...ni na zemlji.
kao što sam i pretpostavila
više nisam nigdje doma
niti u H
niti u B
koferi su mi postali dobri prijatelji.
iskreno, ne znam kako ljudi koji tako žive cijeli život.
vratila sam se.
ekipa u kvartu stara
u lokalnom kafiću iste fore jednako me dobro nasmijavaju
'jel već prošlo 6 mjeseci otkako si plakala?'
(sprdnja na moj račun jer sam na odlasku plakala kao kišna godina)
'i sad si se vratila za stalno?
pa jesi ti normalna?
daj idi nazad, što ćeš ovdje?'
i vrijeme kao da je stalo dok me nije bilo.
samo su se konobari izmijenili
no tako se brzo na nove navići kao da su sto godina ovdje.
a ja, mogla sam ovdje biti i nisam, ništa se ne bi promijenilo.
i ništa i nije.
u B me sreću poznati ljudi
i vesele se što me opet vide.
imam svoj kvart, svoje trgovine, meni drage ljude.
no ja znam da to nije moj grad, moja država.
jučer me zovu.
i veselim se pozivima.
čestim, nježnim, veselim, ali i tužnim.
'jel znaš tko je pitao za tebe?'
'nemam pojma'
'znaš ona dva brata kod kojih kupujemo,
jedan prodaje pečene piliće a drugi ima svoju povrćarnu?'
'znam :)'
'išao sam kupiti pileću jetricu,
i vlasnik me pita gdje je ona lijepa bijela plavokosa gospodična'
(ovo 'lijepa' dodao je sam, sigurna sam)
'znam koji, onaj koji me učio francuske nazive svaki put kad sam nešto kupovala :)'
':) da, taj. rekao sam da se uskoro vraćaš u belgiju, vrlo skoro'
hoću li se vratiti?
u Osijeku
sama sebe hvatam kako šetam gradom
i gledam ljude koji su ovdje
kao turist koji luta ulicama nepoznatog grada
i pokušava upoznati njegove građane.
jučer sam bila kod frendice i vraćala se nazad
slušala ljude kako pričaju u tramvaju
kao stranci
potpuni stranci.
povlačim paralele
ljudi u metrou u B i ljudi u tramvaju u H.
a ja netko kao duh ubačena i u jedno i u drugo prometalo
jedva čekam da iziđem van
na zrak.
pa si mislim, ako krenem raditi
možda ću se ufurat u stari film
možda ću ponovo nastaviti gdje sam stala.
ali to odrađujem onako, usput, ne opterećuje me previše.
pa i tu ponovo zbog posla putujem
za desetak dana put Bugarske.
dobro, samo na pet dana.
kao da 'netko gore' ne želi da se zaustavim na jednom mjestu.
čak i moje drage prijateljice
govore 'mi tebe nikada nismo niti vidjele da ćeš tu ostati'
ne pomažu baš.
jedino Micko,
dragi micko...
kako sam stigla i otvorila kofer
uvalio se u njega i rekao pogledom
'vodi me sa sobom slijedeći put'
i sad dok ovo tipkam
leži na tipkovnici i govori 'mazi me'
'čekao sam te toliko dugo, igraj se sa mnom, ostavi sve'
pa navečer kad legnem spavati
do dva ujutro igramo se s najdražom lopticom
iako je sutra radni dan.
moramo nadoknaditi propušteno vrijeme.
htjela sam kupiti ribice.
imala sam ih prije pola godine.
kupiti - ne kupiti
frendica me pita
'jel to meni kupuješ?
ne moraš se truditi, dovoljan mi je tvoj mačak za čuvanje,
taman sam sve naučila oko njega'
pa sam odustala od ribica :)
i kad pokušam napraviti nešto
što bi mi dalo osjećaj da sam ponovo doma
razum govori da niti ne započinjem
jer je upitno gdje ću uskoro biti.
a gdje sam uopće?
Post je objavljen 08.06.2008. u 13:10 sati.