petak, 27.06.2008.
ubit ćeš me..
draga moja
jednog dana će me pronaći mrtvog, izrešetanog mecima...
ubit ćeš me...
ti ćeš mene ubiti bez i jednog ispaljenog metka
ubijaš me već sad lagano
iz dana u dan...
- 09:28 -
subota, 21.06.2008.
danas mi očito nije dan...
...od ranog jutra.
doručak u hotelu trebao bi biti od 6,30.
odlično, popit ću tablete protiv bolova u sobi
pa se spustiti na doručak i pojest nešto
jer nije dobro piti ih na prazan želudac :)
spustim se na doručak
i ja i hrpica naivaca poljubili smo zatvorena vrata restorana hotela
jer doručak nije spremljen,
bit će oko 7, ispričavaju se djelatnici hotela.
u 7 mi već moramo krenuti put aerodroma,
što znači ostat ću gladna.
kako je mozak čudan organ.
kad se normalno probudim ujutro u 6 h
prerano mi je doručkovati i ne mogu,
no kad pomislim kako ću fino jesti prije puta
i sita krenuti na cjelodnevno truckanje do Osijeka,
slinovnice krenu raditi punom parom i gladna sam kao vuk.
dakle, ostala sam gladna.
začudo,
na aerodromu u Sofiji ali i u Beču nije bilo nikakvih problema,
kontrole sam prošla normalno,
jedino sam u avionu skoro zaboravila ruksak,
no sjetila sam se na vrijeme i vratila po njega.
:)
stižem u Zg.
trebala sam nastaviti isti dan odmah za St,
no kako se stvarno ne osjećam dobro
odlučila sam vratiti se direktno u Osijek i odmoriti.
pa me frendica vozi do željezničke stanice
i saznajem da prvi slijedeći vlak za Os imam u 12,45
i ne pitam ima li neki brži, bolji,
koji će prije stići,
ukrcavam se u njega.
putujem napokon kući.
u vlaku vruće za pop...
ja sa ogromnim koferom od 25 kg
i ruksakom u kojemu se nalazi torba, mobitel, digitalac, putovnice, novci,...
sve.
kuham u kupeu i cijelo vrijeme pazim na stvari.
jedva čekam stići do Osijeka.
javlja mi se mama (s kojom sam u zadnje vrijeme na "Vi")
da je skoknula do stana po svoju modlu za tortu
pa usput nahranila mačka jer je gladan.
javljam da stižem navečer, da ne smeta što je bila.
nakon tri sata zove me frendica da je zvala moju staru
jer je skužila da je netko bio u stanu
pa ne zna jel se treba i dalje ona brinut o mačku ili ne.
kažem da stižem večeras i da nisam s mamom ništa dogovarala
da je naš dogovor važeći
i da je mama malo "prekontrolirala" stan dok me nema,
stara navika.
oko 18,30 ulazimo u osječku željezničku stanicu.
sretna što sam stigla prije nego sam očekivala,
kupim svoje stvari i vršljam po ruksaku tražeći ključ od stana,
da mi bude lakše pri dolasku blizu doma.
novine ostavljam na susjednom sjedalu i mobitel također.
kako je koferčina koju imam preteška i prevelika,
jedva se izvlačim iz kupea
i provlačim uskim hodnikom vagona.
napravila sam par metara
i približila se koferom vratima vagona
te se vratila po novine u kupe.
nema novina, nema mobitela.
naravno da sam ja kriva,
no ne mogu vjerovati,
sekunde su bile u pitanju.
ostala sam bez mobitela.
izišla van, tražila konduktere,
nikoga ne vidim da s novinama izlazi iz vagona,
nema nikoga, prazan peron.
ja sama, zbunjena s koferčinom
i kondukteri koji me gledaju kao pravu plavušu i smiju se.
probamo nazvati s jednog od njihovih mobitela,
naravno, moj broj je isključen.
očito sam naletjela na nekoga tko zna kako se to radi.
