srijeda, 25.07.2012.
kraljevna na zrnu graška
zlatni rez, carski rez,...
postoje razni rezovi.
a svi bi kao trebali po nazivu predstavljati nešto lijepo.
prije dva mjeseca moja rođakinja rodila je sina.
suprugova rođakinja točnije, no ja sam je prisvojila pa je sad moja.
uglavnom, rodila je carskim rezom.
i pri tom mi par sati nakon operacije, kad se probudila iz narkoze rekla:
'nema ništa carsko u tom carskom rezu, ne znam zašto ga tako nazivaju'
možda zato što je rodila novo biće, cara svoje carevine,
jer tako su se u davnim vremenima rađali prijestolonasljednici.
za majke navodno nije ih bilo briga.
prošlo je kažem dva mjeseca i ona se ni nakon tog vremena
nije saživjela sa rezom na svom trbuhu.
sa tipom kojemu je rodila sina ne želi se 'družiti' pod svjetlom
jer joj je rez izgledom katastrofa.
pokazala mi ga je.
moram priznati da se ni meni ne sviđa :(
čujem da današnje mlade trudnice žele roditi carskim rezom,
kako ih ne bi previše boljelo,
kako ne bi popucale 'dolje',
kako se ne bi satima mučile pri porodu,
kako bi 'dolje' ostale 'uske'.
nisam razmišljala previše o tome do nedavno.
znam da sam prije dugo vremena čula kako je carski rez opasna operacija
koje mnogi možda nisu ni svjesni i da oporavak nije jednostavan niti kratak.
pričala sam vam nedavno kako sam bila na jednoj operaciji.
oni koji me znaju malo 'više' od ovoga sa bloga, znaju što sam išla operirati.
u svakom slučaju, neovisno o tome tko čita i koliko zna,
imala sam tijekom operacije rez recimo trostruko duži nego carski,
otprilike na istom mjestu, samo duži.
i nekoliko unutrašnjih puno kompliciranijih od tog vanjskoga.
mogu vam reći da stvarno ništa carsko nema u tome rezu.
nakon dvadesetak dana od operacije ja još uvijek ne mogu dugo stajati,
sjediti kako ja želim zbog bolova koje osjećam na mjestu reza,
iscrpljena sam strašno,
spava mi se ajme,
ne smijem ništa teško nositi,
još su mi kraste na rezu, nisu još otpale,
ranu moram držati suhom
a ja bih je već trackala raznoraznim kremicama protiv ožiljaka da što prije nestane
trbuh mi izgleda grozno (znam, vremenom će izgledati bolje, svi mi govore, al džaba)
prerezani su mi trbušni mišići i nikada se neće oporaviti,
imala sam kopčice (što sam davno prije čula da je super, bolje nego šivanje koncem),
mogu vam reći da je to totalno bezveze
jer osim šava odn. mjesta gdje se spaja koža u jednoj crti,
imam i bezbroj točkica s gornje i donje strane šava
koje čini mi se da će zauvijek ostati kao još hrpa ožiljaka pored tog šava
i izgledam kao da me netko 'heftaricom' zaheftao,
katastrofa.
i onda kad me zaboli nešto kad dugo sjedim
jer ne mogu više ležati (lagano ću propalit od kreveta),
a nisam u stanju još uvijek ponašat se kao da operacije nije bilo
pa provest dan u dnevnom boravku, recimo,
onda si pomislim
kako sve te majke koje su rodile carskim rezom,
pored toga što ih boli sad već imaju i dijete na sisi,
i možda su isto tako same doma, bez pomoći,
moraju se ustati,
moraju previti dijete,
moraju ga nahraniti,
moraju sebe oprati,
moraju oprati rublje, objesiti ga,
skuhat nešto da same pojedu i imaju snage i hrane za vlastito dijete,
i sve ostalo što ide uz majčinstvo ali i uobičajenu higijenu,
kako onda one,
kad ja tu kukam za pop..dit.
