četvrtak navečer netko je stigao u Zg :)
draga, dolazim ti skoro,
ima li kakva veza do tebe, busom, vlakom?
pa i nema baš,
mislim, ima, ali stići ćeš negdje oko 1, 2, 3 ujutro,
nakon pet sati vožnje, uz presjedanje :(
pa onda, ti ćeš doći po mene, zar ne? :)
i tako sam ja u srijedu u Zg bila na ispitu
a u četvrtak ponovo navečer,
pokupila ga na aerodromu i vratila se nazad u Os.
petak poslije posla
naravno, pa nećemo valjda biti na jednom mjestu? :))
malo smo putovali.
otišli popodne za Novi Sad i ondje nešto malo i radili
a onda se našli s dragim prijateljima i otišli u restoran 'Sokače'
gdje smo se ubili u hrani.
domaće lepinje, sirevi s raznim dodacima,
meso s roštilja na bezbroj načina,...
i jeli, i jeli, i jeli,...
uglavnom, nakon toga krenuli put Bukurešta.
kako do sad nisam prije sama često putovala
već je rute netko drugi određivao i vozio,
nemam baš neku kvalitetnu kolekciju karata (mapa) lijepe naše
ali niti ostalih zemalja.
najjednostavnije mi je odguglati nešto na maps.google
i dobijem okvirnu kilometražu i rutu.
isprintam tako i ovaj put i samo ubacim u torbu,
ni ne gledajući što je na karti.
uz kartu obavezno ide i tekst
na kojemu se slijedom navode oznake puteva.
to niti ne čitam.
takva sam, priznajem :)
i onda moj dragi trži kartu - nemam je.
traži nešto drugo
a ja sva bitna izvadim isprintanu kartu s googla
a na njoj predviđeno putovanje i brodom i vlakom.
samo smo se dobro nasmijali.
i krenusmo mi bez karte.
uglavnom, negdje blizu Dunava
pokazalo se da je splav jedn od način kako prijeći rijeku
i oboje se razveselismo što ćemo u predvečerje, dok je još dan
putovati lagano rijekom i uživati jedno u drugom.
da, kad nam ne bi splav pred nosom otišao a bio je posljednji taj dan :)
oke, idemo onda drukčije.
jer moramo stići u Bukurešt.
ondje je jedno malo dijete (sin naših prijatelja iz Brisla) imalo krštenje.
ako se sjećate, već sam na jednom takvom krštenju bila,
tad su roditelji ovog dječarca bili kumovi
a ovaj put njihovo dijete je bilo na redu.
odlučili smo krenuti uz Dunav,
bilo je samo pitanje s koje strane, srpske ili rumunjske,
i ne znam ni sama zašto, odluka je pala na rumunjsku stranu.
jedan mali granični prijelaz Srbije s Rumunjskom
za mene je bio već uobičajen
jer sam u posljednjih par godina prelazila (istina na drugim mjestima)
granicu s Rumunjskom.
za mog dragog šok.
ostao je zatečen, otvorenih usta, potpuno zbunjen.
granicu Srbije prešli, a na rumunjskoj strani oko 80-tak automobila,
kolona u dva reda i stoji jedno desetak minuta.
ne mrda ni milimetar.
jedino naš automobil ambiciozno prede, ostali davno pogašeni.
iz automobila u redovima
izlaze ljudi i trpaju kutije s cigaretama
u čarape, ispod nogavica od hlača,
skriveni iza automobila
da ih carinici ne vide.
granica niti malo ne izgleda
kao granični prijelaz kojim ulazite u Europsku uniju.
ne izgleda niti kao prijelaz.
smeća na sve strane, vrečica pobacanih svugdje
šteta samo što nisam uzela fotoaparat i slikala.
no ne smije se.
ali strašno, vjerujte, sve to izgleda.
on ne može vjerovati da ćemo čekati redovit prijelaz
i tko zna kad stvarno i prijeći granicu.
izlazi iz automobila i odlazi pregovarati.
meni govori da se vratim unazad i prođem svu tu kolonu.
ok :)
nakon par minuta pojavila sam se s automobilom na dogovorenom mjestu
i carinik mi pokazuje da se približim automobilom skroz do rampe.
ne vidim dragog, ali valjda je sve pod kontrolom.
traže moje dokumente, dokumente od automobila,
pitaju me za prtljagu.