u mobitelu hrpa brojeva, hrpa podataka
kao da mi je netko ukrao telefonski imenik.
više ga nemam.
odlazim doma.
vučem kofer po stepenicama,
ulazim u stan.
u stanu fino hladno.
pogledam,
prozori otvoreni a moja klima radi sve u 16.
super.
dakle radi dobrih desetak sati bez nadzora.
zovem frendicu i pitam je jel zaboravila ugasit klimu kad je bila,
kaže nije ni vidjela da je radila.
super, dakle mama.
zovem mamu,
da, zaboravila je ugasit,
bilo je jako vruće u stanu
a malo je usisala i pobrisala prašinu i pobrisala podove
jer je bilo "jaaaako" prljavo.
hvala mama, nisi trebala,
molim te ubuduće kad uključiš klimu
isključi je prilikom izlaska
i dok je koristiš zatvori prozore.
ja grozna, nezahvalna kćer.
želim sa fixnoga nazvati službu operatera
da blokiraju broj i mobitel.
broj jesu, hvala bogu, neću ga morat mijenjati
ali mobitel ne mogu.
zovem policiju.
fixni bežični nešto čudno radi.
pogledam, baterija prazna.
postavim ga na stativ s punjačem, no isključen je iz struje.
pogledam malo bolje, stvarno isključen,
da, cijeli kabel isključen.
pa da,
mama je usisavala,
pa je isključila prvo što je dohvatila.
hvala mama, nisi trebala.
oke.
idemo dalje.
htjela sam se istuširati
odem do kupaonice i pustim vodu
počnem s tuširanjem.
nema tople vode.
dobro, toplo je vani,
no ipak,
ne mogu se baš pod hladnom vodom tuširati.
možda zato što nije korišten tuš par dana
pa nema tople vode u cijevima,
strpi se malo, sad će.
ništa.
pogledam u bojler, isključen je :)
hvala mama,
ja ne isključujem bojler ni kad sam na putu,
manje energije troši dok podgrije toplu vodu
nego dok ugrije 80 litara ledene vode.
pa sam se otuširala u hladnoj.
dobro je za cirkulaciju :)
nazovem nekog meni dragog
da mu kažem kako sam ostala bez mobitela
i da me može dobit na fixni broj.
on me otpili kao zadnju levatinu
da ga boli zub i ne može razgovarati.
super.
može li se još nešto dogoditi?!?!?
- 20:14 -
četvrtak, 19.06.2008.
mali update
Sofija cudan grad.
ne mogu rec da mi se bas nesto posebno svidjela.
dobro, tek sam dosla, jos valjda nisam stigla sve niti vidjeti.
pakiranje se radilo zadnjih pola sata prije kretanja vlaka za Zg,
naravno, 22 kg :)
ukocenost i dalje :)
klime po hotelu bas ne pomazu.
unajmili smo nekakav Irish pub
kako bismo gledali tekmu dok smo ovdje
i ponijeli sve potrebne rekvizite.
vrijeme sparno, neizdrzivo.
javim se jos :)
- 09:17 -
ponedjeljak, 16.06.2008.
ovaj vikend proletio.
došli gosti.
dragi gosti :)
tablete me održavale na životu.
iako nema pomaka.
nisam kuhala, pravila specijalitete u kuhinji,
no restorani su obavili svoje.
ekipa se uredno ismijavala mojem hodanju, ustajanju i sjedanju.
da sam trudnica sa trbuhom do zuba mislim da bih lakše obavljala iste radnje :)
krkala sam se tabletama da bih mogla ustati na dvije noge iz kreveta.
grad im se svidio.
posebno Tvrđa.
svidjelo im se što sam svugdje kao doma.
po tom su shvatili koliko je moj grad ustvari selo.
bili ponosni što su sa mnom i što ih svi vide.
bili su sretni što vide ljepote Baranje, jedu domaće specijalitete.
priroda ih oduševila.
kao da su došli na godišnji obzirom na njihov dosadašnji radni tempo.