ok, one nisu imale one druge, unutarnje rezove koje ja imam,
no svejedno,
osjećam se usrano
kad ništa ne mogu
i sve me boli.
i naravno,
onda kad sve dobro posložim,
pluseve i minuse,
znam da nisam bila na estetskoj kirurgiji
niti sam išla sebe uljepšavati,
već učiniti se zdravijom,
što bih u konačnici i trebala biti,
i iskreno se i nadam.
no ipak, onaj ženski dio mene
razmišlja o tome kakav će sad kupaći morati nositi,
koliki će mi trbušćić ostati iznad reza,
hoću li ga moći skinuti,
kad ću moći raditi prve vježbe,
hoću li stati u svoju staru odjeću
(jer sad sam doma danima u nečemu što nije odjeća)
i hoće li se to sve nekako vidjeti izvana.
patim li od vanjskog dojma?
i da i ne.
nisam neka krasotica,
i nemam savršen broj kilograma,
ne važem se svaki dan
nemam svoju nutricionistkinju
i nemam osobnog trenera.
ipak, volim i želim lijepo izgledati.
ne želim zbog jedne operacije promijeniti svoj izgled na gore,
samo na bolje.
a ovo baš ne ide u tom smjeru :(
s druge strane razmišljam
kako žene koje su nekoliko puta išle na carski,
kako je tek njima bilo,
zar su se tako lako oporavile da se ne sjećam jedne takve priče,
zar hrpa njih ispod odjeće također ima rezove
koji su im jednako ružni kao i moj meni ali šute o tom?
zar su to tako lako prihvatile jer smatraju da je to normalno?
zar sam ja nenormalna što me takva rezčina smeta?
zar sam toliko bila ponosna na svoje tijelo i svoj trbuh
koji sad više nije savršen?
zar se moram s tim pomiriti?
jesu li i druge žene tako nesretne kao i ja?
zar samo ja kukam?
zar su žene prije bile hrabrije, snažnije, izdržljivije,
a ove danas neke pekmeze koje ne mogu podnijeti nikakve bolove,
kraljevne na zrnu graška?
ili sam u tom klubu samo ja?
- 21:54 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
četvrtak, 19.07.2012.
što je pisac smsova htio reći...?
prije otprilike 7 godina
bila sam u vezi s jednim meni tada savršenim tipom.
ne izgledom jer ja ne padam na izgled koliko na inteligenciju, priču.
savršenim jer je stariji od mene,
struke koje sam i ja ali još školovaniji od mene,
pun iskustva jer je radio na rekonstrukciji nekoliko svjetski poznatih objekata
na prostorima bivše Jugoslavije,
uvijek zanimljiv,
pun priča o svome poslu koji me fascinirao toliko
da mi je i poslijediplomski bio iz te branše,
iz jednog prelijepog grada na jugu Hr.
padam na spiku, što ću.
samo da je muškarac s kojim sam
u mogućnosti fascinirati me svojim znanjem i iskustvom,
samo da mi može pričati satima priče koje već ne znam,
samo da mi nije dosadan
i da ja ne znam više od njega.
a takav je i bio.
gdje god smo išli mogao je i pričao mi je o objektima na kojima je radio
a radio je svugdje,
metodama i tehnikama sa kojima se susretao,
problemima i načinima rješavanja istih,
a ja sam slušala i učila, i učila, i upijala, i hranila se njegovim znanjem.
da, malo sam luda, al što ćeš, na to padam :))
uglavom, naša veza trajala je par mjeseci
i bila je strastvena
vrlo intenzivna,
voljeli smo se svugdje,
on je bez obzira na godine pored mene bio kao dječarac,
ludovao, blesirao se, nasmijavao me :)
bila sam sretna.
cijela njegova ekipa me upoznala, svi njegovi djelatnici
i što je najbolje, super su me prihvatili.
i ja, kao i svaki put zaljubljena do ušiju, bila sam spremna odseliti iz Os i otići k njemu.
