srijeda, 28.05.2008.
odoh..
idem sutra opet malo do belžik.
preko vikenda samo.
počela mi nedostajati...
belžik, klima, hladnoća, kiše, prijatelji, netko...
ne pišem ništa ovih dana otkako sam stigla
samo iz razloga
što se još uvijek pokušavam uklopiti ponovo
u normalni način života, ljude, grad, posao.
u malo manje od pola godine
shvatih da se u gradu
skoro ništa značajno nije promijenilo.
pola godine za grad ne znači puno.
ljudi su svi ostali na isitm mjestima,
dobro, promijenila se vlast u gradu
no mijenjala su se samo mjesta
na kojima su ljudi birani iz redova stranaka
pa su i znali da danas jesu, ali sutra više neće biti
pa tako i ovi sada isto znaju.
normalni, mali ljudi i dalje rade svoj posao kao i prije.
tek poneka ulica se sredila, tek poneka zgrada nikla, ništa više.
djeca su u pola godine izrasla,
bivša mala susjeda se udala i već je okrugla (nosi bebača)
sve ostalo je isto.
moj Micko me željno dočekao
i jedva čekao strpati se u moj kofer
kao da govori
'molim te, povedi me slijedeći put sa sobom'
a ja bezobrazna, opet idem bez njega...
imam veliku grižnju savjesti zbog toga.
no nemam ga gdje dovesti,
tri su psa u mom okruženju ondje
i neću dugo biti
par dana samo.
no ipak... u džep bi ga strpala najradije i povela sa sobom,
jako mi je nedostajao sve ovo vrijeme
jako sam ga se zaželjela...
moram počet drukčije planirati svoja putovanja.
s njim kao sastavnim dijelom prtljage.
ne mogu ga više ostavljat.
ne mogu biti mirna.
mislila sam ne ići uopće.
svi me uvjeravaju da se radi o par dana,
da kad je toliko dugo bio bez mene može još koji dan,
no svejedno..
ne znam.
i sretna sam što idem
ali i nesretna zbog njega.
- 10:27 -
petak, 23.05.2008.
stigla :)
dragi moji,
evo me,
javljam se, živa i zdrava,
stigla napokon kući.
naravno,
ja ne bih bila ja da ni na samom povratku
nije bilo zanimljivih događanja,
no već ste navikli na mene :))
pa krenimo redom :)
kako su brinuli (cijela ekipa)
da mi zadnji dani ne budu dosadni u belgiji
i kako me nisu puštali da previše budem sama (sa sobom)
pod izgovorom
'bit ćeš sama pa ćeš se počet pakirati
i onda će te uhvatiti tuga pa ćeš nam se rasplakati,
pa bolje da si s nama'
ja stvarno nisam imala vremena kad spakirati stvari :)
i uz riječi 'ne vidimo smisao ovog tvog pakiranja,
svejedno ćeš se ti vratiti'
pa sam se pakirala u noći prije odlaska
i to od 1 do 4 ujutro :)
i sama sebe iznenadila
kako sam uspjela u tako kratkom vremenu
spakirati sve ono što sam nosila i koristila pola godine :)
i oborila sam vlastite rekorde :)
vješalice ostavila, pun ormar.
kolegica koja dolazi iza mene
bit će sretna jer ima na što objesiti stvari :)
posudila sam vagu kako bih izvagala napunjene kofere,
uvijek ratujem s kilažom
(dozvoljeno 20 kg po osobi + 8,5 u ručnoj prtljazi)
no vaga nije bila ispravna, nije davala znake života
pa sam se morala osloniti na vlastiti instinkt
kojeg btw nemam :))
i trpala sam po torbama kao Cigo
gdje sam što stigla,
te u rano jutro imala punih pet torbi,
veliki kofer i mali koferčić ručne prtljage.
kako sam otprilike znala da sve to sa sobom ne mogu ponijeti,
dogovorila sam da sve te torbe osim velikog i malog kofera
poveze automobilom do Zg jedan dragi prijatelj
ali kako sam mislila da ću umjesto jednog velikog kofera
moći još s jednom torbom biti na putu do Osijeka,
zamolila sam frenda koji je putovao istim avionom za Hrvatsku
da jednu moju torbu uzme kao svoju
jer je imao samo malu torbu kao osobnu prtljagu.
naravno da je pristao pomoći.
pa su me u 7 ujutro probudili,
potvrdili smo dogovor,
utrpali mi stvari uz komentar
'jesi ti nekoga strpala u kofer i ponijela ga sa sobom?'