moj grad je laganini.
nitko nigdje ne žuri i sve se stigne.
opuštencija.
bili jučer u Begešu.
kod Saleta u Operi.
otišli na večeru.
vratili se ujutro.
legla u 4, probudila se u 6,15, pa još malo do 7 ubila oko.
sutra put Zg pa onda za Sofiju.
mislim, ne idem na godišnji,
da ne bi netko slučajno pomislio... ;)
ne.
rad, rad, rad.
nedjelja ponovo doma.
ponedjeljak opet radni.
naspavat ću se pri povratku.
ni injekcija više ne pomaže.
danas primila dvije.
jbg.
trebala bi na masažu, kažu prijateljice. znam.
trebala bi mirovati, kaže doktorica i nudi mi bolovanje.
aha, u nekom drugom životu.
jednom ću se zauvijek smiriti ;)
i odmirovati.
danas samo još trebam ponovo se spakirat.
najmrži dio.
kad bi barem postojala služba koja to radi.
daš im popis i kažeš što želiš da ti slože i čekaju te spakirani koferi.
a ti mrtvo hladan legneš spavat
jer znaš da je sve složeno i pod kontrolom.
dođeš u hotel, otvoriš kofer
a sve onako kako si tražio, stoji i čeka te.
ludilo :)
kad se vratiš s puta,
dođu, izvade stvari, operu, popeglaju i slože nazad u ormar.
a ti samo odmoriš.
ovako ni ne izvadiš sve a opet moraš slagat novi kofer.
pitam se kad će mi standard biti takav da ću si takvo što moć i priuštit.
micka će čuvat prijateljica.
again.
taj dio mi najteže pada.
ali mislim da je za njega to najjednostavnije jer ne mijenja okolinu.
da je sa mnom na putu
izmrcvario bi se kao i ja
i bio sam u nepoznatoj hotelskoj sobi.
ne znam što je gore.
spava duša u meni.
možda od tih injekcija.
sjećam se,
jednom sam imala alergiju na licu
i dobila nekakvu injekciju da mi smiri reakciju
od nje sam spavala do jutra tog dana do sutradan ujutro.
ove današnje valjda nisu tako jake.
ili sam ja postala imuna.
tko zna.
suma sumarum:
vikend je bio bez obzira na sve (bolove) jaaaako jaaako lijep,
jedan od onih koji će se pamtiti zauvijek :)
- 15:19 -
petak, 13.06.2008.
ukočila sam se
osjećam se kao stara baba.
ne mogu se okrenuti.
ne mogu sjediti.
ne mogu ustati.
ne mogu čak ni ležati.
jučer su mi skrkali injekciju protiv bolova, kao da nisu.
zaspala sam sa sedam raznoraznih tableta protiv bolova
a učinak je kao da sam popila čašu vode.
danas idem po još jednu.
injekciju.
tražit ću neku jaču, za konja.
možda prestane.
inače ću kao pas hodat na sve četiri po stanu.
najmanje boli.
iz kreveta nisam mogla jutros ustati.
ustala sam, naravno, i stigla na posao.
pojašnjenje
kako sam stigla s puta počela sam odmah drugi dan raditi.
pa sam imala par vikenda od kojih sam jedan također bila na putu.
pa sam u međuvremenu radila
ali i spremala sve ono što nisam koristila zadnjih 6 mjeseci u domu.
jer onaj tko je živio u međuvremenu potrudio se sve pretumbati na svoj način.
pa kao da sam došla u tuđu kuću jer ništa više nije bilo na svom mjestu.
doslovno ništa.
pa sam se bacila u akciju spremanja i vraćanja u prvobitno stanje.
i pri tom vrtila film kako ja sve to mogu sama.
a na poslu radim u jednoj lijepoj kućici koja je pod zaštitom spomenika kulture.
pa na nju ne možemo staviti vanjske jedinice klime.
možda i možemo s neke dvorišne strane
no izgleda da nekima nije vruće kao ostalima
pa klima nije potrebna.
