četvrtak, 08.05.2008.

konji

nismo znali što bi preko vikenda pa smo odlučili prošetati šumom.
kako ovdje ima šuma i parkova kao u priči... otišli u obližnju šumu.
za mene veliko i ugodno iznenađenje.
sjećam se lijepih vremena kad sam s 'nekim' znala
davno prije prošetati slavonskim šumama
u potrazi za kojim vrganjem, sunčanicom ili trubačama.
i znam da sam jedva disala, vlaga u zraku ogromna,
a sunca tek ponegdje pokoja zraka koja se uspjela probiti do tla.
nije bilo mračno, ipak, gusto, drukčije.
staza nema, samo tragovi koje divlje svinje u stvrdnutom blatu,
pokoji prosjek u šumi.
u pola ljeta znala sam biti slojevito odjevena i obavezno u dugačkim rukavima
jer bi mi u šumi bilo prehladno, meni zimogroznoj.
a ovdje... prozračnost, svjetlost, staze, puteljci, oznake,
putokazi, kante za smeće, ne bi rekli da ste u šumi. uopće.
i onda, hrpa ljudi koji sretni što je lijep dan šeću.
i ljudi na konjima, laganini u šetnji (ili kako bih to nazvala? ne znam).
kao da ste negdje u malo gušćem parku, rekla bih :)
uglavnom, nakon silne količine konjanika (mladih i starih)
znatiželja me vukla saznati odakle svi oni dolaze.
odmah do šume smještena su dva konjička kluba
koja smo naravno 'morali' posjetiti :)
kao klinka bojala sam se konja.
zašto, ne znam. nisam imala nikakvo neugodno iskustvo.
valjda samo zato što su tako veliki bili.
dugo godina nisam imala previše mogućnosti biti u njihovoj blizini.
iako, moj daljnji ujak imao je najviše konja u selu,
i kažu najljepše,
uzgajao ih je i bio ponosan na njih.
bila su to neka druga vremena.
prije par godina ponovo sam otišla u istu staju
i vidjela tek nekoliko prekrasnih primjeraka
kojima se i dalje ponosio.
no uvijek su me privlačili konji, uvijek, koliko god sam ih gledala sa strahom.
i prije par godina moj strah pomogla je otjerati draga mi prijateljica
koja me pred pedesetak ljudi (pa mi je bilo neugodno reći da se bojim)
u jednom lijepom mađarskom uzgajalištu rasnih konja
natjerala uzjahati jednog.
i bilo je to prelijepo iskustvo.
od tad, gdje su konji, tu sam negdje i ja :)
pa tako, nisu me mogli odvojiti.
obišli smo sve uzduž i poprijeko, stali kod svakoga,
sa svakim 'popričali', pomazili ga,
dio ekipe otišao je i vratio se nakon sat vremena,
znali su gdje će me naći.
s konjima :)
i mogu vam reći da je to jedno tak ugodno društvo.. milina.
i naravno, opet sam malo fotkala,
te lijepe glave
te lijepe tople oči.