srijeda, 25.07.2012.
kraljevna na zrnu graška
zlatni rez, carski rez,...
postoje razni rezovi.
a svi bi kao trebali po nazivu predstavljati nešto lijepo.
prije dva mjeseca moja rođakinja rodila je sina.
suprugova rođakinja točnije, no ja sam je prisvojila pa je sad moja.
uglavnom, rodila je carskim rezom.
i pri tom mi par sati nakon operacije, kad se probudila iz narkoze rekla:
'nema ništa carsko u tom carskom rezu, ne znam zašto ga tako nazivaju'
možda zato što je rodila novo biće, cara svoje carevine,
jer tako su se u davnim vremenima rađali prijestolonasljednici.
za majke navodno nije ih bilo briga.
prošlo je kažem dva mjeseca i ona se ni nakon tog vremena
nije saživjela sa rezom na svom trbuhu.
sa tipom kojemu je rodila sina ne želi se 'družiti' pod svjetlom
jer joj je rez izgledom katastrofa.
pokazala mi ga je.
moram priznati da se ni meni ne sviđa :(
čujem da današnje mlade trudnice žele roditi carskim rezom,
kako ih ne bi previše boljelo,
kako ne bi popucale 'dolje',
kako se ne bi satima mučile pri porodu,
kako bi 'dolje' ostale 'uske'.
nisam razmišljala previše o tome do nedavno.
znam da sam prije dugo vremena čula kako je carski rez opasna operacija
koje mnogi možda nisu ni svjesni i da oporavak nije jednostavan niti kratak.
pričala sam vam nedavno kako sam bila na jednoj operaciji.
oni koji me znaju malo 'više' od ovoga sa bloga, znaju što sam išla operirati.
u svakom slučaju, neovisno o tome tko čita i koliko zna,
imala sam tijekom operacije rez recimo trostruko duži nego carski,
otprilike na istom mjestu, samo duži.
i nekoliko unutrašnjih puno kompliciranijih od tog vanjskoga.
mogu vam reći da stvarno ništa carsko nema u tome rezu.
nakon dvadesetak dana od operacije ja još uvijek ne mogu dugo stajati,
sjediti kako ja želim zbog bolova koje osjećam na mjestu reza,
iscrpljena sam strašno,
spava mi se ajme,
ne smijem ništa teško nositi,
još su mi kraste na rezu, nisu još otpale,
ranu moram držati suhom
a ja bih je već trackala raznoraznim kremicama protiv ožiljaka da što prije nestane
trbuh mi izgleda grozno (znam, vremenom će izgledati bolje, svi mi govore, al džaba)
prerezani su mi trbušni mišići i nikada se neće oporaviti,
imala sam kopčice (što sam davno prije čula da je super, bolje nego šivanje koncem),
mogu vam reći da je to totalno bezveze
jer osim šava odn. mjesta gdje se spaja koža u jednoj crti,
imam i bezbroj točkica s gornje i donje strane šava
koje čini mi se da će zauvijek ostati kao još hrpa ožiljaka pored tog šava
i izgledam kao da me netko 'heftaricom' zaheftao,
katastrofa.
i onda kad me zaboli nešto kad dugo sjedim
jer ne mogu više ležati (lagano ću propalit od kreveta),
a nisam u stanju još uvijek ponašat se kao da operacije nije bilo
pa provest dan u dnevnom boravku, recimo,
onda si pomislim
kako sve te majke koje su rodile carskim rezom,
pored toga što ih boli sad već imaju i dijete na sisi,
i možda su isto tako same doma, bez pomoći,
moraju se ustati,
moraju previti dijete,
moraju ga nahraniti,
moraju sebe oprati,
moraju oprati rublje, objesiti ga,
skuhat nešto da same pojedu i imaju snage i hrane za vlastito dijete,
i sve ostalo što ide uz majčinstvo ali i uobičajenu higijenu,
kako onda one,
kad ja tu kukam za pop..dit.
ok, one nisu imale one druge, unutarnje rezove koje ja imam,
no svejedno,
osjećam se usrano
kad ništa ne mogu
i sve me boli.
i naravno,
onda kad sve dobro posložim,
pluseve i minuse,
znam da nisam bila na estetskoj kirurgiji
niti sam išla sebe uljepšavati,
već učiniti se zdravijom,
što bih u konačnici i trebala biti,
i iskreno se i nadam.
no ipak, onaj ženski dio mene
razmišlja o tome kakav će sad kupaći morati nositi,
koliki će mi trbušćić ostati iznad reza,
hoću li ga moći skinuti,
kad ću moći raditi prve vježbe,
hoću li stati u svoju staru odjeću
(jer sad sam doma danima u nečemu što nije odjeća)
i hoće li se to sve nekako vidjeti izvana.
patim li od vanjskog dojma?
i da i ne.
nisam neka krasotica,
i nemam savršen broj kilograma,
ne važem se svaki dan
nemam svoju nutricionistkinju
i nemam osobnog trenera.
ipak, volim i želim lijepo izgledati.
ne želim zbog jedne operacije promijeniti svoj izgled na gore,
samo na bolje.
a ovo baš ne ide u tom smjeru :(
s druge strane razmišljam
kako žene koje su nekoliko puta išle na carski,
kako je tek njima bilo,
zar su se tako lako oporavile da se ne sjećam jedne takve priče,
zar hrpa njih ispod odjeće također ima rezove
koji su im jednako ružni kao i moj meni ali šute o tom?
zar su to tako lako prihvatile jer smatraju da je to normalno?
zar sam ja nenormalna što me takva rezčina smeta?
zar sam toliko bila ponosna na svoje tijelo i svoj trbuh
koji sad više nije savršen?
zar se moram s tim pomiriti?
jesu li i druge žene tako nesretne kao i ja?
zar samo ja kukam?
zar su žene prije bile hrabrije, snažnije, izdržljivije,
a ove danas neke pekmeze koje ne mogu podnijeti nikakve bolove,
kraljevne na zrnu graška?
ili sam u tom klubu samo ja?
- 21:54 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
