utorak, 28.04.2009.
telefonski poziv
jučer pred kraj radnog vremena
zazvoni mi mobitel.
pogledam tko me zove
a na zaslonu mobitela ime bivše prijateljice.
bivše jer smo prije dobrih pola godine prestale razgovarati.
razlozi - ja smatram - njezina sebičnost.
vidim tko me zove i ne znam trebam li se javiti ili ne.
i naravno, javim se.
a ona priča kao da se nismo čule tjedan dana a ne puno duže.
prije pretpostavljam više od pola godine
u jednom našem uobičajenom razgovoru
gdje je prvo ona ispričala sve što je muči,
sve svoje poslovne i privatne probleme
i tražila moj savjet i podršku
a onda sam ja mogla eventualno nešto iz svog života reći,
rekla mi je kako se nas dvije zbog naših različitih načina života
nalazimo u sukobu interesa
i kako ja živim u bajci a ne stvarnom svijetu
te sa mnom ne želi o mom životu razgovarati.
nakon određenog vremena izgleda da je ipak odlučila razgovarati,
odnosno kako sama kaže - nema dobrog sugovornika.
nakon mog zbunjenog pitanja 'otkud ti?'
slijedio je monolog u kojemu je ispričala
kako mi nije imala što pametno za reći
pa me zato nije ni zvala jedno vrijeme.
dvadesetak minuta je trajao taj monolog
koji je pokušavao prijeći povremeno u dijalog.
pokušavao jer ja nisam bila zainteresirana išta pričati.
slušala sam je strpljivo misleći da će se barem ispričati u nekom dijelu monologa
da će joj slučajno barem izletjeti
no ništa od toga.
ah, ta moja velika očekivanja.
na njezinu poneku izjavu koja je tražila moju pokoju riječ ili savjet
nisam željela uopće ništa reći
a na pitanja sam odgovarala sa 'da' i 'ne'.
nakon vremena kad je više stvarno nisam željela slušati
rekla sam 'dobro, moram ići, ajd bok'
i nakon završetka razgovora (nazovimo ga razgovorom)
bila sam opet, ali sad na sebe ljuta
što ponovo puštam da netko jednostrano i bezobrazno troši moje vrijeme
konkretno ona,
ne razmišljajući kako možda i ja imam svoje probleme
s kojima ne opterećujem drugoga, nju.
odakle joj pravo onda nakon svega nazvati me
i praviti se i razgovarati sa mnom kao da je sve u redu?
- 12:12 -
ponedjeljak, 27.04.2009.
put
četvrtak navečer netko je stigao u Zg :)
draga, dolazim ti skoro,
ima li kakva veza do tebe, busom, vlakom?
pa i nema baš,
mislim, ima, ali stići ćeš negdje oko 1, 2, 3 ujutro,
nakon pet sati vožnje, uz presjedanje :(
pa onda, ti ćeš doći po mene, zar ne? :)
i tako sam ja u srijedu u Zg bila na ispitu
a u četvrtak ponovo navečer,
pokupila ga na aerodromu i vratila se nazad u Os.
petak poslije posla
naravno, pa nećemo valjda biti na jednom mjestu? :))
malo smo putovali.
otišli popodne za Novi Sad i ondje nešto malo i radili
a onda se našli s dragim prijateljima i otišli u restoran 'Sokače'
gdje smo se ubili u hrani.
domaće lepinje, sirevi s raznim dodacima,
meso s roštilja na bezbroj načina,...
i jeli, i jeli, i jeli,...
uglavnom, nakon toga krenuli put Bukurešta.
kako do sad nisam prije sama često putovala
već je rute netko drugi određivao i vozio,
nemam baš neku kvalitetnu kolekciju karata (mapa) lijepe naše
ali niti ostalih zemalja.
najjednostavnije mi je odguglati nešto na maps.google
i dobijem okvirnu kilometražu i rutu.
isprintam tako i ovaj put i samo ubacim u torbu,
ni ne gledajući što je na karti.
uz kartu obavezno ide i tekst
na kojemu se slijedom navode oznake puteva.
to niti ne čitam.
takva sam, priznajem :)
i onda moj dragi trži kartu - nemam je.
traži nešto drugo
a ja sva bitna izvadim isprintanu kartu s googla
a na njoj predviđeno putovanje i brodom i vlakom.
samo smo se dobro nasmijali.
i krenusmo mi bez karte.
uglavnom, negdje blizu Dunava
pokazalo se da je splav jedn od način kako prijeći rijeku
i oboje se razveselismo što ćemo u predvečerje, dok je još dan
putovati lagano rijekom i uživati jedno u drugom.