pa onda ostali koji tako rade već duže vrijeme
naprave propuh i rade pod njim
jer od vrućine ne mogu izdržati.
a na propuh su navikli.
i stigla plavuša
koja je mislila da se s njima može nositi.
i s propuhom.
pa je par dana izdržavala i godio joj povjetarac.
više joj ne godi.
najbolje od najboljega što mi večeras trebaju doći gosti.
ja bih trebala praviti večeru.
biti ljubazan domaćin.
a ja ne mogu otić do trgovine donijeti namirnice
a ne kuhati nešto.
ne mogu sjediti i zabavljati goste te se smješkati.
još uvijek nisam smislila što ću.
sutra ujutro trebaju mi stići drugi gosti
koje bih također trebala ugostiti.
a i pokazati im nešto moga grada ali i županije.
učiniti im boravak ovdje nezaboravnim
uz ovo odvratno kišno vrijeme vani
naći nešto zanimljivo što bi mogli vidjeti
ali i ponuditi im koji slavonski specijalitet
made by me.
mislim da to nije izvedivo, barem za sad.
pokušala sam jučer na lijepi način objasniti
da mi baš nije dobro pa da ako mogu odgoditi put
bilo bi možda bolje da dođu drugom prilikom.
ne, baš ovaj vikend.
jer slijedeći tjedan opet sam na putu
pa bi me željeli vidjeti prije toga.
i ja sam se tome veselila
no nekako me veselje prošlo.
sad samo želim da bol prestane
i da mogu ponovo hodati uspravno.
sjest na wc i ustat s njega
otuširati se tako da mi nije problem nasapunati se cijela
zavezati vezice na cipelama
očistit mačku wc
nešto oprat u stanu
ako mi nešto slučajno ispadne iz ruku na pod
moć podići isto.
hodati recimo.
sjediti, i to bi bio uspjeh.
jednostavne stvari.
:)
mali update:
skrkali mi dvije injekcije
dali još neke konjske tablete
gel za masažu
pa ćemo vidjet ;)
gosti, bit ću spremna!!!!
- 09:12 -
nedjelja, 08.06.2008.
ni na nebu...
...ni na zemlji.
kao što sam i pretpostavila
više nisam nigdje doma
niti u H
niti u B
koferi su mi postali dobri prijatelji.
iskreno, ne znam kako ljudi koji tako žive cijeli život.
vratila sam se.
ekipa u kvartu stara
u lokalnom kafiću iste fore jednako me dobro nasmijavaju
'jel već prošlo 6 mjeseci otkako si plakala?'
(sprdnja na moj račun jer sam na odlasku plakala kao kišna godina)
'i sad si se vratila za stalno?
pa jesi ti normalna?
daj idi nazad, što ćeš ovdje?'
i vrijeme kao da je stalo dok me nije bilo.
samo su se konobari izmijenili
no tako se brzo na nove navići kao da su sto godina ovdje.
a ja, mogla sam ovdje biti i nisam, ništa se ne bi promijenilo.
i ništa i nije.
u B me sreću poznati ljudi
i vesele se što me opet vide.
imam svoj kvart, svoje trgovine, meni drage ljude.
no ja znam da to nije moj grad, moja država.
jučer me zovu.
i veselim se pozivima.
čestim, nježnim, veselim, ali i tužnim.
'jel znaš tko je pitao za tebe?'
'nemam pojma'
'znaš ona dva brata kod kojih kupujemo,
jedan prodaje pečene piliće a drugi ima svoju povrćarnu?'
