dragi moji,
evo me,
javljam se, živa i zdrava,
stigla napokon kući.
naravno,
ja ne bih bila ja da ni na samom povratku
nije bilo zanimljivih događanja,
no već ste navikli na mene :))
pa krenimo redom :)
kako su brinuli (cijela ekipa)
da mi zadnji dani ne budu dosadni u belgiji
i kako me nisu puštali da previše budem sama (sa sobom)
pod izgovorom
'bit ćeš sama pa ćeš se počet pakirati
i onda će te uhvatiti tuga pa ćeš nam se rasplakati,
pa bolje da si s nama'
ja stvarno nisam imala vremena kad spakirati stvari :)
i uz riječi 'ne vidimo smisao ovog tvog pakiranja,
svejedno ćeš se ti vratiti'
pa sam se pakirala u noći prije odlaska
i to od 1 do 4 ujutro :)
i sama sebe iznenadila
kako sam uspjela u tako kratkom vremenu
spakirati sve ono što sam nosila i koristila pola godine :)
i oborila sam vlastite rekorde :)
vješalice ostavila, pun ormar.
kolegica koja dolazi iza mene
bit će sretna jer ima na što objesiti stvari :)
posudila sam vagu kako bih izvagala napunjene kofere,
uvijek ratujem s kilažom
(dozvoljeno 20 kg po osobi + 8,5 u ručnoj prtljazi)
no vaga nije bila ispravna, nije davala znake života
pa sam se morala osloniti na vlastiti instinkt
kojeg btw nemam :))
i trpala sam po torbama kao Cigo
gdje sam što stigla,
te u rano jutro imala punih pet torbi,
veliki kofer i mali koferčić ručne prtljage.
kako sam otprilike znala da sve to sa sobom ne mogu ponijeti,
dogovorila sam da sve te torbe osim velikog i malog kofera
poveze automobilom do Zg jedan dragi prijatelj
ali kako sam mislila da ću umjesto jednog velikog kofera
moći još s jednom torbom biti na putu do Osijeka,
zamolila sam frenda koji je putovao istim avionom za Hrvatsku
da jednu moju torbu uzme kao svoju
jer je imao samo malu torbu kao osobnu prtljagu.
naravno da je pristao pomoći.
pa su me u 7 ujutro probudili,
potvrdili smo dogovor,
utrpali mi stvari uz komentar
'jesi ti nekoga strpala u kofer i ponijela ga sa sobom?'
uputila se sa pinklićima na aerodrom 1,5h prije polaska aviona,
te smo krenuli čekirati prtljagu i karte.
i, naravno da sam imala previše stvari :)
pa sam uspjela saznat da, recimo,
kofer ne smije biti teži od 32 kg
a moj je težio 35,5 :)
da mi je ručna prtljaga maksimalne težine,
i da zajedno dvije osobe mogu imati težinu prtljage koja ide u avion 40kg
ali ne u jednom koferu :))
pa sam izvadila (na svu sreću pa sam mogla)
tri kg čokolada koje sam ponijela mojim haharima u Osijek
i dostigla maksimalnu dopuštenu kilažu po jednom koferu :)
i dobro, prošli mi sve to, sjeli, popili kavu, zovu me moji iz B.
i pitaju jesam li se predomislila.
ne, ja moram otić doma.
sjedamo u avion
srce vuče i na jednu i na drugu stranu
zvoni mi mobitel koji još nisam ugasila
i čujem 'automobil te čeka ispred zgrade aerodroma,
ako si se predomislila, izađi'
smijem se, lijepo je to čut (...pa makar i bilo istina)
i čekam kad ćemo poletjeti.
kao iz inata avion se rula po pisti i nikako da poletimo
a pilot javlja da zbog gužve u zračnom prometu iznad bruxellesa
kasnimo s polijetanjem.
nakon dvadesetak minuta dižem se sa sjedala
'idem, ovaj avion čeka da iziđem van'
frend me u čudu gleda
'gdje si krenula, sjedi, jesi li poludjela?!?!'
i povuče me nazad na sjedalo.
poletjeli.
jesam li trebala izići?
jesam li trebala ostati?
ne znam.
stižemo u Zg.
padala je kiša prije nego smo sletjeli.
voze me na autobusni kolodvor jer imam prije vezu za Osijek.
super, postoje pokretne stepenice
kojima mogu taj teški kofer popeti do blagajni
i kupiti kartu.
super, imam već u 16h bus za Osijek,
prije 20h bit ću doma.
super, kupila kartu,
imam dovoljno vremena otić do branimir centra nešto pojest.
e sad samo da se spustim dolje do perona
i u garderobi ostavim kofere :)
odem na jednu stranu, pokretne stepenice voze u smjeru prema gore
odem na drugu stranu, pokretne stepenice opet voze prema gore
odem na dio čekaonice s kojeg se izlazi na perone,
samo stepenice vode do pojedinog perona.
možda ne znam dovoljno dobro zgradu,
putujem često ali ne toliko da bih znala cijeli autobusni kolodvor.
sigurno postoji neka rampa kojom mogu spustiti kofere
jer ih niz stepenice ne mogu, pretežu me,
sama ne mogu a nema nikoga tko bi mi pomogao.
pa odem do šaltera informacija i pristojno pitam
'oprostite, postoje li pokretne stepenice koje sa ove etaže
vode prema etaži na kojoj su peroni i garderoba?'
'ne'
'a možda rampa za invalide?'
'ne gospođo'
'a kako da spustim ovu prtljagu do perona?'
'kao i svi drugi gospođo, po stepenicama'
'a recite, kako se invalidi spuste dolje?'