da, kad nam ne bi splav pred nosom otišao a bio je posljednji taj dan :)
oke, idemo onda drukčije.
jer moramo stići u Bukurešt.
ondje je jedno malo dijete (sin naših prijatelja iz Brisla) imalo krštenje.
ako se sjećate, već sam na jednom takvom krštenju bila,
tad su roditelji ovog dječarca bili kumovi
a ovaj put njihovo dijete je bilo na redu.
odlučili smo krenuti uz Dunav,
bilo je samo pitanje s koje strane, srpske ili rumunjske,
i ne znam ni sama zašto, odluka je pala na rumunjsku stranu.
jedan mali granični prijelaz Srbije s Rumunjskom
za mene je bio već uobičajen
jer sam u posljednjih par godina prelazila (istina na drugim mjestima)
granicu s Rumunjskom.
za mog dragog šok.
ostao je zatečen, otvorenih usta, potpuno zbunjen.
granicu Srbije prešli, a na rumunjskoj strani oko 80-tak automobila,
kolona u dva reda i stoji jedno desetak minuta.
ne mrda ni milimetar.
jedino naš automobil ambiciozno prede, ostali davno pogašeni.
iz automobila u redovima
izlaze ljudi i trpaju kutije s cigaretama
u čarape, ispod nogavica od hlača,
skriveni iza automobila
da ih carinici ne vide.
granica niti malo ne izgleda
kao granični prijelaz kojim ulazite u Europsku uniju.
ne izgleda niti kao prijelaz.
smeća na sve strane, vrečica pobacanih svugdje
šteta samo što nisam uzela fotoaparat i slikala.
no ne smije se.
ali strašno, vjerujte, sve to izgleda.
on ne može vjerovati da ćemo čekati redovit prijelaz
i tko zna kad stvarno i prijeći granicu.
izlazi iz automobila i odlazi pregovarati.
meni govori da se vratim unazad i prođem svu tu kolonu.
ok :)
nakon par minuta pojavila sam se s automobilom na dogovorenom mjestu
i carinik mi pokazuje da se približim automobilom skroz do rampe.
ne vidim dragog, ali valjda je sve pod kontrolom.
traže moje dokumente, dokumente od automobila,
pitaju me za prtljagu.
pored mene jedan od carinika izderava se na ljude u kolonama.
imaš osjećaj da umiru od straha, no spremni čekati satima ako treba.
grozno, grozno.
automobil koji je bio pored mene
također do rampe
bio je kompletno razmontiran,
odnosno, sve stvari i ljudi iz automobila bili su vani.
teška premetačina.
ok, na takve scene sam navikla,
i na granici s Rumunjskom, i na granici s Ukrajinom.
sad čekam kad će od mene tražiti slično.
sjedim u autu i ne izlazim van.
dolazi mi dragi, sjeda i govori da su mu se ispričavali,
da im je valjda bilo neugodno što čekamo
i što sve to tako izgleda,
pa smo imali poseban status.
oke :)
brzo smo prošli :)
idemo dalje.
nakon možda niti kilometra zavojite ceste
koja vodi od granice prema unutrašnjosti,
nema čovjeka, nema automobila.
odjednom uz cestu vuk.
prelijepi vuk.
oboje smo u šoku, nismo ga očekivali.
ma pas je.
nije, vuk.
pa da , stvarno vuk.
pogledaj kako je lijepi..
daj ga slikaj.
ma daj, baš će me čekati da se vratimo nazad.
nema veze, baš mi je drago da smo ga vidjeli.
vozimo se dalje.
cesta je sve gora i gora.
dragi me psuje zašto smo morali tim putem.
zato što ćemo ići uz Dunav, dogovorili smo se tako.
mora biti prekrasno preko dana,
šteta što je već pao mrak.
nešto pretrčava cestu.
lija.
da, vidi joj rep, prelijepa je.
draga moja, ovdje su sve divlje životinje na okupu uz cestu :)
drago mi je da smo zajedno i dijelimo ove trenutke.
pjevamo i vozimo se, uživamo u vožnji.
vozimo dalje.
cijelim putem uz Dunav cesta je katastrofalna,
a do ruba koji nas dijeli od vode jako je malo.
nema više niti asfalta, samo kamen, šljunak, rupa rupu stiže,
a sa stijena samo čekamo kad će se odlomiti neki komad
i zgromiti nas.
ok, izdržat ćemo :)
meni želudac skvrčen u loptu.
prisjećam se vremena kad sam bila klinka
gdje sam iza svakog zavoja povraćala.
tata je ludio sa mnom.