obzirom da je imao brak iza sebe i dva odrasla sina,
i sam je bio doseljenik u taj grad,
a poslije razvoda prošao je niz neugodnosti
jer iako je u tom gradu živio desetljećima,
pola dojučerašnjih prijatelja okrenulo mu je leđa,
uvjeravao me je kako se ja neću moći prilagoditi,
kako me sredina neće prihvatiti kao dođošicu,
kako je to mala i zatucana sredina,
kako su ljudi ondje loši.
kako ću samo biti nesretna,
iako mi je istovremeno davao mogućnost da se zaposlim kod njega u firmi
i da radim zajedno s njim.
kako sam ga smatrala ženskarošem,
nisam baš imala povjerenja u njega da bi se sa mnom skrasio
a znajuć sebe kakva sam kad volim
i kako tad čuvam i ne dam nikome onog koji je 'moj'
mislila sam da bi bilo krvi do koljena ili bih ja izludjela
žderući se i gledajući svaku žensku s kojom je radio
ili bi mu se ona nasmiješila.
pa usprkos mojoj zaljubljenosti
neki moj unutarnji glas govorio mi je da se on neće smiriti tako lako.
uglavnom,
nakon raznoraznih kombinacija svih detaljno izanaliziranih,
nakon suza i suza puštenih niz lice,
nakon racionalnih zaključaka,
shvatih
da me je volio dovoljno on bi to nekako i riješio,
sve bismo zajedno pregrmili
i danas bismo bili zajedno.
budući nije ništa rješavao, ja sam se povukla.
smatrala sam da me je sam otjerao od sebe.
nismo se čuli godinama.
u međuvremenu bila sam u vezi s jednim njegovim sugrađaninom,
kojega, priznajem, i danas smatram ljubavi svog života.
taj je pak iznalazio sve moguće i nemoguće načine da bude sa mnom,
ispunjavao mi glazbene želje,
volio me kao niti jedan do sad,
bio pravi gentleman, pravi gospar.
prekinuli smo vezu prije mog odlaska u Belgiju
gdje sam upoznala svog supruga.
dalje vam ne moram pričati, znate.
jučer rano ujutro stiže mi sms sa nepoznatog broja.
'gdje si Pikice?'
'u Os.'
znala sam da je to onaj s početka priče,
Pikica je nadimak koji sam mu nadjenula
stalno pronalazeći nekakve piknjice na njegovom tijelu
dok smo se izležavali polugoli na krevetu.
cijeli dan mi se javljao porukama,
ispričavao,
govorio kako je svjestan da me otjerao, kako je pogriješio,
kako bi volio da može vrijeme vratiti unazad,
kako smo bili izvrstan par.
da, jesmo.
past tence.
odavno više nismo.
kako bismo ponovo mogli biti,
kako je tada imao previše problema u koje nije mene želio uvlačiti
pa je zato bio nespreman na vezanje.
kako bi volio sa mnom ponovo probati.
postoje li letovi za Os i kad bi me mogao doći vidjeti.
naravno, nikada, bio je moj odgovor.
nisam mu ništa posebno htjela reći o sebi,
mislim da ga se niti ne tiče.
on ima novu obitelj,
mladu ženu i malenu djevojčicu.
ja supruga.
i nije mi jasno,
čemu javljanje nakon toliko godina,
čemu čačkanje po prošlosti.
nisam ni sama sebi bila jasna
zašto sam se odazvala na poruke
i uopće prihvatila dopisivanje.
valjda znatiželja.
hoće li me ona na kraju ubiti?
- 18:44 -
Komentari (24) - Isprintaj - #
petak, 13.07.2012.
podrška
vratila sam se doma.
operacija uspješna.
ja zadovoljna.
spasili su sve što su mogli spasiti
iako, da nisam imala poseban 'status'
sigurna sam da bi mi sve izvadili.
izdržala sam u bolnici
iako moram priznati prema meni, a mislim i prema svima ostalima,
svi doktori i sve sestre bili su toliko ljubazni
da sam se čudom čudila kako nitko ali baš nitko od njih
nije niti jednom u tih tjedan dana bio loše raspoložen ili da mu se nešto nije dalo
ili da je ušao namrgođen ili da sam čula da je netko na nekoga nešto prigovorio.
idila.
