Kad pitanje postaje stvarnost
Ulazim u ordinaciju.
'Možete li? Treba li vam pomoći', čujem pitanje uz istovremeni 'Dobar dan!', s obje strane.
'Mogu ja. Nije mi problem. Navikao sam na štake.', i sjedam.
Slijedi gledanje u povjest bolesti i u kompjuter. Zdravstvo nam je umreženo i svašta se vidjeti može na monitoru. Nadam se da će uskoro i uputnice ići tim putem.
Slijedi pogled prema meni i pitanje. 'Da li vas što boli?'
Na to se ja zamislim. Što me boli? Što je to bol? U trenu 'odperjam' u neke prostore koji su, možda, samo moji. Sjetim se istoga pitanja koje u poslijednjih četiri mjeseca skoro redovno dobivam na pregledima, pa i terapijama.
Razmišljam i nekako kontam da neznam odgovoriti. Jest da imam neke osjećaje. Ima i onih koji nisu ugodni. Znam da se odnosom prema tim osjećajima oni mogu mijenjati.
Sjećam se kako sam ko mladić imao čestih bolova u crijevima kao posljedicu preboljene dizenterije u ranom djetinjstvu. Bili su to bolovi poput fantomskih, ali vrlo bolni. Kada su me spopadali provodio sam čitave svoje ceremonije kako bi promjenio stanje. Mislima sam ulazio u bol i primjećivao kako se ona time mijenja. Što je više priznajem. to ona više vlada. Uspijem li nametnuti druge slijedove misli, ona često bude potisnuta. Znao sam za probu je ponovo prizvati i vratila bi se.
Nezgodna je ona iznenadna, kada je čovjek nespreman. No, ni ona nije odmah, već treba plodno tlo. Sjećam se raznih nezgoda, pa i ovoga poslijednjeg loma pete. U prvom trenu bola nema. Tako je dok svijest ne spozna stanje na neki način svoj. Tek tada bol počinje svoju igru, a čovjek je često sam i pojačava.
Viđam u poslijednje vrijeme često ljude po čekaonicama kako su shrvani bolovima. U nemoći svojoj traže neke tablete, kemije, čuda... Čuda ustvari nema. Sami sebi ne vjeruju i odriču se svojih moći.
I kažem na to pitanje u ordinaciji: 'Znate, tu me zna nekaj propiknuti, ovdje dolje mi je nekakav čudan osjećaj nakratko, zgledi da mi se čitava noga po malo budi.' Zar da pričam filozofiju bola? Umjesto toga samo kratko kažem: 'Ustvari ništa me ne boli.'
I pitam se kakovu sam poruku time poslao? Pomislih kako se ustvari pravim važan i da mi ništa nije. A, zar da se raspekmezim. Malo pikne, malo zašarafi, malo nešto kao da potegne. Bože moj, pa to je sve normalno.
Da. i opet se sjetih prvoga dana u traumi sa slomljenom petom. Dolazi sestra s raznim pikalicama, tabletama i sl. prije spavanja. Svaki u sobi traži nešto protiv bolova. Meni stopalo prekriveno vrečicom sa ledom, još neoperirano. 'Šro ćete protiv bolova?', i nabraja mi vrste tableta.
'Hvala ništa nebi. Znate ta kemija samo zavarava. Zdravije je bez toga.'.
Čudi se ssestra i pokušava još jednom, ali ja uporno nebi ništa od toga.
Slijedeći dan navečer sam uzeo tabletu protiv bolova uz obrazloženje: 'Htio bi ovu noć spavati.' Da, čas me cukne, čas, probode, pa zašarafi, pa onaj tupi osjećaj kao da ti neko nogu drobi. Svaki taj osjećaj me budi i ne mogu u miru spavati. Naravno, nedam im da me savladaju. Odu oni brzo, ali su me probudili.
Ustvari, što je to bol? Znate li vi možda? Nemojte sada onu priču o živčanim vlaknima itd. Teorija, hm... Pitam za onu pravu bol koja vas čopi.
Eto, i sada se osjećam ko da se pravim važan. Baš bez veze. Možda, malo, al to nema veze. Mislim da ipak vredi da se potakne, možda, neki drugi pristup prema boli. Niste valda takvi, da koji put nebi sami mogli bol poterati, ili je bar zamoliti da malo ode proć.
Sve vas lepo pozdravlja i voli vaš Mladen ...:)
Post je objavljen 27.06.2008. u 20:02 sati.