uputila se sa pinklićima na aerodrom 1,5h prije polaska aviona,
te smo krenuli čekirati prtljagu i karte.
i, naravno da sam imala previše stvari :)
pa sam uspjela saznat da, recimo,
kofer ne smije biti teži od 32 kg
a moj je težio 35,5 :)
da mi je ručna prtljaga maksimalne težine,
i da zajedno dvije osobe mogu imati težinu prtljage koja ide u avion 40kg
ali ne u jednom koferu :))
pa sam izvadila (na svu sreću pa sam mogla)
tri kg čokolada koje sam ponijela mojim haharima u Osijek
i dostigla maksimalnu dopuštenu kilažu po jednom koferu :)
i dobro, prošli mi sve to, sjeli, popili kavu, zovu me moji iz B.
i pitaju jesam li se predomislila.
ne, ja moram otić doma.
sjedamo u avion
srce vuče i na jednu i na drugu stranu
zvoni mi mobitel koji još nisam ugasila
i čujem 'automobil te čeka ispred zgrade aerodroma,
ako si se predomislila, izađi'
smijem se, lijepo je to čut (...pa makar i bilo istina)
i čekam kad ćemo poletjeti.
kao iz inata avion se rula po pisti i nikako da poletimo
a pilot javlja da zbog gužve u zračnom prometu iznad bruxellesa
kasnimo s polijetanjem.
nakon dvadesetak minuta dižem se sa sjedala
'idem, ovaj avion čeka da iziđem van'
frend me u čudu gleda
'gdje si krenula, sjedi, jesi li poludjela?!?!'
i povuče me nazad na sjedalo.
poletjeli.
jesam li trebala izići?
jesam li trebala ostati?
ne znam.
stižemo u Zg.
padala je kiša prije nego smo sletjeli.
voze me na autobusni kolodvor jer imam prije vezu za Osijek.
super, postoje pokretne stepenice
kojima mogu taj teški kofer popeti do blagajni
i kupiti kartu.
super, imam već u 16h bus za Osijek,
prije 20h bit ću doma.
super, kupila kartu,
imam dovoljno vremena otić do branimir centra nešto pojest.
e sad samo da se spustim dolje do perona
i u garderobi ostavim kofere :)
odem na jednu stranu, pokretne stepenice voze u smjeru prema gore
odem na drugu stranu, pokretne stepenice opet voze prema gore
odem na dio čekaonice s kojeg se izlazi na perone,
samo stepenice vode do pojedinog perona.
možda ne znam dovoljno dobro zgradu,
putujem često ali ne toliko da bih znala cijeli autobusni kolodvor.
sigurno postoji neka rampa kojom mogu spustiti kofere
jer ih niz stepenice ne mogu, pretežu me,
sama ne mogu a nema nikoga tko bi mi pomogao.
pa odem do šaltera informacija i pristojno pitam
'oprostite, postoje li pokretne stepenice koje sa ove etaže
vode prema etaži na kojoj su peroni i garderoba?'
'ne'
'a možda rampa za invalide?'
'ne gospođo'
'a kako da spustim ovu prtljagu do perona?'
'kao i svi drugi gospođo, po stepenicama'
'a recite, kako se invalidi spuste dolje?'
'invalidi nemaju što tražiti gore na katu'
'kakav vam je to odgovor? pa kako će kupiti kartu?'
'pa imate blagajnu i dolje u prizemlju'
'hvala na informaciji, sad znam i to,
no sad kad sam se popela gore sa stvarima,
kako da se spustim dolje?'
'gospođo ako vam se ne sviđa moj odgovor
može te se obratiti mom šefu'
i valjda je dečkić na informacijama
imao tu rečenicu pripremljenu kao zadnju obranu od dosadnih 'baba'
koje postavljaju nebulozna pitanja kao i ja,
pa nije očekivao da ću priupitati
'dobro, recite, kako vam se zove šef?'
'pa ne znam, imam ih dva'
'pa recite mi kako se zove onaj koji trenutno radi'
'ne znam, na godišnjem je trenutno'
'pa valjda ga netko mijenja, imate li vi šefa iznad sebe?'
uz konzultaciju kolegice koja sjedi šalter do njega i stišani mikrofon
te poveći red koji se stvorio iza mene odgovara
'ne znam tko je trenutno dežuran,
no možete otići iza naših šaltera pa probajte,
pokucajte na vrata, netko je sigurno ondje.'
