uginuo mi je pas u Osijeku.
moj mali crni pinč.
javili su mi tek nakon par dana.
nisam znala jesam li tužna ili ljuta što mi nisu javili ranije.
iako svjesna da ne bih mogla ništa promijeniti.
bio je jako star, 14 godina,
bio bolestan na svoje malo srce.
imala sam osjećaj da ga neću više vidjeti
zadnji put kad sam bila doma.
ipak,
nikada se ne možeš dovoljno pripremiti
na odlazak nekoga koga si jako volio.
nikada nismo za takvo što spremni.
sjećam se kad sam ga prvi put vidjela
vraćala sam se s mora i ujutro stigla vlakom u grad.
taman sam bila ispred kuće i pozdavljala se s dečkom.
tata je izišao van s malom crnom lopticom na povodcu
koja se kao malo magare ukopala na mjestu
i nije željela ići u šetnju.
bila sam ljuta jer me nitko nije niti pitao želim li psa u kući.
ta ljutnja trajala je pola sata.
postao je član obitelji.
prva naša zajednička šetnja završila je s kupanjem u Dravi.
bila je zima i umrla sam od straha
da takav mali neće znat izić iz vode van.
naravno da je.
no nije se više nikada kupao u Dravi.
samo u Dunavu, kad smo bili na vikendici.
ako smo ušli prije njega u vodu, lajao bi sa obale.
u moru, tražio je najkraći put kako stić do kopna :)
nije baš bio nešto poslušan.
bez povodca, nismo ga mogli stići.
na plaži, svaki ručnik bio je i njegov :)
sve je morao vidjeti, ponjušiti, upoznati.
kad bi se našao u društvu većih pasa
glumio je hrabroga
ali kad bi neki od njih zalajao
trčao bi k meni i skakao mi u ruke
kao da bi govorio 'brani me'
onda bi uglavnom ti veliki pojeli mene :)
bio je halapiv.
jeo je i kad nije bio gladan :)
nije volio sam jesti.
morali smo se uvijek igrati dok jede
a ja sam kao bila otimačica njegove hrane.
tek onda bi pojeo ono što baš nije volio.
tablete i lijekove bila je umjetnost dati mu da ne skuži.
veterinara nije baš obožavao.
rasplakao me bezbroj puta od straha da će mu se nešto dogoditi
ali nasmijao i oraspoložio još bezbroj puta toliko.
osjetio je svako moje raspoloženje.
i kad sam napeta, i kad sam tužna.
sa mnom je smio raditi sve ono što s mojima nije.
spavao je na mom krevetu
i znao se sakriti ispod dekice kad bi netko ušao u moju sobu
znajući da ga ne smiju vidjeti na krevetu.
poslije je bio toliko težak (iako mali) da kad mi je legao na noge
a ja sam se u snu željela okrenuti, nisam mogla.
morala sam se probuditi do kraja, njega probuditi
i maknut ga malo sa nogu kako bih se okrenula.
kad sam se odselila ostao je s mojima
mislila sam da ćemo se udaljiti
nismo, iako smo se poslije puno rjeđe viđali
svaki put kad bih došla (ispočetka svaki dan)
kao da je samo mene slušao
moji su se znali ljutiti na njega jer je napravio nekakvu glupost
i znao je tad dotrčat k meni i sakrit se iza mojih nogu.
čuo je poznati zvuk našeg automobila
dok još nije niti bio blizu naše ulice.
obožavao se voziti u automobilu.
od uzbuđenja lajao bi cijelim putem.
pa makar i do mora :)
bio je jako mazan.
stalno mi se uvaljivao u krilo.
mojima je to išlo na živce jer sam uvijek bila puna njegovih dlaka.
i takva sjedala za stol.
i nije me smetalo.
to je on, kao da sam ja.
bio je blesav.
dobio bi ogromnu kost i sakrio je od svih,
poslije ne bi znao gdje ju je spremio.
onda bi svi zajedno tražili istu.
znao je sakrivajući nešto izguliti cijelu njušku zatrpavajući.
bojao se mačaka.
jedna ga je ogrebla po oku.
jednom se zaljubio u pekinezericu
koju je sretao svaki dan pod Dravom u šetnji
i ne bi se od nje odlijepio satima.
kako niti moj tata a niti vlasnica pekinezerice
nisu prije posla imali toliko vremena za njegove ljubavne poduhvate, odlučili su da kad se vide (uspijevali su ipak prije pasa)
sakriti se iza drveta dok drugi ne prođe.
zanimljivo, taktika je bila uspješna.
odljubio se nakon nekog vremena.
bio je zaljubljen u Kikicu,
toy pudlu koja je stanovala kat niže.
ta ljubav trajala je do samog kraja.
voljela sam ga jako.
jako jako.
sad me nazvao frend.
pitao kako sam provela vikend.
rekla sam mu za Benija.
rekao je:
'ni za kim nećeš plakati
kao što ćeš plakati za vjernim psom kojega izgubiš'
Post je objavljen 12.05.2008. u 11:43 sati.