'znam :)'
'išao sam kupiti pileću jetricu,
i vlasnik me pita gdje je ona lijepa bijela plavokosa gospodična'
(ovo 'lijepa' dodao je sam, sigurna sam)
'znam koji, onaj koji me učio francuske nazive svaki put kad sam nešto kupovala :)'
':) da, taj. rekao sam da se uskoro vraćaš u belgiju, vrlo skoro'
hoću li se vratiti?
u Osijeku
sama sebe hvatam kako šetam gradom
i gledam ljude koji su ovdje
kao turist koji luta ulicama nepoznatog grada
i pokušava upoznati njegove građane.
jučer sam bila kod frendice i vraćala se nazad
slušala ljude kako pričaju u tramvaju
kao stranci
potpuni stranci.
povlačim paralele
ljudi u metrou u B i ljudi u tramvaju u H.
a ja netko kao duh ubačena i u jedno i u drugo prometalo
jedva čekam da iziđem van
na zrak.
pa si mislim, ako krenem raditi
možda ću se ufurat u stari film
možda ću ponovo nastaviti gdje sam stala.
ali to odrađujem onako, usput, ne opterećuje me previše.
pa i tu ponovo zbog posla putujem
za desetak dana put Bugarske.
dobro, samo na pet dana.
kao da 'netko gore' ne želi da se zaustavim na jednom mjestu.
čak i moje drage prijateljice
govore 'mi tebe nikada nismo niti vidjele da ćeš tu ostati'
ne pomažu baš.
jedino Micko,
dragi micko...
kako sam stigla i otvorila kofer
uvalio se u njega i rekao pogledom
'vodi me sa sobom slijedeći put'
i sad dok ovo tipkam
leži na tipkovnici i govori 'mazi me'
'čekao sam te toliko dugo, igraj se sa mnom, ostavi sve'
pa navečer kad legnem spavati
do dva ujutro igramo se s najdražom lopticom
iako je sutra radni dan.
moramo nadoknaditi propušteno vrijeme.
htjela sam kupiti ribice.
imala sam ih prije pola godine.
kupiti - ne kupiti
frendica me pita
'jel to meni kupuješ?
ne moraš se truditi, dovoljan mi je tvoj mačak za čuvanje,
taman sam sve naučila oko njega'
pa sam odustala od ribica :)
i kad pokušam napraviti nešto
što bi mi dalo osjećaj da sam ponovo doma
razum govori da niti ne započinjem
jer je upitno gdje ću uskoro biti.
a gdje sam uopće?
- 13:10 -
utorak, 03.06.2008.
bila i vratila se :)
složila sam kombinaciju
kojom bih što manje ljudi gnjavila svojim dolaskom.
barem sam to ja željela.
nikoga ne maltretirati.
pa sam kako živim u gradu koji je na kraju svijeta
počela putovati u ponoć jednoga dana
da bih ujutro u 5,05 bila u Zg
jer sam u 6,30 trebala biti na aerodromu
kako bih u 8,00 bila u avionu za Bruxelles :)
i skoro sam zakasnila na vlak
jer sam tako dobro spremila svoju putovnicu
(zašto nije na mjestu gdje je inače stajala sva moja važna papirologija
to je jedna druga priča)
pa je (putovnicu) 15 minuta prije polaska vlaka
nisam još imala u svojim rukama :))
na svu sreću moj grad je mali,
treba mi dvije minute do željezničke stanice,
uspjela sam u zadnjim minutama pred polazak
utrčati u vlak i uputit se prema Zg :)
zašto nisam otišla dan ranije u Zg
i prespavala kod, recimo, brata mi...
duga je to priča.
zato su se ponudili ljudi
koje sam vidjela par puta u životu
primiti me u svoj dom,
no nisam ih željela inkomodirati za jednu noć.
i mislim da je to ok.
stvarno lijepo što su se ponudili,
no bilo bi bezobrazno od mene iskoristiti nečiju dobrotu
zbog moje komocije.