što naravno nama kao pacijenticama sigurno da je odgovaralo :)
uglavnom,
pet dana davali su mi injekcije protiv bolova pa desni guz
(ne znam zašto sam uvijek okretala tu stranu kad sam mogla birati)
mi je sav plav i kvrgav od injekcija Voltarena.
dva dana pred izlazak pomislila sa kako kad odem doma
neće mi imati tko davati injekcije protiv bolova
pa bi bilo dobro ne navići se na njih.
stoga sam odlučila ne tražiti ništa protiv bolova zadnja dva dana.
i onda tek osjetih zašto sam prijašnjih dana bila tako pokretljiva
kako sam se tako lako mogla podići i spustiti sa kreveta,
kako sam tako lako mogla spavati na oba boka a ne samo na leđima.
sada bez injekcija koma sam.
sve me boli.
no to mogu vama priznati ;)
uglavnom, trebalo se vratiti kući.
bolovi pristojno prisutni.
moj dragi dva dana prije mog odlaska morao je vratiti se u Belžik.
ja se trebam vratiti u Os
a njegova sestra nudi se da me ona odveze u Os,
ona koju baš zbog svega što je o meni govorila zajedno sa dragom im mamom
držim na distanci i ne želim da dođe k meni doma,
ne želim je u svom okruženju.
moj mužić ima grižnju savjesti pa me tjera da netko me vozi do Osijeka
umjesto kako sam ja zamislila da odem sama.
kako bih izbjegla njegovu sestru ubacujem u kombinaciju vlastitog oca.
koji je u mirovini.
ima vremena.
njemu ne bi trebao biti problem doći busom ili vlakom do Zg
i mojim autom vratiti nas u Os.
pitam ga i on oduševljeno pristaje.
nisam mislila da je to idealno rješenje ali ajde,
barem sam istjerala šogoricu iz kombinacija.
dogovorim da staroga dočeka frend na željezničkom i doveze ga do bolnice
jer moj tata baš ne poznaje Zagreb najbolje.
a objašnjavanje i moje strpljenje su u svađi
pa bih se ja samo naživcirala već na početku puta.
i dobro, provjerim ujutro, stari je u vlaku,
istina, dva puta je išao do stanice jer je zaboravio mobitel (mogla sam si i mislit)
i stigao u Zg na vrijeme.
frend ga odfurao do bolnice, parkirao mu auto,
dao mu ključeve, smjestio ga u kafić i rekao mu da čeka dok ne javim da možemo ići.
iza 11 napisali mi otpusno pismo,
obavila zadnje razgovore s doktorima prije odlaska,
pozdravila se sa sestrama i podijelila čokoladne slatkiše koje sam imala za njih
i zovem staroga.
evo, samo da plati kavu.
ok, čekam.
i čekam.
i čekam.
i popizdim i iziđem van pred zgradu sa stvarima jer ga ne mogu dočekati.
i čekam.
i spustim se niz stepenice.
i čekam.
i iziđem na ulicu, ostavivši stvari na stepenicama, potražiti ga,
tek onda ga vidim kako izlazi iz kafića točno preko puta bolnice i prelazi cestu.
'pa zašto si ti sama nosila, ja bih ti pomogao?'
'dobro je tata'
idemo do auta i vidim da se sav smotao.
ključ, otključavanje, gdje staviti stvari, s koje strane, od nogostupa ili od strane prometnice.
možda sam ja malo živčana ali on je spor.
dobro, da ne morogam stalno, samo sam prešutjela prigovore i rekla što da gdje stavi.
krenuli smo
a ja sam se osjećala kao da sam sjela u automobil
s nekim tko prvi put ide na put od 250 km i sav je nervozan zbog toga.
a boli me rana toliko da ne mogu reći 'daj se pomakni, ja ću voziti'.
i krenemo mi,
ja spustila sjedalo u poluležeći položaj da me što manje boli
i slušam jadan auto kako se pati u drugoj, pa onda u trećoj,
i objasnim ocu kako jadan auto ne voli veliki broj okretaja te da postoje još i četvrta i peta brzina.