mama isto.
nisu znali kako mi pomoći.
osjećaj u stomaku vrlo sličan.
pridržavam se rukama za komandnu ploču
i 'kočim' cijelim putem iako ovaj put nisam vozač.
nikad kraja ovog puta.
još imamo par stotina kilometara autoputa,
kad ga se napokon dočepamo.
stajemo na rijetku benzinsku.
ne primaju kartice, samo gotovinu.
tečaj euro - lev ne moram pričati,
kako im odgovara.
punog rezervoara nastavljamo dalje.
ono što sam primijetila cijelim putem je činjenica
da im je signalizacija prometnica u Rumunjskoj katastrofalna.
kad si već u zavoju stoji ti oznaka za njega.
kad si već u rupi eto ti i oznake.
ovo je kao lutrija,
možda stigneš živ na odredište a možda i ne.
odjednom u mraku iza zavoja
automobil obasjava neku čudnu siluetu na cesti.
ona stoji na mjestu.
ogromna je.
kad smo bili možda 5 metara pred njom
vidimo da je to konj koji samo stoji.
na sreću, rekla bih.
tri je ujutro i reakcije su nam oboma usporene.
ne možemo dočekati hotel.
red bull, kava, umivanje, hladnoća na zraku,...
ništa nas ne drži dovoljno budnima.
ipak, furamo dalje jer što prije stignemo više ćemo spavati.
autoputevi su im loši.
tuneli isto.
kad pogledamo kako su nas (RH) kritizirali
zbog naših prometnica u sezoni, van sezone,
kriterija koje moramo zadovoljiti,
europskih standarda,...
sve zbog naše 'želje' da uđemo u EU, ....
ne da rumunjske ceste nemaju veze sa standardima unutar EU
već niti s puno manje od toga.
no nema veze.
stigli u jutro, oko 5.
tuš, krevet.
u 8 doručak, spremanje,
u 12h dolaze po nas.
u 13 krštenje.
crkvica mala,
u samom centru Bukurešta.
slatka, ni prevelika ni premala.
ovakav jedan osobni trenutak
i ljepše mi je doživjeti u nečemu malom a ne prevelikom,
puno toplija atmosfera.
dječak je nervozan,
rastu mu prvi zubići.
crkvica se brzo napunila.
vrijeme lijepo, sunčano i relativno toplo.
roditelji dječaka sretni, ponosni.
obitelj ponovo n okupu cijela, i s njegove i s njezine strane.
poslije obreda odlazimo na ručak u obližnji restoran.
ples, jelo, ples, jelo, ples, jelo,...u nedogled.
do jutra.
ranije smo se oprostili sa svima
jer nismo mogli od umora više ni stajati ni sjediti ni plesati.
imali smo ambiciozn plan još nakon sat dva sna proći Bukurešt noću.
aha :)
kako da ne, san nas je svladao, probudili smo se ujutro :)
i neka, nije mi žao, odmorili smo se dobro.
a i čekao nas je povratak nazad, oko 1000 km, malo više.
a i znali smo otprilike što nas čeka :)
nakon doručka, pozdrava sa svima, uputili se lagano nazad,
sretni što ćemo ovaj put vidjeti Dunav po danu.
i ovaj put, s druge strane ćemo voziti :)
no prije toga prolazimo kroz baš ciganski dio Rumunjske,
i ondje hrpa tornjića po krovovima,
valjda tko ima više tornjeva na svom krovu
taj je veća faca u selu.
stajemo na benzinskoj
uzimamo gorivo i cd-e s njihovom izvornom glazbom.
način plaćanja samo gotovina.
kartice im 'kao fol' ne rade.
ajd dobro, platit ćemo u eurima.
ne, ne možemo, samo u leima.
nakon par minuta kad su vidjeli da nemamo leie,
pristaju na eure.
tečaj koji oni zahtijevaju nigdje nije napisan
a odnos je 1:3 dok je stvarni 1:4,5.
iako je to službena benzinska, iako su u EU,
oni se s nama cjenjkaju kao na tržnici.
i pri tom gledaju kako nas prevariti.
našlii smo nekakav kompromis,
naravno nama na štetu.
idemo dalje.
prelazimo Dunav, ja fotkam s prijelaza
i policija kreće za nama,
prelazimo na srbijansku stranu.
i s ove strane put je uz Dunav i ne možemo se nauživati pogleda.
priroda prekrasna
dio fotografija ćete uskoro moći vidjeti na ptičici,
samo da ih presložim :)
netko je odjednom ogladnio
i zamislio si svježe pečenu prasetinu i janjetinu s roštilja.