no svejedno,
dočekali me u rano jutro dragi neki malo poznati ljudi
i ipak brinuli o meni kao da sam njihova
te me odvezli u zračnu luku,
doručkovali i popili sa mnom kavu
i pobrinuli se da sam sigurno na letu za Bxl :)
spakirala sam najmanji kofer na svijetu
kako bih pokazala da ja mogu putovati i s malo odjeće :)
(bez vješalica ;) aha, mogu ja to)
i naravno ponijela totalno krivu garderobu
jer je u belgiji padala kiša i bilo je hladno
kao da je jesen a ne početak ljeta :)
pa sam imala jednu jedinu vestu dugačkih rukava
a sve ostalo bile su ljetne haljinice, košuljice bez rukava
i japanke, natikače, lanene hlače,
sve nešto ljetno :)
dočekalo me drago drago lice i izljubilo
te nije ispuštalo iz ruku
svih nekoliko dana koliko sam bila ondje.
iako sam se smrzla i vrijeme je bilo očajno
bilo mi je prelijepo :)
posudili mi jaknu,
dali mi svoj krevet
nasmijavali me
brinuli o meni
radili smo
ali i uživali
s nekim ljudima imam osjećaj da mogu sve
i lapiti, i raditi, i razgovarati o svemu
i planirati
i putovati
i uživati u malim stvarima :)
i čini mi se da su te male stvari najljepši dio života
najviše ostaju u sjećanju
čine život ljepšim :)
i u Bxlu, naravno,
opet sam putovala
po malim lijepim mjestima
kao što je Leuven, prelijep sveučilišni grad,
a i u Francuskoj (Lille)
gdje smo otišli na jedan dan.
dobro društvo čini moj svaki boravak bilo gdje nezaboravnim.
i na tome sam neizmjerno zahvalna
nekome gore, tko sve to nekako slaže na poseban način :)
vrijeme je proletjelo, naravno,
no kratko sam i bila.
i stalno sam ispitivala što ima novoga, što se promijenilo.
'daj, što se moglo promijeniti, nije te bilo 9 dana'
ipak, kao da me nije bila vječnost.
pitali su me što ima novoga u mom gradu.
ništa, vrijeme je stalo.
uspavani grad.
ili ga ja više ne doživljavam na isti način.
ne znam.
našla sam se s dvije trudnice
koje su zračile srećom
i nisu mogle doći do daha
u želji da mi ispričaju novosti :)
zasadili smo jedno drvo, moje drvo
da raste dok me nema ondje.
da brinu o njemu dok me nema :)
draga prijateljica brinula je o Micku.
bilo je sve ok, kako ste i pretpostavili :)
istina, obavještavala me je tri put dnevno što se događa doma
(znam, dosadna sam, no to sam ja)
kako bih bila mirna dok sam u b.
i jedva me dočekao kad sam sinoć stigla nazad :)
ali i ja njega :)
no isto tako
dočekale su me i 'tople' riječi dobrodošlice
najbližeg člana moje obitelji
nakon što sam se javila da sam stigla.
i pitam se zašto
jer sam samo željela dobronamjerno javiti se,
čuti jel sve u redu,
a umjesto toga dobila sam 'drvlje i kamenje'.
i svaki put se pitam jesam li to zaslužila,
što sam skrivila pa takvo što me prati?
no shvatila sam da ljude ne možemo mijenjati.
roditelje ne možemo birati.
samo ih prihvatiti onakvima kakvi jesu.
neki možda imaju određene probleme
pa se s njima ne znaju nositi.
neki možda nailaze baš u tim trenucima na najbliže
na koje misle da se mogu istresti
jer imaju loš dan ili ih je netko drugi rasp...io.
no sami biramo
kakav ćemo imati odnos sa svojima.
pa sam shvatila da ako mi netko nema ništa lijepo za reć
i ne veseli se što me vidi ili čuje
kao što ja to sa svoje strane činim, ali iskreno,
ne mora me vidjeti
niti čuti.
jer nisam mazohist
i nemam potrebu trpiti tuđe žute minute
i osjećati se jadno
niti dozvoliti da mi netko pokvari lijepe trenutke prije toga.
zato..
hvala ti mama na dobrodošlici,
želim i ja tebi laku noć...
ja lijepo spavam, svejedno,
sa velikim srcem ispod jastuka :)
- 14:51 -
