Činim i mislim, što to?
I opet, kao i često, noga pred nogu ide. Lijeva nešto bojažljivo. Kao da je malo zaboravila razloge svoga postojanja. Ipak, uključuje se, a na momente se zanese hodom. Ide joj to nekako. U trenucima tim upozorenje se neko javlja iz onih prostora brige. Kao da sijevne natpis – 30 kila, ne više!!!
Primjetio sam da se sada nešto brže krećem, a i ruke nešto manje nose. Ipak i to manje je puno, jer su dlanovi već okorjeli, pa je i taj pritisak bolan. Čini mi se da sam dobio 'platfus na rukama'.
Gledam sav taj svijet kako se razložno ponaša. Čitave strukture postoje u vidljivim logičkim vezama. Materija! Sve je u nekim malenim čimbenicima njenim. Učio sam, kao malen, kako postoje atomi. Bio sam oduševljen znanjima tim. Atomi imaju svoju građu. Kao da sam tada otkrivao osnovu i smisao postojanja, a tako i smisao svoj. Činilo mi se, da sam na dohvat one čvrste točke, kojom ču moći vidjeti, da postojim.
Podosta je godina prošlo, a odgovora i viđenja u toj namjeri, na taj način, još ne dohvatih.
Tijela u svemiru; gomilanje čestica gravitacijom. Sve kao da teži sažimanju. Procesima prikupljanja i raspršivanja kretanje nastaje. Kretanje koje određuje rotacije nastalih oblika. Da nije nekih sila, dijeliči cjelina bi se pravocrtno razišli. Što onda čini onu silu što čestice na okupu drži? Gravitacija? Ma zar samo tako, gravitacija? Razlog mora postojati! Ta kakav bi to svijet bez razloga bio?
Krećem se i gledam. Svaki moj dijelić je pod utjecajem te sile.
A čestice? Što li su one? Pokušavam dokučiti ustroj njihov.Cjepanje atoma uz oslobađanje energije. Materija je oblik energije. Pa, mogu ja to nekako skontati, ali..Ako je sve energija, na što se ona odnosi. Energija je potencijal postojanja, promjene. Ona je nositelj vremena. Da, ali bez materije ona je bsmislena. Je li to onda odnos jedne te iste osnove prema sebi u raznim oblicima pojavnosti?
Kao da postoji samo odnos. Istosti u raznolikosti, u odnosu međusobnom. To je kao morski valovi, a voda što ih stvara je ono ispod njih. Oni postoje odnosom čestica. Ustvari njih nema.Postoji more. I sve je tako, u nedogled.
A čvrsta točka? Što ja to ustvari činim. Gledam, razmišljam ... Tražim točku čvrstu. Navikao sam na to milionima godina. Sigurnost što postojanje znači. Život se bori opstati. Život! Vrijeme – postojanje. Što i čime?
Zar može istina biti odnos nepostojećih čimbenika ničega?
Razigralo se mišljenje u meni. Šaram očima maglovita vida. Sve vrvi od života. Cvrkut ptica, vesela igra djece, trava što ispraća sunce. Krasota! A ja? Ja se pitam za točku čvrstu.
Prijatelji dragi, pojma nemam, mada toliko sam toga u glavi presložio. Imam neko mišljenje, neko viđenje. Prihvaćam i svoje nesavršenstvo. Svakako, i to vrlo zorno.
I idem ja dalje, a noga nogu prestiže. Sve je ovo kao jedna divna igra i kao da ću jednoga dana sa iskrom u očima uzviknuti: 'Znao sam da postoji!' I kao da ću tada uz osmjeh srcem i dušom odlučiti: 'Idemo dalje!
Voli vas i pozdravlja vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 11.06.2008. u 19:31 sati.