pored mene jedan od carinika izderava se na ljude u kolonama.
imaš osjećaj da umiru od straha, no spremni čekati satima ako treba.
grozno, grozno.
automobil koji je bio pored mene
također do rampe
bio je kompletno razmontiran,
odnosno, sve stvari i ljudi iz automobila bili su vani.
teška premetačina.
ok, na takve scene sam navikla,
i na granici s Rumunjskom, i na granici s Ukrajinom.
sad čekam kad će od mene tražiti slično.
sjedim u autu i ne izlazim van.
dolazi mi dragi, sjeda i govori da su mu se ispričavali,
da im je valjda bilo neugodno što čekamo
i što sve to tako izgleda,
pa smo imali poseban status.
oke :)
brzo smo prošli :)
idemo dalje.
nakon možda niti kilometra zavojite ceste
koja vodi od granice prema unutrašnjosti,
nema čovjeka, nema automobila.
odjednom uz cestu vuk.
prelijepi vuk.
oboje smo u šoku, nismo ga očekivali.
ma pas je.
nije, vuk.
pa da , stvarno vuk.
pogledaj kako je lijepi..
daj ga slikaj.
ma daj, baš će me čekati da se vratimo nazad.
nema veze, baš mi je drago da smo ga vidjeli.
vozimo se dalje.
cesta je sve gora i gora.
dragi me psuje zašto smo morali tim putem.
zato što ćemo ići uz Dunav, dogovorili smo se tako.
mora biti prekrasno preko dana,
šteta što je već pao mrak.
nešto pretrčava cestu.
lija.
da, vidi joj rep, prelijepa je.
draga moja, ovdje su sve divlje životinje na okupu uz cestu :)
drago mi je da smo zajedno i dijelimo ove trenutke.
pjevamo i vozimo se, uživamo u vožnji.
vozimo dalje.
cijelim putem uz Dunav cesta je katastrofalna,
a do ruba koji nas dijeli od vode jako je malo.
nema više niti asfalta, samo kamen, šljunak, rupa rupu stiže,
a sa stijena samo čekamo kad će se odlomiti neki komad
i zgromiti nas.
ok, izdržat ćemo :)
meni želudac skvrčen u loptu.
prisjećam se vremena kad sam bila klinka
gdje sam iza svakog zavoja povraćala.
tata je ludio sa mnom.
mama isto.
nisu znali kako mi pomoći.
osjećaj u stomaku vrlo sličan.
pridržavam se rukama za komandnu ploču
i 'kočim' cijelim putem iako ovaj put nisam vozač.
nikad kraja ovog puta.
još imamo par stotina kilometara autoputa,
kad ga se napokon dočepamo.
stajemo na rijetku benzinsku.
ne primaju kartice, samo gotovinu.
tečaj euro - lev ne moram pričati,
kako im odgovara.
punog rezervoara nastavljamo dalje.
ono što sam primijetila cijelim putem je činjenica
da im je signalizacija prometnica u Rumunjskoj katastrofalna.
kad si već u zavoju stoji ti oznaka za njega.
kad si već u rupi eto ti i oznake.
ovo je kao lutrija,
možda stigneš živ na odredište a možda i ne.
odjednom u mraku iza zavoja
automobil obasjava neku čudnu siluetu na cesti.
ona stoji na mjestu.
ogromna je.
kad smo bili možda 5 metara pred njom
vidimo da je to konj koji samo stoji.
na sreću, rekla bih.
tri je ujutro i reakcije su nam oboma usporene.
ne možemo dočekati hotel.
red bull, kava, umivanje, hladnoća na zraku,...
ništa nas ne drži dovoljno budnima.
ipak, furamo dalje jer što prije stignemo više ćemo spavati.
autoputevi su im loši.
tuneli isto.
kad pogledamo kako su nas (RH) kritizirali
zbog naših prometnica u sezoni, van sezone,
kriterija koje moramo zadovoljiti,
europskih standarda,...
sve zbog naše 'želje' da uđemo u EU, ....
ne da rumunjske ceste nemaju veze sa standardima unutar EU
već niti s puno manje od toga.
no nema veze.
stigli u jutro, oko 5.
tuš, krevet.
u 8 doručak, spremanje,
u 12h dolaze po nas.
u 13 krštenje.
crkvica mala,
u samom centru Bukurešta.
slatka, ni prevelika ni premala.