ajd više nećemo gledati u Dunav,
hajdmo mi pronaći gdje se nešto vrti.
ajd :)
sišli s zamišljene rute,
i obilazimo mjesta, ništ.
gladni, već oko 17h bi pojeli bilo što.
stali u nekom malom mjestašcu
i naručili pljesku, ćevape, bijelu vješalicu,
pavlaku (to je kao naše vrhnje), svježe pečenu lepinju
i ubili se opet u hrani.
daleko je to od pečene prasetine, no ipak dobro nam je došlo.
nakon polaska, vrlo brzo nakon,
zaustavlja nas policija.
vozili smo prebrzo.
kazna ajme.
uz nekakvo natezanje spustili iznos kazne na 30 eura.
sve se može dogovoriti, i može se platiti i u bilo kojoj valuti.
ok.
idemo dalje.
vozimo se
i razgovaramo gdje ćemo prespavati
jer ja moram ujutro biti na poslu a on na aerodromu,
naravno, u dva različita grada :)
odlučili idemo direkt u našu Metropolu
pa ću se ja ujutro vratiti nazad
samo da smo što duže zajedno.
i dok smo tako vozili
nismo niti primjećivali koliko brzo vozimo.
samo nas je odjednom negdje kod Sl.Broda obišao jedan automobil
a moj dragi meni sav sretan kaže
kako je lakše sad voziti iza njega jer manje trošimo goriva,
te mi nastavimo voziti njihovom brzinom.
kad odjednom
taj automobil uključi nekakva silna svjetla, rotirku,
svijetleću oznaku kojom nas upozorava
da trebamo pratiti taj automobil i stati sa strane.
policija, naravno :)
kazna 1000 kuna.
super! :)
i ajd što sad, neće nam to valjda pokvariti raspoloženje,
još se imamo šanse žaliti, iako ne vidim svrhu,
lijepo su nas snimili, cijeli filmić :)
i nastavimo mi, ipak malo sporije do Zg,
stignemo oko 22h.
dok smo se napričali sa simpatičnom nam domaćicom
legli iza pola noći.
jutros buđenje u 4, u pola pet već sam u automobilu
i krećem prema Os.
kišica lagano pada.
super.
samo da stignem na vrijeme.
neću žurit,
polako ću, u granicama dopuštenoga.
i onda,
ne tako daleko od Zg,
kod Lipovljana radovi na cesti,
suženje kolnika i oznake za smanjenje brzine.
usporavam i vozim u lijevoj traci.
kod samog suženja stoji policijski automobil.
ok, ako i stoji, neka stoji.
vozila sam normalno,
ništa brže od ostale ekipe.
zalijepio mi se netko na rep
i prati me u stopu kroz taj dio puta.
još je polumrak, ne vidim automobil iza sebe.
tek sam izišla na otvorenu cestu
kad iza mene pali se rotirka
i naravno policija :)
zaustavila se,
prometna, vozačka.
dobar dan
dobar dan
žuri vam se negdje?
i da i ne.
idete na posao?
da.
gdje radite?
u Firmi.
znate li da ste vozili brže od ograničenja?
možda jesam malo brže ali nisam prebrzo,
usporavala sam kao i svi ostali.
gospođo, hoćete li izići i pristupiti našem vozilu?
hoću.
znate li da ste vozili 104 km/h
a da je ograničenje na tom dijelu puta bilo 60?
znam da je ograničenje bilo 60
ali za ovu drugu brzinu je nemoguće da sam tako brzo vozila.
ne mogu vjerovati.
hoćete reći da mi lažemo?
ne, ali nisam sigurno toliko brzo vozila.
da, toliko ste vozili kad ste obilazili jedno vozilo.
nisam ga obilazila,
na tom dijelu još su bile dvije trake a ja sam vozila u lijevoj.
otvara mi plavu knjižicu
u kojoj pokazuje da kazna za 30 do 50 km/h preko dozvoljenoga
iznosi 1000 kuna.
već znam i ja, u zadnje vrijeme stalno mi pokazuju taj dio knjižice.
nisam ništa na to niti rekla.
ne znam što bih trebala.
branit se neću a i nemam zašto
pa sam šutjela.
odjednom,
tip ugasi pištolj na kojemu se vidjela 'moja' brzina,
(ali stvarno, s tim pištoljima je glupo
što kako ja mogu vjerovati da nije nekoga drugoga 'usnajpao' s tom brzinom
a meni želi istu podvaliti?)
vrati mi svu dokumentaciju
i poželi mi sretan put.
zahvalim se,
sjednem u automobil
i nastavim istom brzinom kao i do sad (unutar dopuštenoga)
prema svome gradu.
