|
Evo još jedne po zadatku. Priču je trebalo početi s 'moja majka nikad....'
Svim onima koji ovdje dolaze, sretnu novu godinu želim!!
Moja majka nikad nije pročitala knjigu. Svaku počne, i onda shvati da je taj način pisanja za nju davno bio interesantan i da je ona to prerasla. Kad bih joj ponudila neku drugu, odmah bi je predamnom otvorila, pogledala prvu stranicu, sredinu, digla bi jednu obrvu i autoritativno rekla:
- Dušo, ne mogu ti ja takve knjige čitati. Nije to za mene. To je lako štivo. - Uz to bi se nasmijala malo posprdno. Malo.
Jednom joj moram ponuditi neku dokazano tešku knjigu dokazano teškog autora, ali da nekako ne zna tko je to, tako da se posklizne. Da kaže da je Dostojevski prelak za nju. Da ga je prerasla. E tada bih ja uživala!!
Ali onda uvijek pomislim da ljudi mogu biti dobri i ako ne pročitaju knjigu, nijednu. Silovitost njenog temperamenta često me znala oboriti i zamutiti mi sliku o njenoj dobroti. Dobar je čovjek koji djeluje za tuđe dobro. A ona zapravo radi samo to.
No, ona ipak čita jednu knjigu. Ali potajice. Pazi da nikoga nema dok čita.
Odmah ulazi u radnju. Povuče je, a da toga nije ni svjesna. Glavni lik je žena. Lijepa je i zato se moja majka odmah poistovjećuje. Ta žena je žena-zmaj, svima vlada. Ima djecu, ali ona su pod njenom vlasti. Ima muža ali ona je gazdarica u braku. Zapravo ima muža kojim manipulira. Ima posao gdje je ona jako važna. U sve se razumije. Sve je prijateljice slušaju i svima je uzor. Zato moja majka čita dalje.
Ali nema vremena. Uskoro dolazi muž, pa jedan od unuka. Skače i brzo priprema jelo, sređuje stan za njihov dolazak. Zvono.
- Ooooo, bok ljubavi bakina! Jesi gladan? Sada će ti baka dati juhicu, pa ćeš papati pohano meseko, a onda će baka svojoj ljubavi dati čokolade. Može?
Tako slično govori i mužu. Služi ih. Hrani malog koji ima skoro deset godina, dodaje mu kruh, žlicu, čašu...
Dodaje mužu umak, sol..... Tretira ih istovjetno.
Žena-zmaj joj je u glavi. No, umjesto da i ona postane žena-zmaj, ona samo misli na nju i jedva čeka da nastavi dalje čitati. Ali ne može to samo tako. Oko unuka se mora brinuti, oko muža isto, a čeka je i mlađa kćer koja ima previše djece da bi to mogla sama zbrinuti pa ju posjećuje i rinta. Čisti, vodi joj djecu u park, opere suđe, kaj buš ti to sad, pa imaš troje djece, daj se odmori. Žena-zmaj joj je u glavi. Kada će je opet moći čitati?
U međuvremenu ja joj donosim još jedan pokušaj knjige. To je zbilja lagana knjiga koju bi mogla savladati samo da hoće. Jer ja ne znam za njenu tajnu ženu-zmaja. Ne znam da zapravo već čita knjigu. Ali ona i ovu odbija s istim komentarom.
- Ma dušo, načitala sam se ja takvih tričarija! Dok sam bila mlada ko ti ( četrdeset!), takve sam stvari gutala, ali sad? Sad mi treba ipak kvaliteta.
Mislim, znala sam da će tako ispasti, ali uvijek pokušavam jer mi je žao da ne sudjeluje u tim nekim svjetovima koja ja poznajem.
I tako to ide, a žena-zmaj je pobijedila sve spletke koje su spleli oko nje, izmanipulirala je bogatog muža u svim smjerovima, natjerala je djecu da završe fakultete koje je ona željela da završe (to je jako važno!), natjerala ih da se ožene za njoj odgovarajuće partnere i tako dalje do kraja. Do samog kraja.
To je ta sveta knjiga koju je ona pročitala. I niti jedna druga joj nije ravna. Kad se otvori prva stranica, odmah se vidi je li glavni lik žena-zmaj. Ako nije, knjiga dobije karakteristiku loše literature. To ja ne znam i uporno joj donosim nove i nove knjige u istoj nadi, a ona ih isto tako uporno odbacuje jer zaista, nema takve iste knjige koja bi joj donijela toliko savršenu osobu idola. Nedostižnog.
|
