Godišnjica smnaknuća P. Zrinskog i F. K. Frankopana 1671.
Oproštajno pismo napisano supruzi Ani Katarini Zrinskoj dan prije autorovog smaknuća.
Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikaj še naukupe tvojemu Bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči ako sam te v čem zbantuval ali ti se v čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi. Budi bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan niti se plašim. Ja se ufam v Boga vsamogučega koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikaj še mene hoče miluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupa pred njegovem svetem thronušem v dike vekovečne sastanemo. Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina za druga do končanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar nej žalosti ar je to tak moralo biti. V Novom Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi.
Groff Zrini Petar
Ovo sam prenijela kao primjer dostojanstvenog suočavanja s preranom, nasilnom, smrću i očitovanje nježne bračne ljubavi. Pismo je napisano prije postojanja sadašnjeg standardnog jezika i pravopisa, pa se sigurno ne može pročitati onako kako je u ondašnjem govoru zvučalo, na pr. sigurno se nije govorilo "serce" nego "srce", ne "zverhu" nego "svrhu", ali se kao "e" pisao poluglas koji i danas osjećamo pri izgovoru slogova sa "r" u funkciji samoglasnika (rt, hrt, prst...) koji ne pišemo! Također nije bio fonetski pravopis i "posuđivali" su se neki obrasci pisanja iz drugih jezika. Zato mi je komično kad naše spikere čujem kako stare tekstove čitaju fonetski... A sve radi nepripremljenosti i podcjenjivanja slušatelja!
(Otrpite, molim, ovaj mali osvrt na jezičnu tematiku, koja je moja amaterska zanimacija, a često i tiha patnja!)
Malo nostalgije
More, jubavi!
1996.
Jutra su moje mladosti
zlatila rubove škoja*,
boje ti davala radosti
more, jubavi moja!
Niz stine kad potok se propinje
rasipjuć kapje bez broja,
tebe mi šumno spominje
more, jubavi moja,
i čemprese s vitin granama,
staze kraj sivih aloja,
masline s raspuklin ranama
more, jubavi moja!
Nad pojen kad nebo zarumeni
i prostre srebrila svoja,
ti živiš duboko u meni
more, jubavi moja!
Štruca kruva
Šaka brašna i žmul vode,
zrno soli i kap uja,
mrvu kvasa, topla ruka
od tog skuva* štrucu* kruva.
Nema priše, nema strke,
sve polako, u tišini,
u toplini, ko u krilu
majke dite, kruv se čini.
Zraka sunca, miris zemje,
dodir ruke, jubav duše
i sam život od iskona,
sve to čuva štruca kruva!
(Ovo malo da odahnem uz kruh naš svagdašnji, koji nas sve veže, bilo da se radi o pšenici, ječmu, prosu, kukuruzu ili riži!)
Umjetnost vrijeđanja
Nisam upoznata sa sinoćnjom predstavom Olivera Frljića, ali nekoliko detalja za koje znam svjedoče o neizmjernoj mržnji koju on očito gaji prema kršćanstvu, međutim to je dopušteno kad je upakirano u celofan umjetnosti.
Neki kažu da je problem rješiv neposjećivanjem predstave onih koje vrijeđa sadržaj, ali kazalište je javna ustanova otvorena svim građanima, a sumnjam da bi se baš dopustilo prikazivanje neke predstave koja bi ismijavala protagoniste ili simbole neke druge skupine. Osim toga neprijatelja treba upoznat da bi se znalo prema njemu postavit.
Sinoć je u RTL-Direktu voditelj ismijavao vjeroučitelja koji krizmanicima iznosi kršćanski nauk i svoje (možda prestroge?) stavove o nekim glazbenicima, kao da je to obvezan uvažavati netko tko ne ide na krizmu, a kad se neki župnik drzne postaviti pitanje pripustiti ili ne pripustiti sakramentima djecu koja nisu za to pripremljena po novinama ga se proziva.