nešto sam u zadnje vrijeme okružena policijom.
ma nemam ja ništa protiv toga da oni rade svoj posao,
no malo mi se čini da je ovo pretjerano.
ili sam ja baš slučajno naletjela na gotovo svaku patrolu
jer često idem istom rutom.
i oke,
jasno mi je da fali novca u državnoj blagajni,
ali baš samo kažnjavati, a ne upozoravati,
ne biti tu da bi pružio zaštitu već samo naplatio kaznu...
kao da jedva čekaju nekoga tko malo brže vozi.
ovi zadnji ugodno su me iznenadili.
jer bila bi moja riječ protiv njihove.
a dok zec dokaže da je zec...
no valjda su skužili da bih se svađala za brzinu da su nastavili.
jer to nije bila brzina kojom sam ja vozila.
stvarno nije.
na Slavoniki nema ni pasa.
samo ja i tek pokoji kamion, brojčano dva.
i sad da mi se tu nacrtala neka patrola...
bilo bi stvarno previše.
jasno mi je kad netko svojom vožnjom ugrožava ostale,
ugrožava promet, sigurnost.
ali ako normalno vozi,
nikome ne smeta,
poštuje sva ostala pravila,
ne znam u čemu je problem.
mislim da bi zračna kontrola u ovom slučaju bila puno realnija.
stigla u 7, 30
Micko me dočekao sretan :)
bacila se pod tuš,
odjenula čistu odjeću
danas je novi radni dan :)
- 16:12 -
četvrtak, 23.04.2009.
ispit
nešto su mi se u zadnje vrijeme naredali sve neki ispiti koje trebam polagati.
pa sam učila, učila, učila,...
jedan polagala prošli mjesec i naravno položila,
a jučer položila jedan pismeni :)
kako su to stručni ispiti
ne moram posebno objašnjavati koliko su veliki
i koliko je vremena potrebno spremiti ih.
ma nije sve to bitno
najbitnije je da sam trebala tražiti slobodan dan
i ovaj put sam ga dobila bez problema.
no poučena iskustvom,
nisam govorila gdje idem i koji ispit polažem.
danas ulazim u Firmu,
potpisujem se na listu,
a šefica me pita kako sam prošla na ispitu
i dodatnim komentarom da mi do znanja da je upoznata s informacijom
koji sam ispit polagala.
ma niti to me ne smeta jer nisam tajila da idem na ispit.
nakon pola sata čujem da je i tajnica znala da sam jučer u Zagrebu.
ma niti to me nije izbacilo iz takta
već činjenica da je samo par ljudi znalo da idem
i očito ti ljudi više vole tračati i brinuti tuđu brigu
nego voditi svoje posle.
ma niti to me više previše ne iznenađuje,
jer ljudi su stvarno posebna vrsta.
- 12:42 -
četvrtak, 16.04.2009.
neko to od gore vidi sve...
ponekad imam osjećaj da samo životarim ovdje.
ne živim, samo životarim.
bez ikakvog utjecaja.
kao da sam ubačena u neki film
i samo ga vrtim, film nastavlja dalje ali sa još jednim likom.
onda me netko 'šalta' po kanalima
a ja svaki put pronađem neku ulogu u kojoj se kako-tako snađem.
i onda opet.
ispočetka.
koferi su mi postali životni suputnici.
ja sam postala jedan veliki kofer.
više ih ni ne raspakiravam do kraja.
otvoreni stoje u mojoj spavaćoj sobi i čekaju svoj red.
a ja samo prolazim.
pa tako ponekad nemam snage kad dođem doma
živjeti (ali stvarno živjeti) u stanu u kojem sam.
više sam kao podstanar u vlastitom domu.
dođem, prespavam, odem.
povedem Micka sa sobom.
vratim se.
ponovo odem.
jedno vrijeme
bila sam sretna što mi je dom jednostavan,
ne natrpan namještajem,
neopterećen hrpom detalja,
jednostavan čak i za održavanje.
ravnih linija,
sve na svome mjestu,
bez malih,
toplih detalja
koji skupljaju prašinu
i tjeraju te da za svaki od njih nađem posebno mjesto.
jedno vrijeme
to mi je i odgovaralo.
onda sam poželjela doći kući
i prijeći pogledom po stanu
i vidjeti male sitnice koje mi nešto znače,
nešto što daje osobni štih mojoj kućici.
pa sam pokušala svaki dio prostora 'obogatiti' nečim.
cvijećem
vazama
skulpturama
slikama
neredom na radnom stolu.
