Pregled posta

sutra

u bolnici sam.
sutra bih trebala biti operirana.
trebala sam prošli tjedan ali se sve nekako poremetilo.
pa sam prešla u ovaj.
danas sam stigla u Zg.
smjestili me u bolnicu.
obavila u Os sve potrebne pretrage prije dolaska.
naživcirala se radeći ih jer sam shvatila kako loše funkcionira naše zdravstvo.
dakle, ako idem na nekakvu ginekološku operaciju kao što je kod mene slučaj,
onda mi sve uputnice treba izdati moj ginekolog a ne liječnik opće prakse,
pa i za one pretrage koje sa ginekologijom nemaju nikakve veze,
ali nikakve.
ajd dobro.
kad bi medicinska sestra mog ginekologa znala ispravno ispisati ijednu uputnicu.
ali....nisam ja te sreće :)
pa sam se cijeli prošli i pretprošli tjedan zabavljala
šećući od jednog do drugog odjela po bolnicama i laboratorijima
gdje su me pokušavali otepsti kako mi nisu ispravne uputnice
te vratiti mom ginekologu da ih ponovo ispravno napiše.
što ja naravno nisam imala živaca
pa sam se izborila za one pretrage koje sam trebala obaviti
iako su šifre na uputnicama bile potpuno krive.
i pitam se samo, a u stvari znam odgovor,
što da su neku staru baku koja je jedva pokretna sa štapom
i još iz nekog sela kraj Os a ne iz grada
isto tako vraćali nazad k doktoru?
vratili bi je, bez pardona,
bez obzira što joj to nije lako izvesti ni prvi put a ne ponoviti.

uglavnom,
napravila sve pretrage.
pokupila sve nalaze.
jutros sjela u auto i stigla u Zg.
sva bitna u bijeloj haljinici, lanenoj, zbog vrućine.
sa flekom od kave.
uspjela sam se zamazat, pitajte me kad, nemam pojma.
primili me u bolnicu.
danas anesteziolog.
rekli mi da pričekam da će me prozvati.
sjedim ja tako i čekam i netko mi kaže da ne treba čekati vani,
postoji unutra još jedna čekaonica :)
super, plavušo!
ušla unutra.
ispunjavam obrazac.
e da,
zaboravila sam kompletno sve stare nalaze ponijeti sa sobom :)
biserka.
naravno, treba im baš neki.
znam gdje se nalazi.
organiziram frenda da dođe u stan, na svu sreću ima ključ,
pronađe nalaz u hrpi papira i pusti faxom,
male osnove slanja faxeva brzo smo prošli.
ispunjavam obrazac i brojim mrave na podu.
mrava ko u priči.
bolnica.
pa to je valjda normalno.
uhvatio me svrbež po cijelom tijelu
gledajući ih kako furaju ispred mojih nogu.
ok.
anesteziologinja.
razgovor s njom.
u zadnjih dvije godine ovo je 4.-ti put da idem na operaciju.
trebala bi to biti formalnost.
pa imam sad sve naaze, nove i stare.
aaaa.... ne!
zaboravila sam ponijeti zadnji nalaz hormona štitnjače.
a u stvari ni ne traži njega, pita me kod kojeg sam endokrinologa poslije operacije.
ja iskreno, ni kod jednoga.
i tu se pofajtamo.
jer ona je radila jedno vrijeme u Os i baš cijeni naše.
a ja se liječila kod njih četvero i ne cijenim ih ni malo.
i sad, ona traži novi nalaz
i uvjerava me kako bih trebala i dalje uzimati terapiju hormonima.
ja nju uvjeravam da mi nije odgovarala poslije
i da mi je kirurg koji me operirao rekao da ne trebam piti.
i ja prestala.
i da po potrebi odem kod endokrinologa
a kako nisam imala potrebe - nisam išla.
i sad, treba izvaditi hormone.
ali ne preko hzzo-a, nego privatno.
ja joj kažem da mi je sutra zakazana operacija i da nemam kad to raditi
i da sam i auto ostavila, nisam iz Zg.
ona zove nekoga da mi kaže gdje da odem jer mi ona ne smije nikoga preporučiti
pa će mi nečija tuđa usta reći isto što bi mi ona rekla.
platih 185 kuna i dobih nalaze odmah.
sve pod kontrolom.
pri povratku susretnem mog dr koji je izlazio autom iz bolnice.
nisam rekla, dobila sam svoju sobu.
i ugodno se iznenadila, klima, hladnjak, televizor.
vlastiti wc i tuš, jeeeee :)
vratim se u sobu i kažu mi da je ostavio poruku da ga nazovem.
zovem ga i on mi objašnjava tko će me operirati, da su me smjestili,
sve polako i smireno.
i onda mi kaže da uvijek postoji varijanta da nešto krene po zlu
i tad će mi morati sve izvaditi.
ja naravno, kao i obično, u plač.
u zadnjih tjedan dana naplakala sam se ajme.
da nisam u situaciji u kojoj jesam
bila bih uvjerena da sam trudna i da me peru hormoni.
i sad kao ma sve je to ok, male su šanse, tek 5%, da krene po zlu.
ajde kao smirio me.
nakon sat vremena zovu me sestre
da me želi vidjeti dr koji će me sutra operirati.
ajd dobro, nisam se stigla otuširati ali nema veze.
pregleda me, kao sve je manje više znao ali da me upozna i opipa,
uglavnom sve ok dok nije i on rekao da postoji naravno uvijek mogućnost
da krene sve po zlu i da mi sve moraju izvaditi.
naravno, po dobrom starom običaju, ja opet grcam u suzama.

