jučer pred kraj radnog vremena
zazvoni mi mobitel.
pogledam tko me zove
a na zaslonu mobitela ime bivše prijateljice.
bivše jer smo prije dobrih pola godine prestale razgovarati.
razlozi - ja smatram - njezina sebičnost.
vidim tko me zove i ne znam trebam li se javiti ili ne.
i naravno, javim se.
a ona priča kao da se nismo čule tjedan dana a ne puno duže.
prije pretpostavljam više od pola godine
u jednom našem uobičajenom razgovoru
gdje je prvo ona ispričala sve što je muči,
sve svoje poslovne i privatne probleme
i tražila moj savjet i podršku
a onda sam ja mogla eventualno nešto iz svog života reći,
rekla mi je kako se nas dvije zbog naših različitih načina života
nalazimo u sukobu interesa
i kako ja živim u bajci a ne stvarnom svijetu
te sa mnom ne želi o mom životu razgovarati.
nakon određenog vremena izgleda da je ipak odlučila razgovarati,
odnosno kako sama kaže - nema dobrog sugovornika.
nakon mog zbunjenog pitanja 'otkud ti?'
slijedio je monolog u kojemu je ispričala
kako mi nije imala što pametno za reći
pa me zato nije ni zvala jedno vrijeme.
dvadesetak minuta je trajao taj monolog
koji je pokušavao prijeći povremeno u dijalog.
pokušavao jer ja nisam bila zainteresirana išta pričati.
slušala sam je strpljivo misleći da će se barem ispričati u nekom dijelu monologa
da će joj slučajno barem izletjeti
no ništa od toga.
ah, ta moja velika očekivanja.
na njezinu poneku izjavu koja je tražila moju pokoju riječ ili savjet
nisam željela uopće ništa reći
a na pitanja sam odgovarala sa 'da' i 'ne'.
nakon vremena kad je više stvarno nisam željela slušati
rekla sam 'dobro, moram ići, ajd bok'
i nakon završetka razgovora (nazovimo ga razgovorom)
bila sam opet, ali sad na sebe ljuta
što ponovo puštam da netko jednostrano i bezobrazno troši moje vrijeme
konkretno ona,
ne razmišljajući kako možda i ja imam svoje probleme
s kojima ne opterećujem drugoga, nju.
odakle joj pravo onda nakon svega nazvati me
i praviti se i razgovarati sa mnom kao da je sve u redu?
Post je objavljen 28.04.2009. u 12:12 sati.