Ne da mi se ni slušati ni komentirati bljuvotine raznih nazovi demokrata, ali nisamo mi kršćani marva koja mora sve šutke podnositi, treba nekad stvari nazvat pravim imenom iako to ne uključuje nikakvo nasilje.
A oni koji su pozvani neka donose i provode zakone koji će osigurati suživot bez vrijeđanja.
SVETI MARKO EVANĐELIST, blagdan 25. travnja
Makarska konkatedrala (zborna crkva) sv. Marka evanđelista[1] drugostolna je crkva Splitsko-makarske nadbiskupije. Nalazi se u Makarskoj, na vrhu Kačićevog trga. Sagrađena je u baroknom stilu. Gradnja ove konkatedrale, bivše stolne crkve makarskih biskupa počela je 1700. godine na inicijativu makarskog biskupa Nikole Bijankovića, no nažalost nikada nije u potpunosti dovršena. Godine 1756. posvetio ju je makarski biskup Stjepan Blašković.[2]
Pročelje crkve okrenuto je prema jugozapadu, a zvonik se vidi gotovo iz cijeloga grada. Na ulazu u konkatedralu s desne se strane nalazi oltar u kojemu se čuvaju kosti sv. Klementa, zaštitnika grada Makarske i Makarske biskupije. Kosti ovog sveca dovezene su iz rimskih katakombi 1725. godine. S lijeve strane nalazi se oltar Majke Božje, a nad njim jedan mali oltar Gospe od ružarija ili Majke Božje od krunice. U drvu oslikana Djevica s djetetom rad je bizantske škole. Taj mali oltar, prema pričanju mještana, sagrađen je za vrijeme kuge 1815. godine.[2] Drugi oltar na lijevoj strani jest oltar sv. Križa. On predstavlja kalvariju, a kipovi su u drvu prirodne veličine.
Konkatedrala je bila znatno oštećena za vrijeme velikog potresa 1962. godine, te su obnovom unutarnjega djela crkve napravljene stanovite promjene. Glavni oltar je premješten u pokrajnu kapelicu presvetog sakramenta, gdje je bio na početku. Taj najljepši oltar djelo je venecijanskih majstora. Nakon potresa 1962. godine oštećen je kor te su 1970. godine nabavljene nove orgulje, djelo slovenske tvrtke Jenko.[2]
(Wikipedia)
S ovim tekstom o meni dragoj crkvi u rodnoj Makarskoj čestitam svim osobama koje nose ime sv. Marka imendan, 25. travnja!
USKRSNO VRIJEME
Evo još jedne pjesme prikladne za ovo vrijeme, a napisao ju je meni omiljeli pjesnik kršćanskog nadahnuća Rajmund Kupareo:
Gospa pozdravlja uskrsnulog Isusa
.
Znala je da će doći treći dan prije svanuća.
On je to njoj mnogoput pred smrt govorio.
I kad se potresla zemlja od silna ganuća,
što zasjaše opet oči Boga koji je sve stvorio,
On je uš’o k njoj kroz vrata, a da ih nije otvorio
i donio prvoj vijest Svoga uskrsnuća.
*
Nije se usudila da Ga zagrli (premda joj se lice od žara zagrijalo).
Iz Njegova tijela nadzemaljsko je svjetlo izbijalo
i vatra je gorjela u dubinama ruku i nogu
što se po sobi u dugim plamenima gubila.
Ona je klečeći Njegove rane ljubila
I duboko se klanjala svojemu Bogu.
*
A kad je poljubila ranu, na prsima što je,
pričini joj se da bi svi ljudi u njoj mogli da stoje.
Ni opazila nije da ju je On zagrlio
i otkrio tajnu zbog koje je u smrt pohrlio.
Šutjela je (velika je sreća šutljiva k’o morska dubina)
i slatko osjećala ljubav svojega Sina.
