored toga. Znam da kada izađete iz svojih limenih ljepotana, bivate dragi i dobri ljudi. Malo vam je dao veću moć, pa ste se zaigrali. Razumijem ja to i naravno, toleriram.
Pozdrav ... :) i tek da pripomenem da ja nisam vozač, a nisam niti bio, a ni nebum ... :) ... Voli vas vaš Mladen
Post je objavljen 19.06.2008. u 20:29 sati.