šutio je, i pripazio s prebacivanjem.
ok, i to smo prošli.
jedva sam čekala da stignemo kući a onda se sjetila
da kad dođemo biti će vrijeme ručka, ja gladna a i on sigurno,
ja sigurno neću ovakva bolna kuhati, a on, mogu si misliti što će sam pojesti.
odvela ga u restoran na ručak. točnije on je vozio, dakle on mene.
mislim, barem sam mu se ručkom htjela zahvaliti za trud i vožnju.
bio je sretan.
a ja preumorna od svega jedva čekala krevet.
sutradan me zvao jel me treba negdje voziti.
vidim da mu to super puno znači
pa sam rekla neka dođe predvečer po mene da odemo do robnog centra
nabaviti namirnice za hladnjak i hranu za životinje.
opet sav sretan, došao je po mene.
i iako nisam baš bila ni za kakvu šetnju,
prošli smo cijelu trgovinu, napunili kolica,
ja se opet naživcirala s njegovim pakiranjima, slaganjima u vrećice,
utovarivanjem u automobil,
isparkiravanjem, brzinama,
vađenjem stvari i vrećica iz automobila i stavljanjem istih na prljavi nogostup ne znam iz kojeg razloga
(pa zar ne kuži da to isto unosim u svoj dom i stavljam na pod ili radne plohe u kuhinji
dok ne posložim stvari koje sam kupila
a maloprije je on to stavio na prljavi pločnik po kojemu svi redom gaze, hračkaju, itd?!?!?)
i shvatim kad smo došli gore da mi je tata jako, ali jako jako ostario za tih godinu dana mirovine.
da je u glavi ne šezdesetogodišnjak nego devedesetogodišnjak
i da ako ovako nastavi neće još dugo.
da sve obaveze koje mu zadam u stvari dođu mu kao mala vježba koja ga zaokupi
i vježba mu mozak.
da ga tako jedino mogu koliko toliko održavati u nekakvoj 'akciji'
inače ode među devedesetogodišnjake bespovratno.
strašno.
jučer me zove mama.
prije podne.
ona radi.
i inače je najpametnija na svijetu.
i sve zna.
i nitko ništa ne radi tako dobro kao ona.
i dakle, zove me ona da će navratiti do mene za 10 minuta.
mislim si dobro, sjest će popit kavu.
ali ja od dana prije i hodanja s tatom po Šparu ne osjećam se dobro.
boli me još više.
stavila rublje iz bolnice prati.
objesila jedno.
jedva.
čekam drugo da završi i skupljam snagu za drugo vješanje.
i to mi je problem.
onda znate da me boli.
i zvoni netko na vratima.
ustajem iz kreveta i otvaram vrata.
mama.
s ogromnom tortom.
ogromnom.
i vrećicom u kojoj se nalaze 4 mrkve i dvije rajčice. doslovno.
i u jednoj vrećici maline (ajde, nešto je pogodila) i prezrele kajsije (totalni promašaj).
'oprosti, zaboravila sam ti kupiti limun da napraviš salatu od mrkve i limuna'
'mama, zašto si donijela tortu?'
'pa htjela sam te iznenaditi, rekla sam ti da ti spremam iznenađenje'
'nisi mi rekla'
'pa rekla sam da ću doći'
'da,ali nisi spominjala iznenađenje jer bih ti ja rekla da ga ne spremaš.
zašto si kupila tortu?'
'pa da imaš za goste'
'???? kakve goste? ja sam loše, ne osjećam se dobro, nema gostiju a sigurno ne za ovakvu tortu!'
'pa doći će ti netko' i počne nabrajati imena.