Empatija
Empatija
Moći odjenuti odjeću druge osobe...
Empatija je termin koji treba ispravno shvatiti, jer ga se često brka sa simpatijom. Suosjećati s nekim, dijeliti s njim njegove osjećaje (simpatija) ne znači i opravdavati tu osobu, dok biti empatičan znači vidjeti stvarnost iz perspektive druge osobe. Moja je majka uvijek govorila: „Nemoj prosuđivati nikoga dok nisi bio na njegovu mjestu. Nemoj suditi druge jer ne znaš kroz što prolaze“.
Moj je otac često pripovijedao zanimljivu priču o jednome od naših praujaka, koji je bio glavni gradski rabin.
Rabinovi sljedbenici dolazili su k njemu i iznosili mu svoje probleme. Jednog jutra je tako, kao i obično, primao molbe. Kasnije toga dana pomoćnik ga je upitao zamijetivši kako se znoji: „Učitelju, zašto se tako znojite, t ne podnosite nikakav napor?“ Rabin mu je odgovorio: „Ne podnosim nikakav napor? Ne shvaćaš li? Kad mi netko iznese svoj problem, ja moram, kako bih mu pomogao, taj problem osjetiti. Moram skinuti svoju odjeću i odjenuti njegovu. Sada mogu osjetiti njegov problem, ali mu ne mogu pomoći jer sam previše subjektivan. Zato, kako bih ponovno postao objektivan, moram svući njegovu odjeću sa sebe i ponovno odjenuti svoju. Sjedim ovdje cijelo jutro svlačeći se i oblačeći se, svlačeći i oblačeći, i ti mi kažeš da ne podnosim nikakav napor?“
Biti empatičan (suosjećajan) znači moći navući na sebe odjeću druge osobe. A to je važno u svakome odnosu. Primjerice u odnosu između roditelja i djece. Roditelji razmišljaju na način na koji razmišljaju odrasli. I tako ne mogu znati kako se osjeća dijete. A biti u stanju suosjećati sa svojim djetetom u roditeljstvu je od neizmjerne važnosti.
Prema priči rabina dr. Abrahama Twerskog
(Posuđeno s portala Kristofori)
SRETAN USKRS!
Svetoj Žrtvi uskrsnici dajte slavu krštenici!
Janje ovce oslobodi, Krist nas grešne preporodi.
Sa životom smrt se sasta i čudesna borba nasta:
Vođa živih pade tada i živ živcat opet vlada.
Marijo, o reci što je? Što ti oko vidjelo je?
"Grob ja vidjeh Krista Boga, svijetlu slavu uskrsloga,
Anđele i platno bijelo u kom' bješe sveto tijelo.
Ufanje mi uskrslo je, Krist, moj Gospod i sve moje;
Pred vama će tamo gdje je cvjetna strana Galileje."
Znamo da si doistine uskrsnuo, Božji Sine;
Pobjedniče, Kralju divan, budi nama milostivan!
Amen, aleluja!
Uz tekst današnje posljednice (pjesma iza poslanice) svima koji su otvorena srca, sa Istoka i Zapada, želim
SRETAN USKRS!
SONETI MUKE
SAŽETAK (15. sonet)
„Što istina je?!“ Pilat pere ruke,
i drvo križa Kristu tišti rame,
koljeno kleca od težine same,
Majčino srce kida se od muke.
Cirenac banu. „Pomozi!“ galame.
Veronika mu znojno otra lice,
a On, izmučen, opet pade nice.
Nariču žene, crne se marame.
I opet pade sred te uzbrdice.
Krvavu halju krvnik s njega svuče,
Razapinjuć 'ga kuju nemilice.
Molitve šapću usne umiruće.
Majka ga prima motreć' netremice.
Položen u grob čeka Uskrsnuće!
SONETI MUKE
13. I 14. POSTAJA
13.
Majka ga prima motreć' netremice,
u duši sluti: tako ima biti,
jer rod se ljudski mora otkupiti!
