|
Imala sam tjednu obavezu u to vrijeme: staroj tetki koja više nije mogla van iz stana donosila bih naručene namirnice i ono što je bilo važnije, trebala sam s njom provesti barem pola sata. Bila je vječno, stalno i uvijek sama. Imala je sina koji nije k njoj dolazio zbog svoje žene, a imala je i brata koji nije dolazio iz nekih drugih razloga. Imala je samo moju mamu i mene koje bi se u toj obavezi mijenjale.
Jednom smo bile kod nje i pile kavu, a ja sam se htjela dići i pospremiti šalice da ne mora poslije ona.
- Nemoj dušice to spremati. Kada vi odete, ja to ostavim cijeli dan na stolu i gledam i uživam u tome, jer eto netko je bio tu. To mi je predivan osjećaj!
Strašno mi je to zvučalo. Pokušala sam zamisliti njezin dan. Kako ga provodi, što radi. Nisam mogla zamisliti baš ništa. Imala je neki crno bijeli televizor i to je sve.
Mi bi dolazile samo jednom tjedno, a ona je gledala naše šalice za kavu još dugo poslije...
Jednom mi se jednostavno nije dalo otići k njoj. Nije mi se dalo otići provesti tih pola sata u čemernoj atmosferi, pričajući ni o čem. A opet, bilo mi ju je žao. No, ona je mene ipak čekala. Slabo je hodala, ali žurila se da priredi stol, kavu. U toj žurbi se popiknula na tepih. Pala je. Nije se mogla dići jer je slomila kuk.
Nije se ni uspaničila jer njezina nećakinja stiže svaki čas, evo je samo što nije. Ali ja nisam dolazila. Jer mi se nije dalo.
Ona je čekala. Prošlo je već pola sata, a od bola nije se mogla ni podići. Ne bi se mogla dići i da nije slomila kuk.
Stan je bio tih, sat je kuckao i počelo se mračiti. Osjetila je da ipak neće sve biti u redu. Počela je tiho zvati upomoć. Možda je čuje susjeda. Dugo je zvala, jer je tek nakon nekog vremena počela zaista zvati, a ne šaptati. Tada ju je susjeda čula.
Dolazila sam k njoj u bolnicu puno češće, ali bilo mi je kao da svaki put idem na suđenje. Ja sam bila kriva za to. Nisam došla, ona je bila uzbuđena i zbog mene je pala. Kako da joj sad gledam u oči?
Nakon nekog vremena počela nas je čak i zaboravljati. Od dugog ležanja dobila je upalu pluća. Od tih temperatura više nije ni znala tko smo.
- A vi ste? - pitala bi uvijek kad bi ušle. Bilo je to i smiješno. Jako smiješno. Počela bih se smijati, a završila bih u suzama jer je bilo tragično.
Umrla je brzo, i tada sam na sprovodu vidjela njenog sina. Ni njega nisam mogla gledati, jer sam osjećala da sam kriva, ali on nije znao tko sam.
|