'pa tvoje kolege iz ureda'
'dakle, boli me ona stvar za moje kolege iz ureda, a još manje da ih častim za svoj rođendan sad dok sam loše.
drugo, oni koji će doći, doći će ali ne danas ni sutra nego tek za par dana,
ja ne primam goste dok se loše osjećam a torta će u međuvremenu propasti.
osim toga toliko je velika da mi ne stane ni u hladnjak.'
'pa što da ja sad radim?'
'lijepo je odnesi i počasti svoje kolege u uredu'
'pa kako ću sad, sad sam otišla i sad se vraćam s tortom'
'pa sjest ćeš popit kavu'
'a ne mogu, moram se vratiti nazad u ured'
uzme tortu ljuta na mene što sam je otpravila s njom,
poljubi me i nestane, čeka je vozač dolje.
to je moja mama.
a jel ti kćeri trebaš što da ti pomognem,
jel možda ti treba objesiti to rublje,
ili da ti donesem nešto konkretno za pojesti da ne moraš kuhati sad dok ti je teško stajati....
nema toga kod moje mame.
danas me zvala da će doći po moje otpusno pismo
da ne moram ja hodati do doktora.
u petak popodne.
to je mogla i u nedjelju, jer u ponedjeljak ide do moje dr, već je sve iznazivala bez moga znanja.
iskopirala sam joj otpusno pismo.
napravila joj sok od bazge.
igrala se s mojim životinjama.
bila je pola sata.
skuhala si sama kavu jer ja ne znam kuhati njenu.
popila i stavila sve u sudoper.
otišla.
svoje je obavila.
baka joj je prigovarala kako me nije došla posjetiti.
zove me baka danas predvečer.
da jel mi može ona nešto donijeti.
skuhala bi mi ručak sutra pa bi mi donijela.
ona koja ima 80 i kusur godina
ona koja je opreirala kuk
ona koja se jedva kreće po stanu svome i sebe služi
mene bi poslužila jer je svjesna da me boli i želi mi pomoći.
naravno da sam je umirila i zahvalila se
i rekla da nema potrebe, da je sve pod kontrolom i da mogu ja sve
te da imam prijatelje koji će mi pomoći.
iskreno, samo jedan se ponudio.
prijatelj, susjed.
i da nazovem u bilo koje doba dana i noći
ako je u mogućnosti on će pomoći.
ima nekoliko meni dragih prijateljica s kojima se ne družim više tako često
jer su nas putevi odveli na različite strane,
ali svejedno one su zvale, pitale, ponudile se.
od njih ni ne očekujem pomoć,
od njih mi je ovo što su se sjetile i nazvale baš ok i dovoljno.
kao i nekoliko prijateljica iz Zg
koje su bez ikakve obaveze čak došle u bolnicu posjetiti me, čestitati rođendan.
možda ja previše očekujem
od onih s kojima sam ja još 'do jučer' bila svakodnevno u kontaktu,
kojima sam ja bila rame za plakanje kad im je bilo teško
ili bila od pomoći kad oni nisu mogli nešto, fizički ili psihički.
ali izgleda da su u nekim svojim filmovima.
u kojima nema za mene mjesta
čak niti pet minuta u danu, čak niti za jedan poziv.
iako znaju da mi je pomoć sad najpotrebnija.
i podrška.
no nema veze.
i to nešto znači.
učimo dok smo živi, zar ne?
- 22:40 -
ponedjeljak, 02.07.2012.
sutra
u bolnici sam.
sutra bih trebala biti operirana.
trebala sam prošli tjedan ali se sve nekako poremetilo.
pa sam prešla u ovaj.
danas sam stigla u Zg.
smjestili me u bolnicu.
obavila u Os sve potrebne pretrage prije dolaska.
naživcirala se radeći ih jer sam shvatila kako loše funkcionira naše zdravstvo.
dakle, ako idem na nekakvu ginekološku operaciju kao što je kod mene slučaj,
onda mi sve uputnice treba izdati moj ginekolog a ne liječnik opće prakse,
pa i za one pretrage koje sa ginekologijom nemaju nikakve veze,
ali nikakve.
ajd dobro.
kad bi medicinska sestra mog ginekologa znala ispravno ispisati ijednu uputnicu.
ali....nisam ja te sreće :)
pa sam se cijeli prošli i pretprošli tjedan zabavljala
šećući od jednog do drugog odjela po bolnicama i laboratorijima
gdje su me pokušavali otepsti kako mi nisu ispravne uputnice
te vratiti mom ginekologu da ih ponovo ispravno napiše.