'hvala na informaciji, vrlo ste ljubazni'
žena iza mene koja je čula cijeli razgovor
samo je suosjećajno pridodala
'nemojte se gospođo živcirati,
strašno su neljubazni ovdje na kolodvoru'
kako ja ne bih bila ja pa ne bih odreagirala
a već sam bila dosta naživcirana jer su me ruke boljele,
i našla sam samo dvije rampe za invalide
i to jednu na ulici odmah kod pješačkog prijelaza
kojom sam došla do pokretnih stepenica,
i drugu unutar zgrade kojom od dvorane sa šalterima
mogu doći do čekaonice s koje se silazi na perone,
i na obje sam skoro pala jer su me koferi vukli nazad
pa su me slučajni prolaznici pogurali uz rampe :))
odoh do famoznih šefofskih vrata i pokucah.
kuc kuc
kako nitko ne odgovara, otvorim ista
i u drugoj prostoriji vidim dva čovjeka, jedan zatrpan papirima sjedi
drugi stoji i telefonira.
'dobar dan, imam jedan problem i željela bih da mi pomognete'
'dobar dan, izvolite, uđite'
nekako uvučem kofere u ured,
zatvorim vrata za sobom i pitam
'molim vas, recite mi, postoje li i jedne pokretne stepenice u ovoj zgradi koje voze prema dolje sa etaže gdje su blagajne?'
nakon razmišljanja od par sekundi
'ne, ne postoje'
'mislila sam da ne znam dovoljno dobro zgradu pa sam ih previdjela.
recite, kako da spustim ove kofere dolje do perona
ili garderobe koja je isto gdje i peroni,
a da ne idem stepenicama jer su preteški
pa ih ne mogu spustiti stepenicama?'
'nikako gospođo, samo niz stepenice'
'recite, imate li možda službu koja nosi kofere, za novce,
ne besplatno, platila bih da mi netko spusti kofere?'
'ne, na žalost nemamo'
'a recite molim vas, kako se invalidi spuste dolje?'
'pa postoji posebna sjedalica za invalide'
'pa super, onda možete staviti moj kofer na tu sjedalicu pa ćete mi spustiti kofer dolje'
'joj, ne mogu, nemam ja ključ od te sjedalice'
'a tko ima?'
'ne znam stvarno'
'ne znate? pa jel vi radite ovdje ili ja?'
'pa ja radim, ali nemam ključ'
'a recite kad dođe invalid, on ima svoj ključ
ili tako kao i ja izvisi jer vi nemate ključ?'
'pa ne znam stvarno.'
'čekajte, samo malo, da još jednom utvrdimo par činjenica,
nalazimo se na glavnom autobusnom kolodvoru u Zagrebu,
glavnom gradu RH,
koji nema pokretne stepenice prema dolje
niti rampu za invalide
niti ključ za sjedalicu kojom se invalidi mogu spustiti
sa gornje etaže do perona?'
'da, gospođo, znam da je to problem ali mi tu ništa ne možemo'
'a ne možete?
'ne'
gledam ja čovjeka i mislim si,
ne znaš ti na kakvu si tvrdoglavu osobu naišao,
ako treba i u novine ću vas dati
(to sam samo u sebi rekla, nisam željela čovjeka strašiti)
a naglas:
'ne zanima me kako,
no smislite način kako ćete mi spustiti ove stvari dolje do perona,
ne izlazim iz ovog ureda dok ne smislite.'
shvatio je valjda da sam lagano pop...
pa je odgovorio
'evo, gospođo, pa nema problema,
zamolit ćemo kolegu da vam pomogne,
Robi, daj molim te odnesi gospođi
kofere dolje do perona'
i Robi, negdje u sebi psujući mi sve po spisku
uzeo je veliki kofer i po stepenicama spustio ga do perona :)
ja sam se zahvalila te produžila prema garderobi.
pojela nešto nakon toga,
vratila se po prtljagu
sjela u bus i
prije 20h bila u Osijeku :)
dočekala me ekipa
njih četvero
i kad sam se zahvalila i rekla da nisu trebali
'pa naravno da te mora cijela Radićeva dočekati,
jesi ti naša ili nisi?!?'
Mala čupava glava stajala je kod vrata kad sam stigla :)
Micku je trebalo pet minuta da se vrati na staro
i sve ono što nije smio dok me nije bilo
da nastavi raditi kao da nikada nisam niti otišla :)
nisam se još naspavala,
nisam se niti raspakirala
no doma sam :)
- 10:25 -
ponedjeljak, 19.05.2008.
sutra :)
dragi moji
danas pakiram stvari
(psihički se pripremam već dva dana)
i sutra sam na letu za doma :)
slijedeće javljanje sa hrvatske tipkovnice ;)
pusa!