vratim se u sobu i sad kao trebala bih biti mirna.
ne znam kako.
sve mi se čini da su te šanse za lošim ishodom puno veće nego 5%, više kao 55%.
ili je to njihova obaveza da me upozore, ne znam, no strašno zvuči.
ne želim se probuditi sutra ako mi budu sve morali izvaditi.

mislim, na sve ovo idem samo zato da bih mogla imati djecu.
i ovu prijašnju operaciju obavila sam samo zato da budem zdravija za ovu,
a ovu zato da budem zdravija za začeće.
ako ova ne uspije, od začeća nema ništa jer nema se gdje razviti plod.
a ako je to tako, onda zašto sam uopće išla na sve to
ako je ishod gori nego prije nego sam krenula na operaciju.
tako da je preda mnom duga noć a moji strahovi ogromni.
da, vidim na kartonu da su mi već prepisali nešto za spavanje.
neku 'smješkicu'.
nema veze, možda i bolje da otupim.

naravno,
moj mužić zivka doktora telefonom jer vidi moje strahove
a onda ovaj zivka sestre u bolnici da mi kažu da ga nazovem.
začarani krug.
a ja zec, umirem od straha.

onda me zovu moji prijatelji ovdje u Zg
koji me nasmijavaju svojim pričama
i odvlače misli u drugom smjeru.
ne mogu reći da nisu uspješni,
no nakon nekog vremena koncentracija mi ode i sa šala
i opet sam u istom filmu.

pa dragi moji, držte mi fige sutra,
treba izdržati taj dan.
treba se probuditi i čuti što mi imaju doktori za reći.
mislim da je to najteži trenutak.

znam, sve sam ja te varijante i realno sagledala.
o svemu sam razmišljala iz svih mogućih perspektiva.
i lako je nekome tko je rodio djecu reći
da nije sva sreća ovoga svijeta u djeci.
ali teško to objasniti onome tko to silno želi i tko nema vlastitu djecu.

i teško je to objasniti u zemlji u kojoj još uvijek ne postoje
surogat majke
koje mogu nositi i hraniti dijete nastalo spajanjem naših jajnih stanica
i nakon poroda dati nam ga,
samo zato što ja možda neću imati gdje nositi vlastito dijete.

gnjavila sam mužića da mi obeća da ćemo u tom slučaju usvojiti dijete,
pa makar s drugog kraja svijeta,
ako operacija ne bude prošla dobro.
no znam da su nam i za to male šanse zbog naših godina.
i znam da on pored svojih četvero džabalebana
ne želi imati peto koje nije njegova krv i meso.
iako mislim da sve ovo što oni imaju nisu naslijedili s njegove strane
nego strane njegove bivše žene.
ipak, teške su to odluke.
a ja sam u svima njima više promatrač jer netko drugi povlači konce.
vidjet ćemo kamo će me sutrašnji dan odvesti.
do slijedećeg javljanja, držite fige ;)
valjda ću nekako preživjeti, kakav god ishod bio.


Post je objavljen 02.07.2012. u 17:21 sati.