što ja naravno nisam imala živaca
pa sam se izborila za one pretrage koje sam trebala obaviti
iako su šifre na uputnicama bile potpuno krive.
i pitam se samo, a u stvari znam odgovor,
što da su neku staru baku koja je jedva pokretna sa štapom
i još iz nekog sela kraj Os a ne iz grada
isto tako vraćali nazad k doktoru?
vratili bi je, bez pardona,
bez obzira što joj to nije lako izvesti ni prvi put a ne ponoviti.
uglavnom,
napravila sve pretrage.
pokupila sve nalaze.
jutros sjela u auto i stigla u Zg.
sva bitna u bijeloj haljinici, lanenoj, zbog vrućine.
sa flekom od kave.
uspjela sam se zamazat, pitajte me kad, nemam pojma.
primili me u bolnicu.
danas anesteziolog.
rekli mi da pričekam da će me prozvati.
sjedim ja tako i čekam i netko mi kaže da ne treba čekati vani,
postoji unutra još jedna čekaonica :)
super, plavušo!
ušla unutra.
ispunjavam obrazac.
e da,
zaboravila sam kompletno sve stare nalaze ponijeti sa sobom :)
biserka.
naravno, treba im baš neki.
znam gdje se nalazi.
organiziram frenda da dođe u stan, na svu sreću ima ključ,
pronađe nalaz u hrpi papira i pusti faxom,
male osnove slanja faxeva brzo smo prošli.
ispunjavam obrazac i brojim mrave na podu.
mrava ko u priči.
bolnica.
pa to je valjda normalno.
uhvatio me svrbež po cijelom tijelu
gledajući ih kako furaju ispred mojih nogu.
ok.
anesteziologinja.
razgovor s njom.
u zadnjih dvije godine ovo je 4.-ti put da idem na operaciju.
trebala bi to biti formalnost.
pa imam sad sve naaze, nove i stare.
aaaa.... ne!
zaboravila sam ponijeti zadnji nalaz hormona štitnjače.
a u stvari ni ne traži njega, pita me kod kojeg sam endokrinologa poslije operacije.
ja iskreno, ni kod jednoga.
i tu se pofajtamo.
jer ona je radila jedno vrijeme u Os i baš cijeni naše.
a ja se liječila kod njih četvero i ne cijenim ih ni malo.
i sad, ona traži novi nalaz
i uvjerava me kako bih trebala i dalje uzimati terapiju hormonima.
ja nju uvjeravam da mi nije odgovarala poslije
i da mi je kirurg koji me operirao rekao da ne trebam piti.
i ja prestala.
i da po potrebi odem kod endokrinologa
a kako nisam imala potrebe - nisam išla.
i sad, treba izvaditi hormone.
ali ne preko hzzo-a, nego privatno.
ja joj kažem da mi je sutra zakazana operacija i da nemam kad to raditi
i da sam i auto ostavila, nisam iz Zg.
ona zove nekoga da mi kaže gdje da odem jer mi ona ne smije nikoga preporučiti
pa će mi nečija tuđa usta reći isto što bi mi ona rekla.
platih 185 kuna i dobih nalaze odmah.
sve pod kontrolom.
pri povratku susretnem mog dr koji je izlazio autom iz bolnice.
nisam rekla, dobila sam svoju sobu.
i ugodno se iznenadila, klima, hladnjak, televizor.
vlastiti wc i tuš, jeeeee :)
vratim se u sobu i kažu mi da je ostavio poruku da ga nazovem.