- 11:50 -
četvrtak, 15.05.2008.
utrke
prošli vikend
pokraj svih događanja koja su mi se u zadnje vrijeme dogodila
(i onih dobrih i onih loših)
bila sam na utrci 1000 km na stazi Spa Francorchamps.
nisam baš bila pretjerano raspoložena (Beni)
no ekipa se trudila zabaviti me
kako ne bih imala previše vremena sama sa sobom i u razmišljanju.
i baš valjda zato što inače ne volim kad me se fotka
ovaj put su me toliko puta slikali da mi je išlo sve na živce
(pa moramo te slikat, moraju nam ostati uspomene, kako ćemo kad odeš?!)
uglavnom, iako sama volim voziti,
i vožnja mi je jedan od načina opuštanja nakon napornog dana
(sjednem kasno navečer u auto i vozam se satima
pa su me 'neki' znali pitati gledajući napravljenu kilometražu:
"gdje si ti bila večeras, skočila do Zagreba?!")
nisam mislila da će mi se sama utrka svidjeti
nisam vidjela u tome do sad nikakvu ljepotu.
ipak, poseban je miris motora, guma,
posebna buka i zvuci tih zvjerki.
bili smo gosti audijeva tima
i bilo je stvarno lijepo,
dečki su se stvarno potrudili da provod bude jako dobar.
kako atmosfera otprilike izgleda, kroz oko kamere
evo linka, koga zanima
http://www.youtube.com/watch?v=H6y1IF8NiS4
a par mojih sličica, iako posuđenim digitalcem
(naravno da sam svoj zaboravila ponijeti)
na ptičici :)
- 10:01 -
ponedjeljak, 12.05.2008.
Beni
uginuo mi je pas u Osijeku.
moj mali crni pinč.
javili su mi tek nakon par dana.
nisam znala jesam li tužna ili ljuta što mi nisu javili ranije.
iako svjesna da ne bih mogla ništa promijeniti.
bio je jako star, 14 godina,
bio bolestan na svoje malo srce.
imala sam osjećaj da ga neću više vidjeti
zadnji put kad sam bila doma.
ipak,
nikada se ne možeš dovoljno pripremiti
na odlazak nekoga koga si jako volio.
nikada nismo za takvo što spremni.
sjećam se kad sam ga prvi put vidjela
vraćala sam se s mora i ujutro stigla vlakom u grad.
taman sam bila ispred kuće i pozdavljala se s dečkom.
tata je izišao van s malom crnom lopticom na povodcu
koja se kao malo magare ukopala na mjestu
i nije željela ići u šetnju.
bila sam ljuta jer me nitko nije niti pitao želim li psa u kući.
ta ljutnja trajala je pola sata.
postao je član obitelji.
prva naša zajednička šetnja završila je s kupanjem u Dravi.
bila je zima i umrla sam od straha
da takav mali neće znat izić iz vode van.
naravno da je.
no nije se više nikada kupao u Dravi.
samo u Dunavu, kad smo bili na vikendici.
ako smo ušli prije njega u vodu, lajao bi sa obale.
u moru, tražio je najkraći put kako stić do kopna :)
nije baš bio nešto poslušan.
bez povodca, nismo ga mogli stići.
na plaži, svaki ručnik bio je i njegov :)
sve je morao vidjeti, ponjušiti, upoznati.
kad bi se našao u društvu većih pasa
glumio je hrabroga
ali kad bi neki od njih zalajao
trčao bi k meni i skakao mi u ruke
kao da bi govorio 'brani me'
onda bi uglavnom ti veliki pojeli mene :)
bio je halapiv.
jeo je i kad nije bio gladan :)
nije volio sam jesti.
morali smo se uvijek igrati dok jede
a ja sam kao bila otimačica njegove hrane.
tek onda bi pojeo ono što baš nije volio.
tablete i lijekove bila je umjetnost dati mu da ne skuži.
veterinara nije baš obožavao.
rasplakao me bezbroj puta od straha da će mu se nešto dogoditi
ali nasmijao i oraspoložio još bezbroj puta toliko.
osjetio je svako moje raspoloženje.
i kad sam napeta, i kad sam tužna.
sa mnom je smio raditi sve ono što s mojima nije.