ovakav jedan osobni trenutak
i ljepše mi je doživjeti u nečemu malom a ne prevelikom,
puno toplija atmosfera.
dječak je nervozan,
rastu mu prvi zubići.
crkvica se brzo napunila.
vrijeme lijepo, sunčano i relativno toplo.
roditelji dječaka sretni, ponosni.
obitelj ponovo n okupu cijela, i s njegove i s njezine strane.
poslije obreda odlazimo na ručak u obližnji restoran.
ples, jelo, ples, jelo, ples, jelo,...u nedogled.
do jutra.
ranije smo se oprostili sa svima
jer nismo mogli od umora više ni stajati ni sjediti ni plesati.
imali smo ambiciozn plan još nakon sat dva sna proći Bukurešt noću.
aha :)
kako da ne, san nas je svladao, probudili smo se ujutro :)
i neka, nije mi žao, odmorili smo se dobro.
a i čekao nas je povratak nazad, oko 1000 km, malo više.
a i znali smo otprilike što nas čeka :)
nakon doručka, pozdrava sa svima, uputili se lagano nazad,
sretni što ćemo ovaj put vidjeti Dunav po danu.
i ovaj put, s druge strane ćemo voziti :)
no prije toga prolazimo kroz baš ciganski dio Rumunjske,
i ondje hrpa tornjića po krovovima,
valjda tko ima više tornjeva na svom krovu
taj je veća faca u selu.
stajemo na benzinskoj
uzimamo gorivo i cd-e s njihovom izvornom glazbom.
način plaćanja samo gotovina.
kartice im 'kao fol' ne rade.
ajd dobro, platit ćemo u eurima.
ne, ne možemo, samo u leima.
nakon par minuta kad su vidjeli da nemamo leie,
pristaju na eure.
tečaj koji oni zahtijevaju nigdje nije napisan
a odnos je 1:3 dok je stvarni 1:4,5.
iako je to službena benzinska, iako su u EU,
oni se s nama cjenjkaju kao na tržnici.
i pri tom gledaju kako nas prevariti.
našlii smo nekakav kompromis,
naravno nama na štetu.
idemo dalje.
prelazimo Dunav, ja fotkam s prijelaza
i policija kreće za nama,
prelazimo na srbijansku stranu.
i s ove strane put je uz Dunav i ne možemo se nauživati pogleda.
priroda prekrasna
dio fotografija ćete uskoro moći vidjeti na ptičici,
samo da ih presložim :)
netko je odjednom ogladnio
i zamislio si svježe pečenu prasetinu i janjetinu s roštilja.
ajd više nećemo gledati u Dunav,
hajdmo mi pronaći gdje se nešto vrti.
ajd :)
sišli s zamišljene rute,
i obilazimo mjesta, ništ.
gladni, već oko 17h bi pojeli bilo što.
stali u nekom malom mjestašcu
i naručili pljesku, ćevape, bijelu vješalicu,
pavlaku (to je kao naše vrhnje), svježe pečenu lepinju
i ubili se opet u hrani.
daleko je to od pečene prasetine, no ipak dobro nam je došlo.
nakon polaska, vrlo brzo nakon,
zaustavlja nas policija.
vozili smo prebrzo.
kazna ajme.
uz nekakvo natezanje spustili iznos kazne na 30 eura.
sve se može dogovoriti, i može se platiti i u bilo kojoj valuti.
ok.
idemo dalje.
vozimo se
i razgovaramo gdje ćemo prespavati
jer ja moram ujutro biti na poslu a on na aerodromu,
naravno, u dva različita grada :)
odlučili idemo direkt u našu Metropolu
pa ću se ja ujutro vratiti nazad
samo da smo što duže zajedno.
i dok smo tako vozili
nismo niti primjećivali koliko brzo vozimo.
samo nas je odjednom negdje kod Sl.Broda obišao jedan automobil
a moj dragi meni sav sretan kaže
kako je lakše sad voziti iza njega jer manje trošimo goriva,
te mi nastavimo voziti njihovom brzinom.
kad odjednom
taj automobil uključi nekakva silna svjetla, rotirku,
svijetleću oznaku kojom nas upozorava
da trebamo pratiti taj automobil i stati sa strane.
policija, naravno :)
kazna 1000 kuna.