zovem ga i on mi objašnjava tko će me operirati, da su me smjestili,
sve polako i smireno.
i onda mi kaže da uvijek postoji varijanta da nešto krene po zlu
i tad će mi morati sve izvaditi.
ja naravno, kao i obično, u plač.
u zadnjih tjedan dana naplakala sam se ajme.
da nisam u situaciji u kojoj jesam
bila bih uvjerena da sam trudna i da me peru hormoni.
i sad kao ma sve je to ok, male su šanse, tek 5%, da krene po zlu.
ajde kao smirio me.
nakon sat vremena zovu me sestre
da me želi vidjeti dr koji će me sutra operirati.
ajd dobro, nisam se stigla otuširati ali nema veze.
pregleda me, kao sve je manje više znao ali da me upozna i opipa,
uglavnom sve ok dok nije i on rekao da postoji naravno uvijek mogućnost
da krene sve po zlu i da mi sve moraju izvaditi.
naravno, po dobrom starom običaju, ja opet grcam u suzama.
vratim se u sobu i sad kao trebala bih biti mirna.
ne znam kako.
sve mi se čini da su te šanse za lošim ishodom puno veće nego 5%, više kao 55%.
ili je to njihova obaveza da me upozore, ne znam, no strašno zvuči.
ne želim se probuditi sutra ako mi budu sve morali izvaditi.
mislim, na sve ovo idem samo zato da bih mogla imati djecu.
i ovu prijašnju operaciju obavila sam samo zato da budem zdravija za ovu,
a ovu zato da budem zdravija za začeće.
ako ova ne uspije, od začeća nema ništa jer nema se gdje razviti plod.
a ako je to tako, onda zašto sam uopće išla na sve to
ako je ishod gori nego prije nego sam krenula na operaciju.
tako da je preda mnom duga noć a moji strahovi ogromni.
da, vidim na kartonu da su mi već prepisali nešto za spavanje.
neku 'smješkicu'.
nema veze, možda i bolje da otupim.
naravno,
moj mužić zivka doktora telefonom jer vidi moje strahove
a onda ovaj zivka sestre u bolnici da mi kažu da ga nazovem.
začarani krug.
a ja zec, umirem od straha.
onda me zovu moji prijatelji ovdje u Zg
koji me nasmijavaju svojim pričama
i odvlače misli u drugom smjeru.
ne mogu reći da nisu uspješni,
no nakon nekog vremena koncentracija mi ode i sa šala
i opet sam u istom filmu.
pa dragi moji, držte mi fige sutra,
treba izdržati taj dan.
treba se probuditi i čuti što mi imaju doktori za reći.
mislim da je to najteži trenutak.
znam, sve sam ja te varijante i realno sagledala.
o svemu sam razmišljala iz svih mogućih perspektiva.
i lako je nekome tko je rodio djecu reći
da nije sva sreća ovoga svijeta u djeci.
ali teško to objasniti onome tko to silno želi i tko nema vlastitu djecu.
i teško je to objasniti u zemlji u kojoj još uvijek ne postoje
surogat majke
koje mogu nositi i hraniti dijete nastalo spajanjem naših jajnih stanica
i nakon poroda dati nam ga,
samo zato što ja možda neću imati gdje nositi vlastito dijete.
gnjavila sam mužića da mi obeća da ćemo u tom slučaju usvojiti dijete,
pa makar s drugog kraja svijeta,
ako operacija ne bude prošla dobro.
no znam da su nam i za to male šanse zbog naših godina.
i znam da on pored svojih četvero džabalebana
ne želi imati peto koje nije njegova krv i meso.
iako mislim da sve ovo što oni imaju nisu naslijedili s njegove strane
nego strane njegove bivše žene.
ipak, teške su to odluke.
a ja sam u svima njima više promatrač jer netko drugi povlači konce.
vidjet ćemo kamo će me sutrašnji dan odvesti.
do slijedećeg javljanja, držite fige ;)
valjda ću nekako preživjeti, kakav god ishod bio.
- 17:21 -