spavao je na mom krevetu
i znao se sakriti ispod dekice kad bi netko ušao u moju sobu
znajući da ga ne smiju vidjeti na krevetu.
poslije je bio toliko težak (iako mali) da kad mi je legao na noge
a ja sam se u snu željela okrenuti, nisam mogla.
morala sam se probuditi do kraja, njega probuditi
i maknut ga malo sa nogu kako bih se okrenula.
kad sam se odselila ostao je s mojima
mislila sam da ćemo se udaljiti
nismo, iako smo se poslije puno rjeđe viđali
svaki put kad bih došla (ispočetka svaki dan)
kao da je samo mene slušao
moji su se znali ljutiti na njega jer je napravio nekakvu glupost
i znao je tad dotrčat k meni i sakrit se iza mojih nogu.
čuo je poznati zvuk našeg automobila
dok još nije niti bio blizu naše ulice.
obožavao se voziti u automobilu.
od uzbuđenja lajao bi cijelim putem.
pa makar i do mora :)
bio je jako mazan.
stalno mi se uvaljivao u krilo.
mojima je to išlo na živce jer sam uvijek bila puna njegovih dlaka.
i takva sjedala za stol.
i nije me smetalo.
to je on, kao da sam ja.
bio je blesav.
dobio bi ogromnu kost i sakrio je od svih,
poslije ne bi znao gdje ju je spremio.
onda bi svi zajedno tražili istu.
znao je sakrivajući nešto izguliti cijelu njušku zatrpavajući.
bojao se mačaka.
jedna ga je ogrebla po oku.
jednom se zaljubio u pekinezericu
koju je sretao svaki dan pod Dravom u šetnji
i ne bi se od nje odlijepio satima.
kako niti moj tata a niti vlasnica pekinezerice
nisu prije posla imali toliko vremena za njegove ljubavne poduhvate, odlučili su da kad se vide (uspijevali su ipak prije pasa)
sakriti se iza drveta dok drugi ne prođe.
zanimljivo, taktika je bila uspješna.
odljubio se nakon nekog vremena.
bio je zaljubljen u Kikicu,
toy pudlu koja je stanovala kat niže.
ta ljubav trajala je do samog kraja.
voljela sam ga jako.
jako jako.
sad me nazvao frend.
pitao kako sam provela vikend.
rekla sam mu za Benija.
rekao je:
'ni za kim nećeš plakati
kao što ćeš plakati za vjernim psom kojega izgubiš'
- 11:43 -
četvrtak, 08.05.2008.
konji
nismo znali što bi preko vikenda pa smo odlučili prošetati šumom.
kako ovdje ima šuma i parkova kao u priči... otišli u obližnju šumu.
za mene veliko i ugodno iznenađenje.
sjećam se lijepih vremena kad sam s 'nekim' znala
davno prije prošetati slavonskim šumama
u potrazi za kojim vrganjem, sunčanicom ili trubačama.
i znam da sam jedva disala, vlaga u zraku ogromna,
a sunca tek ponegdje pokoja zraka koja se uspjela probiti do tla.
nije bilo mračno, ipak, gusto, drukčije.
staza nema, samo tragovi koje divlje svinje u stvrdnutom blatu,
pokoji prosjek u šumi.
u pola ljeta znala sam biti slojevito odjevena i obavezno u dugačkim rukavima
jer bi mi u šumi bilo prehladno, meni zimogroznoj.
a ovdje... prozračnost, svjetlost, staze, puteljci, oznake,
putokazi, kante za smeće, ne bi rekli da ste u šumi. uopće.
i onda, hrpa ljudi koji sretni što je lijep dan šeću.
i ljudi na konjima, laganini u šetnji (ili kako bih to nazvala? ne znam).
kao da ste negdje u malo gušćem parku, rekla bih :)
uglavnom, nakon silne količine konjanika (mladih i starih)
znatiželja me vukla saznati odakle svi oni dolaze.
odmah do šume smještena su dva konjička kluba
koja smo naravno 'morali' posjetiti :)
kao klinka bojala sam se konja.
zašto, ne znam. nisam imala nikakvo neugodno iskustvo.
valjda samo zato što su tako veliki bili.
dugo godina nisam imala previše mogućnosti biti u njihovoj blizini.
iako, moj daljnji ujak imao je najviše konja u selu,
i kažu najljepše,
uzgajao ih je i bio ponosan na njih.
bila su to neka druga vremena.
prije par godina ponovo sam otišla u istu staju
i vidjela tek nekoliko prekrasnih primjeraka
kojima se i dalje ponosio.
