Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/premudra

Marketing

podrška




vratila sam se doma.
operacija uspješna.
ja zadovoljna.
spasili su sve što su mogli spasiti
iako, da nisam imala poseban 'status'
sigurna sam da bi mi sve izvadili.
izdržala sam u bolnici
iako moram priznati prema meni, a mislim i prema svima ostalima,
svi doktori i sve sestre bili su toliko ljubazni
da sam se čudom čudila kako nitko ali baš nitko od njih
nije niti jednom u tih tjedan dana bio loše raspoložen ili da mu se nešto nije dalo
ili da je ušao namrgođen ili da sam čula da je netko na nekoga nešto prigovorio.
idila.
što naravno nama kao pacijenticama sigurno da je odgovaralo :)
uglavnom,
pet dana davali su mi injekcije protiv bolova pa desni guz
(ne znam zašto sam uvijek okretala tu stranu kad sam mogla birati)
mi je sav plav i kvrgav od injekcija Voltarena.
dva dana pred izlazak pomislila sa kako kad odem doma
neće mi imati tko davati injekcije protiv bolova
pa bi bilo dobro ne navići se na njih.
stoga sam odlučila ne tražiti ništa protiv bolova zadnja dva dana.
i onda tek osjetih zašto sam prijašnjih dana bila tako pokretljiva
kako sam se tako lako mogla podići i spustiti sa kreveta,
kako sam tako lako mogla spavati na oba boka a ne samo na leđima.
sada bez injekcija koma sam.
sve me boli.
no to mogu vama priznati ;)
uglavnom, trebalo se vratiti kući.
bolovi pristojno prisutni.
moj dragi dva dana prije mog odlaska morao je vratiti se u Belžik.
ja se trebam vratiti u Os
a njegova sestra nudi se da me ona odveze u Os,
ona koju baš zbog svega što je o meni govorila zajedno sa dragom im mamom
držim na distanci i ne želim da dođe k meni doma,
ne želim je u svom okruženju.
moj mužić ima grižnju savjesti pa me tjera da netko me vozi do Osijeka
umjesto kako sam ja zamislila da odem sama.
kako bih izbjegla njegovu sestru ubacujem u kombinaciju vlastitog oca.
koji je u mirovini.
ima vremena.
njemu ne bi trebao biti problem doći busom ili vlakom do Zg
i mojim autom vratiti nas u Os.
pitam ga i on oduševljeno pristaje.
nisam mislila da je to idealno rješenje ali ajde,
barem sam istjerala šogoricu iz kombinacija.
dogovorim da staroga dočeka frend na željezničkom i doveze ga do bolnice
jer moj tata baš ne poznaje Zagreb najbolje.
a objašnjavanje i moje strpljenje su u svađi
pa bih se ja samo naživcirala već na početku puta.
i dobro, provjerim ujutro, stari je u vlaku,
istina, dva puta je išao do stanice jer je zaboravio mobitel (mogla sam si i mislit)
i stigao u Zg na vrijeme.
frend ga odfurao do bolnice, parkirao mu auto,
dao mu ključeve, smjestio ga u kafić i rekao mu da čeka dok ne javim da možemo ići.
iza 11 napisali mi otpusno pismo,
obavila zadnje razgovore s doktorima prije odlaska,
pozdravila se sa sestrama i podijelila čokoladne slatkiše koje sam imala za njih
i zovem staroga.
evo, samo da plati kavu.
ok, čekam.
i čekam.
i čekam.
i popizdim i iziđem van pred zgradu sa stvarima jer ga ne mogu dočekati.
i čekam.
i spustim se niz stepenice.
i čekam.
i iziđem na ulicu, ostavivši stvari na stepenicama, potražiti ga,
tek onda ga vidim kako izlazi iz kafića točno preko puta bolnice i prelazi cestu.
'pa zašto si ti sama nosila, ja bih ti pomogao?'
'dobro je tata'
idemo do auta i vidim da se sav smotao.
ključ, otključavanje, gdje staviti stvari, s koje strane, od nogostupa ili od strane prometnice.
možda sam ja malo živčana ali on je spor.
dobro, da ne morogam stalno, samo sam prešutjela prigovore i rekla što da gdje stavi.
krenuli smo
a ja sam se osjećala kao da sam sjela u automobil
s nekim tko prvi put ide na put od 250 km i sav je nervozan zbog toga.
a boli me rana toliko da ne mogu reći 'daj se pomakni, ja ću voziti'.
i krenemo mi,
ja spustila sjedalo u poluležeći položaj da me što manje boli
i slušam jadan auto kako se pati u drugoj, pa onda u trećoj,
i objasnim ocu kako jadan auto ne voli veliki broj okretaja te da postoje još i četvrta i peta brzina.
šutio je, i pripazio s prebacivanjem.
ok, i to smo prošli.
jedva sam čekala da stignemo kući a onda se sjetila
da kad dođemo biti će vrijeme ručka, ja gladna a i on sigurno,
ja sigurno neću ovakva bolna kuhati, a on, mogu si misliti što će sam pojesti.
odvela ga u restoran na ručak. točnije on je vozio, dakle on mene.
mislim, barem sam mu se ručkom htjela zahvaliti za trud i vožnju.
bio je sretan.
a ja preumorna od svega jedva čekala krevet.
sutradan me zvao jel me treba negdje voziti.
vidim da mu to super puno znači
pa sam rekla neka dođe predvečer po mene da odemo do robnog centra
nabaviti namirnice za hladnjak i hranu za životinje.
opet sav sretan, došao je po mene.
i iako nisam baš bila ni za kakvu šetnju,
prošli smo cijelu trgovinu, napunili kolica,
ja se opet naživcirala s njegovim pakiranjima, slaganjima u vrećice,
utovarivanjem u automobil,
isparkiravanjem, brzinama,
vađenjem stvari i vrećica iz automobila i stavljanjem istih na prljavi nogostup ne znam iz kojeg razloga
(pa zar ne kuži da to isto unosim u svoj dom i stavljam na pod ili radne plohe u kuhinji
dok ne posložim stvari koje sam kupila
a maloprije je on to stavio na prljavi pločnik po kojemu svi redom gaze, hračkaju, itd?!?!?)
i shvatim kad smo došli gore da mi je tata jako, ali jako jako ostario za tih godinu dana mirovine.
da je u glavi ne šezdesetogodišnjak nego devedesetogodišnjak
i da ako ovako nastavi neće još dugo.
da sve obaveze koje mu zadam u stvari dođu mu kao mala vježba koja ga zaokupi
i vježba mu mozak.
da ga tako jedino mogu koliko toliko održavati u nekakvoj 'akciji'
inače ode među devedesetogodišnjake bespovratno.
strašno.

