idem sutra opet malo do belžik.
preko vikenda samo.
počela mi nedostajati...
belžik, klima, hladnoća, kiše, prijatelji, netko...
ne pišem ništa ovih dana otkako sam stigla
samo iz razloga
što se još uvijek pokušavam uklopiti ponovo
u normalni način života, ljude, grad, posao.
u malo manje od pola godine
shvatih da se u gradu
skoro ništa značajno nije promijenilo.
pola godine za grad ne znači puno.
ljudi su svi ostali na isitm mjestima,
dobro, promijenila se vlast u gradu
no mijenjala su se samo mjesta
na kojima su ljudi birani iz redova stranaka
pa su i znali da danas jesu, ali sutra više neće biti
pa tako i ovi sada isto znaju.
normalni, mali ljudi i dalje rade svoj posao kao i prije.
tek poneka ulica se sredila, tek poneka zgrada nikla, ništa više.
djeca su u pola godine izrasla,
bivša mala susjeda se udala i već je okrugla (nosi bebača)
sve ostalo je isto.
moj Micko me željno dočekao
i jedva čekao strpati se u moj kofer
kao da govori
'molim te, povedi me slijedeći put sa sobom'
a ja bezobrazna, opet idem bez njega...
imam veliku grižnju savjesti zbog toga.
no nemam ga gdje dovesti,
tri su psa u mom okruženju ondje
i neću dugo biti
par dana samo.
no ipak... u džep bi ga strpala najradije i povela sa sobom,
jako mi je nedostajao sve ovo vrijeme
jako sam ga se zaželjela...
moram počet drukčije planirati svoja putovanja.
s njim kao sastavnim dijelom prtljage.
ne mogu ga više ostavljat.
ne mogu biti mirna.
mislila sam ne ići uopće.
svi me uvjeravaju da se radi o par dana,
da kad je toliko dugo bio bez mene može još koji dan,
no svejedno..
ne znam.
i sretna sam što idem
ali i nesretna zbog njega.
Post je objavljen 28.05.2008. u 10:27 sati.