u kuhinji kako bih ubila ravne linije
poslagala sam po visećim elementima
boce od butelja vina koje su popili moji gosti.
ajd,
boce relativno lijepe,
nije baš sve čisto,
bezlično.
i onda nakon dana provedenih na putevima
nakon povratka u drugi film posla
i svakodnevnog života
kad dođem doma u kasno poslijepodne
ne sprema mi se.
ne briše mi se prašina, ne peru mi se podovi
iako bih to trebala napraviti.
ne bih trebala čekati subotu,
dan koji kod mene znači samo jedno -
spremanje cijelog stana od a do ž.
i gledam danas moju kuhinju
nekoliko puta pomislim kako moram obrisati pod
i negdje peti put kažem na glas
'ma ne da mi se danas ništa raditi u stanu, u subotu ću'
i krenem u kuhinju po čistu zdjelicu i žličicu
kako bih nagrabila sladoled
i uz tv ga na kraju dana pojela.
i otvarajući jedan od godrnjih elemenata
u kojemu se nalaze poslagane šalice i zdjelice
iznad njega se zaljuljala jedna od boca
i pala na pločice
te se rasula
u bezbroj komadića stakla.
naravno,
pomela sam i obrisala pod :)
i pomislila kako
netko to od gore vidi sve ...
- 23:14 -
utorak, 14.04.2009.
Uskrs u mom drugom domu
pita me frendica jučer:
daj mi reci,
opet si nosala sa sobom sve moguće i nemoguće?
druga je pogleda u čudu ne razumjevši pitanje.
da, opet sam sve nosila, kako znaš?
ma znam te,
tako si i za Božić nosala sve moguće sa sobom na drugi kraj svijeta,
kuhala, pekla, pravila kolače...
to valjda samo ti radiš.
svi ostali u gostima samo se goste,
ne pripremaju hranu, dođu na pripremljeno.
pa da, nosila sam i boje za jaja, i šunku i košaru od mahovine i pile od pravog perja :)
ti stvarno nisi normalna!
s crvenim koferom, najvećim kojeg imam,
otputovala sam na samo tri dana
i napunila ga toliko
da je opet bio par kilograma više od dopuštenog.
na svu sreću nisam morala platiti razliku kilaže.
prije mi je za put od tri dana bio dovoljan mali koferčić
kojeg sam mogla unijeti i u avion.
prije.
sad se više ne znam normalno pakirati.
možda nikada ni nisam :))
ali nema veze.
nisam teglila tešku koferčinu na svojim rukama sama.
uputila sam se poslije posla prema Zagrebu
i malo žešće vozila autoputom.
naravno, bila sam uslikana
i uz nekakvo pregovaranje (koje meni s policajcima i ne ide baš)
platila nekakvu manju kaznu od one propisane zakonom.
danas mi je ekipa otkrila da ako nisam do sad uopće bila kažnjavana
mogli su me samo pisanim putem upozoriti.
ah, što da vam kažem,
plavuša nema pojma za to,
ali opet, neka je to najveće zlo što mi se dogodilo.
automobil sam parkirala na parkiralištu zračne luke
i uspjela se naživcirati što nema garaže
već ti auto mora stajati na suncu danima
i što je cijena parkinga više nego europska
a ne obračunava se kao na ostalim aerodromima (europskim)
prema broju dana već po satu.
računa se ovako:
prva tri sata 15 kuna sat a svaki slijedeći sat 3 kune.
pronašla sam malo jeftiniju varijantu:
prva tri sata 10 kuna sat a svaki slijedeći sat 2 kune.
pa me je taj parking u tri dana
na najjeftinijem parkiralištu koštao 168 kuna.
netko bi rekao da nije puno.
ne bih se baš složila s tim.
uglavnom,
stigla ja u Belžik
a ondje ljudi furaju gradom u majicama bez rukava,
golih nogu,
u japankama i natikačama.
ili sam ja pretjerano zimogrozna
ili su oni silno željni sunca
pa misle da je to normalni način odijevanja za ovo doba godine.
meni ipak nije :)
i stvarno, imali smo prelijepo vrijeme,
doručkovali u vrtu na terasi,
grijali se na suncu
šetali parkovima
uživali u svakom trenutku zajedno.
ja sam došla na svoje
i pronašla bijela jaja
koja sam tražila danima kod nas i nisam mogla nigdje naći
a trgovci su mi objasnili da im se uzgoj kokoši koje nose bijela jaja ne isplati
pa 'želimo ti sorry premudra, nema bijelih jaja'
kupila sam odmah 15tak komada bijelih
kupila set igala za šivanje
(nećeš valjda sad na Uskrs šiti?)