jučer me zove mama.
prije podne.
ona radi.
i inače je najpametnija na svijetu.
i sve zna.
i nitko ništa ne radi tako dobro kao ona.
i dakle, zove me ona da će navratiti do mene za 10 minuta.
mislim si dobro, sjest će popit kavu.
ali ja od dana prije i hodanja s tatom po Šparu ne osjećam se dobro.
boli me još više.
stavila rublje iz bolnice prati.
objesila jedno.
jedva.
čekam drugo da završi i skupljam snagu za drugo vješanje.
i to mi je problem.
onda znate da me boli.
i zvoni netko na vratima.
ustajem iz kreveta i otvaram vrata.
mama.
s ogromnom tortom.
ogromnom.
i vrećicom u kojoj se nalaze 4 mrkve i dvije rajčice. doslovno.
i u jednoj vrećici maline (ajde, nešto je pogodila) i prezrele kajsije (totalni promašaj).
'oprosti, zaboravila sam ti kupiti limun da napraviš salatu od mrkve i limuna'
'mama, zašto si donijela tortu?'
'pa htjela sam te iznenaditi, rekla sam ti da ti spremam iznenađenje'
'nisi mi rekla'
'pa rekla sam da ću doći'
'da,ali nisi spominjala iznenađenje jer bih ti ja rekla da ga ne spremaš.
zašto si kupila tortu?'
'pa da imaš za goste'
'???? kakve goste? ja sam loše, ne osjećam se dobro, nema gostiju a sigurno ne za ovakvu tortu!'
'pa doći će ti netko' i počne nabrajati imena.
'pa tvoje kolege iz ureda'
'dakle, boli me ona stvar za moje kolege iz ureda, a još manje da ih častim za svoj rođendan sad dok sam loše.
drugo, oni koji će doći, doći će ali ne danas ni sutra nego tek za par dana,
ja ne primam goste dok se loše osjećam a torta će u međuvremenu propasti.
osim toga toliko je velika da mi ne stane ni u hladnjak.'
'pa što da ja sad radim?'
'lijepo je odnesi i počasti svoje kolege u uredu'
'pa kako ću sad, sad sam otišla i sad se vraćam s tortom'
'pa sjest ćeš popit kavu'
'a ne mogu, moram se vratiti nazad u ured'
uzme tortu ljuta na mene što sam je otpravila s njom,
poljubi me i nestane, čeka je vozač dolje.
to je moja mama.
a jel ti kćeri trebaš što da ti pomognem,
jel možda ti treba objesiti to rublje,
ili da ti donesem nešto konkretno za pojesti da ne moraš kuhati sad dok ti je teško stajati....
nema toga kod moje mame.
danas me zvala da će doći po moje otpusno pismo
da ne moram ja hodati do doktora.
u petak popodne.
to je mogla i u nedjelju, jer u ponedjeljak ide do moje dr, već je sve iznazivala bez moga znanja.
iskopirala sam joj otpusno pismo.
napravila joj sok od bazge.
igrala se s mojim životinjama.
bila je pola sata.
skuhala si sama kavu jer ja ne znam kuhati njenu.
popila i stavila sve u sudoper.
otišla.
svoje je obavila.
baka joj je prigovarala kako me nije došla posjetiti.