'invalidi nemaju što tražiti gore na katu'
'kakav vam je to odgovor? pa kako će kupiti kartu?'
'pa imate blagajnu i dolje u prizemlju'
'hvala na informaciji, sad znam i to,
no sad kad sam se popela gore sa stvarima,
kako da se spustim dolje?'
'gospođo ako vam se ne sviđa moj odgovor
može te se obratiti mom šefu'
i valjda je dečkić na informacijama
imao tu rečenicu pripremljenu kao zadnju obranu od dosadnih 'baba'
koje postavljaju nebulozna pitanja kao i ja,
pa nije očekivao da ću priupitati
'dobro, recite, kako vam se zove šef?'
'pa ne znam, imam ih dva'
'pa recite mi kako se zove onaj koji trenutno radi'
'ne znam, na godišnjem je trenutno'
'pa valjda ga netko mijenja, imate li vi šefa iznad sebe?'
uz konzultaciju kolegice koja sjedi šalter do njega i stišani mikrofon
te poveći red koji se stvorio iza mene odgovara
'ne znam tko je trenutno dežuran,
no možete otići iza naših šaltera pa probajte,
pokucajte na vrata, netko je sigurno ondje.'
'hvala na informaciji, vrlo ste ljubazni'
žena iza mene koja je čula cijeli razgovor
samo je suosjećajno pridodala
'nemojte se gospođo živcirati,
strašno su neljubazni ovdje na kolodvoru'
kako ja ne bih bila ja pa ne bih odreagirala
a već sam bila dosta naživcirana jer su me ruke boljele,
i našla sam samo dvije rampe za invalide
i to jednu na ulici odmah kod pješačkog prijelaza
kojom sam došla do pokretnih stepenica,
i drugu unutar zgrade kojom od dvorane sa šalterima
mogu doći do čekaonice s koje se silazi na perone,
i na obje sam skoro pala jer su me koferi vukli nazad
pa su me slučajni prolaznici pogurali uz rampe :))
odoh do famoznih šefofskih vrata i pokucah.
kuc kuc
kako nitko ne odgovara, otvorim ista
i u drugoj prostoriji vidim dva čovjeka, jedan zatrpan papirima sjedi
drugi stoji i telefonira.
'dobar dan, imam jedan problem i željela bih da mi pomognete'
'dobar dan, izvolite, uđite'
nekako uvučem kofere u ured,
zatvorim vrata za sobom i pitam
'molim vas, recite mi, postoje li i jedne pokretne stepenice u ovoj zgradi koje voze prema dolje sa etaže gdje su blagajne?'
nakon razmišljanja od par sekundi
'ne, ne postoje'
'mislila sam da ne znam dovoljno dobro zgradu pa sam ih previdjela.
recite, kako da spustim ove kofere dolje do perona
ili garderobe koja je isto gdje i peroni,
a da ne idem stepenicama jer su preteški
pa ih ne mogu spustiti stepenicama?'
'nikako gospođo, samo niz stepenice'
'recite, imate li možda službu koja nosi kofere, za novce,
ne besplatno, platila bih da mi netko spusti kofere?'
'ne, na žalost nemamo'
'a recite molim vas, kako se invalidi spuste dolje?'
'pa postoji posebna sjedalica za invalide'
'pa super, onda možete staviti moj kofer na tu sjedalicu pa ćete mi spustiti kofer dolje'
'joj, ne mogu, nemam ja ključ od te sjedalice'
'a tko ima?'
'ne znam stvarno'
'ne znate? pa jel vi radite ovdje ili ja?'
'pa ja radim, ali nemam ključ'
'a recite kad dođe invalid, on ima svoj ključ
ili tako kao i ja izvisi jer vi nemate ključ?'
'pa ne znam stvarno.'
'čekajte, samo malo, da još jednom utvrdimo par činjenica,
nalazimo se na glavnom autobusnom kolodvoru u Zagrebu,
glavnom gradu RH,
koji nema pokretne stepenice prema dolje
niti rampu za invalide
niti ključ za sjedalicu kojom se invalidi mogu spustiti
sa gornje etaže do perona?'
'da, gospođo, znam da je to problem ali mi tu ništa ne možemo'
'a ne možete?
'ne'
gledam ja čovjeka i mislim si,
ne znaš ti na kakvu si tvrdoglavu osobu naišao,
ako treba i u novine ću vas dati
(to sam samo u sebi rekla, nisam željela čovjeka strašiti)
a naglas:
'ne zanima me kako,
no smislite način kako ćete mi spustiti ove stvari dolje do perona,
ne izlazim iz ovog ureda dok ne smislite.'
shvatio je valjda da sam lagano pop...
pa je odgovorio
'evo, gospođo, pa nema problema,
zamolit ćemo kolegu da vam pomogne,
Robi, daj molim te odnesi gospođi
kofere dolje do perona'
i Robi, negdje u sebi psujući mi sve po spisku
uzeo je veliki kofer i po stepenicama spustio ga do perona :)
ja sam se zahvalila te produžila prema garderobi.
pojela nešto nakon toga,
vratila se po prtljagu
sjela u bus i
prije 20h bila u Osijeku :)
dočekala me ekipa
njih četvero
i kad sam se zahvalila i rekla da nisu trebali
'pa naravno da te mora cijela Radićeva dočekati,
jesi ti naša ili nisi?!?'
Mala čupava glava stajala je kod vrata kad sam stigla :)
Micku je trebalo pet minuta da se vrati na staro
i sve ono što nije smio dok me nije bilo
da nastavi raditi kao da nikada nisam niti otišla :)
nisam se još naspavala,
nisam se niti raspakirala
no doma sam :)
Post je objavljen 23.05.2008. u 10:25 sati.