i provela cijelih nekoliko sati na bušenje i ispuhivanje istih.
dragi me u čudu gledao jer takvo što još nije vidio.
a zašto sad pušeš u njih?
a što ćeš s njima raditi poslije?
ja sam lud, ali ti...
onda su na red došle moje slikarske vještine,
izvadila sam kist i boje koje sam ponijela sa sobom
i trackala po jajima
a On je samo iskomentirao
ti si jedno veeeliko dijete :)
tek kad sam mu objasnila običaje da se kod mene uvijek do sad
skupljala ekipa koja bi sjela i danima prije Uskrsa dolazila bojati jaja,
malo mu je bila jasnija moja zaluđenost :))
a onda kad sam vidjela da sam prespora
(moj jedan sat su tvoja tri)
ne zato što nisam ništa radila
već sam puno toga i napravila u kratkom vremenu
a opet nisam htjela da smo stalno u kuhinji
(kuhanje šunke, pečenje kolača, slanih i slatkih okusa)
odlučih se za jednostavniju ali ništa manje efektnu metodu bojanja kuhanih jaja.
za nju su mi trebale plastične rukavice.
i kako nisam baš sve ponijela od kuće,
trebali smo se uputiti na benzinsku :)
ali ljubavi, što ćemo na benzinskoj, imamo goriva u automobilu?
ma samo ćemo na trenutak skočiti, vidjet ćeš, trebam nešto.
na svu sreću, svakih par stotina metara jedna benzinska.
nekoliko smo obišli ali rukavica nema.
ja još ne govorim što tražim a On postaje nestrpljiv.
na slijedećoj stajemo, ja izlijećem i kradem tridesetak rukavica
i osjetim zbunjeni pogled :))
kradeš? i smije se kao lud :))
miiiiiliiiicijaaa, uhvatite kradljivicu :)
daj šuti, jesi poludio?
stvarno će me još netko prijaviti ako nastaviš vikati :))
svašta sam u životu radio,
ali krao rukavice s benzinske da bih mogao bojati jaja... nikad :)
za sve postoji prvi put, posebno s mnom ;)
vidim :))
otišli smo ujutro u crkvu
ovaj put ne hrvatsku
jer nisam željela ponovo proživljavati zvonjavu mobitela glavnog i odgovornog
koji je dobio 'poziv i sms odozgo' u pola mise kojemu ne može odoljeti.
otišli smo u lokalnu crkvicu
gdje smo jedini stigli s hranom i željom da se ista blagoslovi.
djeci oko nas to je bilo vrlo zanimljivo
jer do sad takvo što nisu nikada vidjeli
pa su znatiželjno bacali poglede što se nalazi u našoj košarici.
svećenik je bio sretan što smo ga zamolili za blagoslov hrane
i s velikom pažnjom ju je posvetio.
dragi prijatelji na doručku poslije,
na ručku i večeri.
moj dragi sretan što smo proveli Uskrs zajedno.
a i ja, jako sretna :)
povratak kući stigao prebrzo, po običaju.
nazad sam vozila sporije.
Micko me nije mogao dočekati.
a niti ja njega :)
cijelo popodne i noć nismo se odvajali jedno od drugoga :)
- 15:58 -
petak, 10.04.2009.
i opet :)
jučer mi stigao moj komp s popravka.
što mu je bilo, ne zna se.
nije mu se više radilo.
kvara nekakvog nema, sve je kod njega u najboljem redu,
čak su mu se divili kakav je iznutra :)
kao da sam poslala kućnog ljubimca kod veterinara
pa mi hvali kako mi je mačak plemenita roda :))
uglavnom, proradio opet što je najvažnije :)
više nisam odsječena od cijelog svijeta.
smiješno kako mi sad to samoj zvuči
ali prije par godina nije mi ništa značilo imam li kompjuter doma ili ne
a sad sam kao bez ruku kad ga nema.
koji smo mi ovisnici... a sami se navučemo :)
danas radimo skraćeno.
i odmah poslije posla furam za Zg.
i letiiiiim again :)
ne moram vam crtat gdje :)
ovaj put ipak Micko ostaje doma
jer se vraćam u ponedjeljak nazad.
ponekad je jednostavnije i za njega i za mene
da na tako kratke puteve ostane u svom okruženju
nego da ga nosam sa sobom.
jutros smo se pola sata mazili u krevetu.
nedostajemo jedno drugom jer sam stalno leteća u zadnje vrijeme.
nadam se da će i to uskoro prestati
jer ni ja više ne mogu dugo ovako.
ne da ne želim već stvarno ne mogu.
