|
Magnetofon
Biti bolesna tada dok je bila mala, ali ne premala, Tratinčici je zapravo bilo divno. Legla bi u svoj krevet i malo ležala u vrućici. To je bilo divno iz još jednog razloga: mama je tada ostajala kod kuće pa stan više nije bio avetinjski prazan i strašan. Bio je divno i sigurno mjesto puno maminih mirisa i zvukova: kuckanje suđa, udaranje potpetica, čaj. Čaj u krevetu koji donosi mama.
A onda, ne odmah, nego nakon dva dana, tata bi joj donio magnetofon koji je čuvao u svom ormaru. Da je bila manja, tata joj ga ne bi dao, a da je bila veća ne bi joj magnetofon bio toliko zanimljiv.
Tako bi bolest prolazila u izmjenjivanju temperature, osluškivanju maminih zvukova i očekivanju njenog čaja i kad bi bila malo bolje, u igranju sa magnetofonom.
Magnetofon je imao vrpcu i dva koluta. Početak vrpce se morao prstima izvući sa jednog koluta i pričvrstiti na drugi da premotavanje može početi. Gumb za play, stop, forward i backward bio je jedan sa različitim položajima. Postojao je i zgodan mali mikrofon, crno srebrni.
Što je sve Tratinčica snimala? Prvo zvukove iz kuhinje. Mama je kuhala i pjevala: kad tebe ljubio sam zadnji puuuuut, tad trešnje cvale baš su sveee, i skriveni se šapat mog'o čuuut, ja ljubim tee.....Pjevala je s Ivom Robićem u duetu ali je glas spikera koji najavljuje podnevne vijesti prekinuo pjesmu baš na refrenu. Mamu to nije smetalo i nastavila je pjevati dalje. To je Tratinčica snimila zajedno sa zvukovima suđa.
Onda je pokušala snimati svoj glas. Užasan joj je bio vlastiti glas kad ga je preslušavala. To nije bila ona. Probala je promijeniti način govora. Još gore. Činilo joj se da samo ona ima tako ružan glas jer ostali su joj zvučali slično sebi. Onda je pjevušila i to je bilo malo bolje. Poslije toga je malo svirala na klaviru neke etide, ali najbolji je bio Bach, pa si je tu divnu meditativnu fugu snimila tri puta. Za svaki slučaj. Snimila je malo i tatu i sestru. Postavljala im je pitanja kao da su na nekom specijalnom intervjuu.. Pitanja su bila razbacana, šašava. Pitala bi koje voće najviše vole, kako vole mazati pekmez, debelo ili tanko, što im je najdraže dobiti za Božić, je li im teta Micika dosadna ili nije, nisu li gljive najodvratnije jelo na Zemlji, boje li se hodnika u njihovom stanu, gdje tata skriva magnetofon kad nije bolesna tko je izmislio štrample.... i više nije bilo mjesta na vrpci. Kad bi ozdravila, vratila bi tati magnetofon i to je bilo to.
Svaku svoju bolest Tratinčica je provodila na isti način, tako da bi sljedeći puta prvo preslušala što je snimila zadnji put. To je bilo svojevrstan zapis jednog doba, bolesti nisu bile baš tako česte, što je bila veća rjeđe se razbolijevala.
Danas Tratinčica ima puno godina, ima svoju djecu, ali bilo bi zanimljivo naći taj magnetofon i preslušati zadnju vrpcu.
|