zove me baka danas predvečer.
da jel mi može ona nešto donijeti.
skuhala bi mi ručak sutra pa bi mi donijela.
ona koja ima 80 i kusur godina
ona koja je opreirala kuk
ona koja se jedva kreće po stanu svome i sebe služi
mene bi poslužila jer je svjesna da me boli i želi mi pomoći.
naravno da sam je umirila i zahvalila se
i rekla da nema potrebe, da je sve pod kontrolom i da mogu ja sve
te da imam prijatelje koji će mi pomoći.

iskreno, samo jedan se ponudio.
prijatelj, susjed.
i da nazovem u bilo koje doba dana i noći
ako je u mogućnosti on će pomoći.
ima nekoliko meni dragih prijateljica s kojima se ne družim više tako često
jer su nas putevi odveli na različite strane,
ali svejedno one su zvale, pitale, ponudile se.
od njih ni ne očekujem pomoć,
od njih mi je ovo što su se sjetile i nazvale baš ok i dovoljno.
kao i nekoliko prijateljica iz Zg
koje su bez ikakve obaveze čak došle u bolnicu posjetiti me, čestitati rođendan.
možda ja previše očekujem
od onih s kojima sam ja još 'do jučer' bila svakodnevno u kontaktu,
kojima sam ja bila rame za plakanje kad im je bilo teško
ili bila od pomoći kad oni nisu mogli nešto, fizički ili psihički.
ali izgleda da su u nekim svojim filmovima.
u kojima nema za mene mjesta
čak niti pet minuta u danu, čak niti za jedan poziv.
iako znaju da mi je pomoć sad najpotrebnija.
i podrška.
no nema veze.
i to nešto znači.
učimo dok smo živi, zar ne?

Post je objavljen 13.07.2012. u 22:40 sati.