no uvijek su me privlačili konji, uvijek, koliko god sam ih gledala sa strahom.
i prije par godina moj strah pomogla je otjerati draga mi prijateljica
koja me pred pedesetak ljudi (pa mi je bilo neugodno reći da se bojim)
u jednom lijepom mađarskom uzgajalištu rasnih konja
natjerala uzjahati jednog.
i bilo je to prelijepo iskustvo.
od tad, gdje su konji, tu sam negdje i ja :)
pa tako, nisu me mogli odvojiti.
obišli smo sve uzduž i poprijeko, stali kod svakoga,
sa svakim 'popričali', pomazili ga,
dio ekipe otišao je i vratio se nakon sat vremena,
znali su gdje će me naći.
s konjima :)
i mogu vam reći da je to jedno tak ugodno društvo.. milina.
i naravno, opet sam malo fotkala,
te lijepe glave
te lijepe tople oči.
- 09:59 -
petak, 02.05.2008.
jagode
ovo je za one koji vole čitati o mojim malim putovanjima Belgijom :)
a i one koji žele shvatiti poneku fotografiju koju stavim na ptičici.
pa tako...
kako je četvrtak bio neradni dan pa i ovdje u Belgiji,
moja draga ekipa i ja odlučili smo nakon kasnog doručka
otići u jedno malo mjesto Wepion nedaleko Bruxellesa,
poznato po uzgoju jagoda
(netko ovdje zna da obožavam jagode jer svaki put kad otvori hladnjak
na mojoj polici nađe košaricu s jagodama pa je odlučio odvesti me u njihovo carstvo).
Belgija ima bezbroj malih slatkih mjesta za koja možda nikada niste niti čuli
ali su toliko lijepa da se u svako poželite vratiti ako ne i ostati živjeti.
Wepion se nalazi uz rijeku Meuse, malo, mirno mjestašce
povrh kojega se nalaze ogromne plantaže jagoda.
ondje imaju čak i svoj muzej jagoda (http://www.museedelafraise.be/)
pa smo tako sjeli u automobil, nas petero i jedan pas i uputili se.
kiša je padala, sunce je sjalo, no to je normalno za ovo doba godine i za Belgiju
pa nas ništa nije dalo omesti, cijelim putem smo pjevali.
kad smo stigli, raj za moje oči :)
na svakih stotinjak metara nalazi se po jedna mala drvena kućica s jagodama, preslatko :)
a samo mjesto, milina za oči i dušu.
i s nekoliko kg jagoda u malim košaricama
sjeli smo uz rijeku na klupu i tamanili jagode uz sladoled :)
bilo je prelijepo!
onda se veliki pas odlučio naganjavati sa divljim patkama i guskama u rijeci
pa se naravno okupao i kako je vani u stvari hladno, morali smo se nekako posušiti.
teško ali uspjeli smo :)
poslije toga smo otišli do slatkog mjestašca Dinant,
sa tvrđavom na vrhu brda,
i ja sa najmanje kondicije nagovarala sam njih petero
da idemo stotinama stepenica do vrha
(ja koja sam zadnja u koloni bicikla jer nemam ni k od kondicije) :))
ipak smo išli uspinjačom i gledali grad odozgo, vrlo lijep gradić, također uz rijeku.
otišli popiti kavu i odlučili otić nešto pojesti.
kako je Francuska samo 20tak km udaljena, pao je prijedlog da odemo nešto ondje pojesti,
no valjda su svi bili pregladni, odlučili smo pojesti negdje pomfit usput.
dakle, vozali smo se i vozali
te stali u još jednom selu pogledati vodeni mlin
i ondje nas je zasuo led, ne prevelik,
no dovoljan da je sve u par minuta bilo bijelo :)
belgijsko vrijeme :)
i gladni, naletimo na malu kućicu s pomfitom.
uletjeli unutra, a ono, ne da ti izdržati kako smrdi po starom nemijenjanom ulju.
pogledaju u mene (ne znam zašto, ja nisam dala prijedlog a ni ne volim pomfrit)
a ja pitam jel moram i ja to jesti.
umrli su od smijeha (valjda sam tako tugaljivo pitala) i svi smo izišli van
te smo otišli u mali slatki restoran i pojeli normalan izvrstan ručak.
poslije su mi bili zahvalni :)
vratili smo se doma oko osam navečer.
bio je to stvarno prelijep dan.
u 22h spavala sam kao beba, opijena zrakom
ponekim poljupcem
i jagodama :)
- 21:56 -