super! :)
i ajd što sad, neće nam to valjda pokvariti raspoloženje,
još se imamo šanse žaliti, iako ne vidim svrhu,
lijepo su nas snimili, cijeli filmić :)
i nastavimo mi, ipak malo sporije do Zg,
stignemo oko 22h.
dok smo se napričali sa simpatičnom nam domaćicom
legli iza pola noći.
jutros buđenje u 4, u pola pet već sam u automobilu
i krećem prema Os.
kišica lagano pada.
super.
samo da stignem na vrijeme.
neću žurit,
polako ću, u granicama dopuštenoga.
i onda,
ne tako daleko od Zg,
kod Lipovljana radovi na cesti,
suženje kolnika i oznake za smanjenje brzine.
usporavam i vozim u lijevoj traci.
kod samog suženja stoji policijski automobil.
ok, ako i stoji, neka stoji.
vozila sam normalno,
ništa brže od ostale ekipe.
zalijepio mi se netko na rep
i prati me u stopu kroz taj dio puta.
još je polumrak, ne vidim automobil iza sebe.
tek sam izišla na otvorenu cestu
kad iza mene pali se rotirka
i naravno policija :)
zaustavila se,
prometna, vozačka.
dobar dan
dobar dan
žuri vam se negdje?
i da i ne.
idete na posao?
da.
gdje radite?
u Firmi.
znate li da ste vozili brže od ograničenja?
možda jesam malo brže ali nisam prebrzo,
usporavala sam kao i svi ostali.
gospođo, hoćete li izići i pristupiti našem vozilu?
hoću.
znate li da ste vozili 104 km/h
a da je ograničenje na tom dijelu puta bilo 60?
znam da je ograničenje bilo 60
ali za ovu drugu brzinu je nemoguće da sam tako brzo vozila.
ne mogu vjerovati.
hoćete reći da mi lažemo?
ne, ali nisam sigurno toliko brzo vozila.
da, toliko ste vozili kad ste obilazili jedno vozilo.
nisam ga obilazila,
na tom dijelu još su bile dvije trake a ja sam vozila u lijevoj.
otvara mi plavu knjižicu
u kojoj pokazuje da kazna za 30 do 50 km/h preko dozvoljenoga
iznosi 1000 kuna.
već znam i ja, u zadnje vrijeme stalno mi pokazuju taj dio knjižice.
nisam ništa na to niti rekla.
ne znam što bih trebala.
branit se neću a i nemam zašto
pa sam šutjela.
odjednom,
tip ugasi pištolj na kojemu se vidjela 'moja' brzina,
(ali stvarno, s tim pištoljima je glupo
što kako ja mogu vjerovati da nije nekoga drugoga 'usnajpao' s tom brzinom
a meni želi istu podvaliti?)
vrati mi svu dokumentaciju
i poželi mi sretan put.
zahvalim se,
sjednem u automobil
i nastavim istom brzinom kao i do sad (unutar dopuštenoga)
prema svome gradu.
nešto sam u zadnje vrijeme okružena policijom.
ma nemam ja ništa protiv toga da oni rade svoj posao,
no malo mi se čini da je ovo pretjerano.
ili sam ja baš slučajno naletjela na gotovo svaku patrolu
jer često idem istom rutom.
i oke,
jasno mi je da fali novca u državnoj blagajni,
ali baš samo kažnjavati, a ne upozoravati,
ne biti tu da bi pružio zaštitu već samo naplatio kaznu...
kao da jedva čekaju nekoga tko malo brže vozi.
ovi zadnji ugodno su me iznenadili.
jer bila bi moja riječ protiv njihove.
a dok zec dokaže da je zec...
no valjda su skužili da bih se svađala za brzinu da su nastavili.
jer to nije bila brzina kojom sam ja vozila.
stvarno nije.
na Slavoniki nema ni pasa.
samo ja i tek pokoji kamion, brojčano dva.
i sad da mi se tu nacrtala neka patrola...
bilo bi stvarno previše.
jasno mi je kad netko svojom vožnjom ugrožava ostale,
ugrožava promet, sigurnost.
ali ako normalno vozi,
nikome ne smeta,
poštuje sva ostala pravila,
ne znam u čemu je problem.
mislim da bi zračna kontrola u ovom slučaju bila puno realnija.
stigla u 7, 30
Micko me dočekao sretan :)
bacila se pod tuš,
odjenula čistu odjeću
danas je novi radni dan :)
Post je objavljen 27.04.2009. u 16:12 sati.