ponekad se osjećam toliko iscrpljena da od umora ne mogu niti zaspati.
najbolje mi je bilo jučer kad su me na nekakvom domjenku
zafrkavali što sam na jedan tanjur potrpala nekoliko kolača
i tanjur ne ispuštam.
pa kad volim slatko!
barem sam ja mislila da se tome smiju.
smijali su se što mi se ruka tresla s tanjurom toliko da je bilo vidljivo na nekoliko metara
pa su me zafrkavali kako nemam snage u ruci ni tanjur držati.
ja kao sva bitna prebacujem tanjur u drugu ruku jer 'ova se neće tresti'
i naravno dogodi se isto a ekipa umre od smijeha.
no dobro, neka je to najveće zlo :)
samo se treba dobro naspavati
i bit će opet sve po starom :)
dakle,
svima koji slučajno ili namjerno nalete na ovu stranicu
želim sretan Uskrs!
budite uz svoje najdraže, volite ih i čuvajte :)
- 09:22 -
srijeda, 08.04.2009.
vrijeme je stvarno relativna stvar
nikad mi vrijeme nije ovako brzo letjelo,
sati su kao minute,
vikendi prolaze
a ni ne okrenem se.
nikad nisam svaku minutu provedenu s Njim
željela što duže zadržati u svom sjećanju.
uopće nije važno gdje smo
u automobilu,
negdje na putu,
na nekakvom sastanku,
na pola poslovnog ručka,
(idem i ja na poslovne ručkove, aha ;) - to je opaska Levantici)
u društvu ili potpuno sami,
ispred tunela
iza ralice
ili pod vedrim nebom na suncu,
jedino što nam je trenutno važno je da smo zajedno :)
i želim da taj osjećaj traje što duže.
a znam da neće vječno.
zato sam sad halapiva
kao dijete gladnih očiju
koje bi pojelo što više u trenu
a ne stane mu u stomačić.
a oči gladne.
i moje su.
i hrane se
provedenim zajedničkim trenucima
a onda je vrijeme moj stomačić
u koji ne stane više
no 24 sata u jedan dan
60 minuta u jedan sat
60 sekundi u jednu minutu.
a ja bih vječnost
halapivo :)
- 12:14 -
ponedjeljak, 06.04.2009.
sunčani vikend
proletio :)
jedva sam dočekala petak
kraj radnog tjedna
jedva dočekala dovući se kući i napravit malo reda u vlastitom domu.
ipak me nema gotovo svaki vikend
a spremat nema tko drugi do mene.
micka još nisam naučila :)
ipak petak navečer prelijena započet nešto spremati.
subotu ću prije podne.
aha :)
kava u Tvrđi na suncu prije toga.
kava pod Dravom s ekipom na terasi prije toga.
sve prije spremanja :))
i onda sam poslije ručka započela i završila iza ponoći :)
ipak zadovoljna spremljenim :)
a i netko se najavio naletjet :)
pa sam u nedjelju prije podne put Bg
kako bih ga dočekala na aerodromu
i vratila u moj grad :)
toliko sam se veselila njegovom dolasku
da su mi se u zračnoj luci dok sam ga isčekivala
ruke znojile kao prije najtežeg ispita.
nisam mogla dočekati da se otvore vrata 'dolazni letovi'
i vidim njegovo drago lice.
prelijepi dan
ručak u gradu
mi zajedno.
sreća do neba.
bit će tu još koji dan
pa ne zamjerite što me nema previše ovdje :)
- 11:02 -
srijeda, 01.04.2009.
majstorica
uspjela sam sj...at svoj domesticus kompjuter.
što je radio radio je.
a sve je počelo baš jednostavnom instalacijom T-comovog MAXadsl paketa,
kako bih ubrzala svoj dosadašnji pristup internetu.
dakle, fino sam uz pomoć online djelatnika T-coma došla do brže veze
a onda sam sva važna ugasila komp jer ću otić u krevet spavati (to je bilo sinoć)
a prije kreveta sva važna poslala svom dragom porukicu
kako ćemo sad moć puno brže chatat preko kompa jer nam je do sad to bio problem.
i on me odmah nazove
i zamoli da pogledam nešto na netu,
ja sva bitna uključim komp
i nakon one početne stranice Windowsa
moj komp zamrači ekran i izgubi se negdje u tom radu.
nekoliko puta ponovim isto, isključim ga na glavnoj sklopki i ponovo uključim,
jutros isto, no na žalost ništa.
super, sad imam brzi internet ali nemam kompjuter ;)
plavuša, što ću vam drugo reć.
- 12:17 -