Ko kamen mirno njezino je lice.
Tama se stere, umukle su ptice,
zastor se hramski razdrije na dvoje.
Dosegnu Zavjet ispunjenje svoje!
Zemlja se stresla, pukle su litice!
Majčino krilo sad prijestolje to je
u sjedinjenju ljubavi goruće.
Slabi i mali više se ne boje.
Nemoćno zlo u sjenama se vuče.
Nad pako siđe On da uzme svoje.
Položen u grob čeka Uskrsnuće.
14.
Položen u grob čeka Uskrsnuće.
Pred grobna vrata postavit će stražu.
Čuvati mrtvog zločinci nalažu
sve do u ono uskrsno svanuće.
Požurili su, kako pisma kažu,
ne smiju tijela tu na blagdan biti!
Nikodem, Josip, ne žele se kriti,
u grob ga novi dostojno polažu.
U nedjeljno će jutro pohrliti
pobožne žene da pomažu tijelo,
pitajuć tko će kamen ukloniti.
A grob je prazan, u njem platno bijelo,
i anđeo će blagi navijestiti
uskrslog Krista, spas za ljudstvo cijelo!
NA POSLJEDNJOJ VEČERI
OSLONJEN NA TEBE
Za večerom, dok nazočne pričešćuješ,
Ti izdaju i skoru smrt navješćuješ.
Svi pitaju:“Da nisam, možda, ja?“
A Petar žustro vjernost Ti obećaje:
„Do smrti ću te pratit!“ hrabro ustraje.
Tek Ivanu od sreće lice sja.
Na Tvoje sveto rame on se oslanja,
vlastita krhkost misao mu otklanja
hvalisati se ljubavlju i moću.
Sa ženama je slabim on Te pratio,
uza Te bio dok si ljuto patio,
svjedočeći sramotu i samoću.
I podno križa, dok je Tebe gledao,
majku si svoju njem na brigu predao,
a njenoj skrbi čovječanstvo cijelo.
I nama daj se na Tebe osloniti,
pogibelji i slabosti otkloniti,
dok krijepi nas i snaži Tvoje Tijelo!
Grešnica u gradu
Ti jedna si od onih žena
što obraz prodaju za groš.
U gradu tvom za sva vremena
o tebi kružit glas će loš!
Pa kad ti Gospod grijehe prašta
rogobore i sude strogo:
"Ta grešna žena nek' ispašta!",
a Krist:"Ta ljubila je mnogo!"
U trenu nenadna spoznanja
dušu su njenu sažgale vatre.
Krivnja je njena beskrajno manja
od Ljubavi, što grijehe satre!
On sve nas zove, tebe i mene,
da spasi nas od naših nemira!
U liku raskajane žene
zasjala Ljubav veća od svemira!
(Luka, 7, 36 - 50)
Maslina, drvo blaženo
Golub u kljunu na Noinu arku te nosi
kao znak mira između Boga i ljudi,
krošnja ti zaklanja Krista dok utjehu prosi,
o, drvo moćno, ti blagoslovljeno budi!
Stojiš na razmeđu vjekova, kroz trud i muke
prosiplješ zlato iz svojih plodova zrelih,
ti blag si melem za umorne težačke ruke,
odolijevaš buri, suši podneva vrelih.
Na vjetru ti lišće treperi u bljesku srebreno,
o tebi, maslino, pjevam, ti drvo blaženo!
SONETI MUKE
12. POSTAJA
Molitve šapću usne umiruće
za one, koji ne znaju što čine,
jer samo patnja spira opačine,
tek nakon noći dolazi svanuće.
O,dobri Oče, gledaj sa visine
žeđ, glad i bolest što narodi pate,
i napuštenost, neka čuju za te,
da svima jednom vječna nada sine!
Sve nama bliske, a i nepoznate,
povedi u raj, da ti vide lice!
Obrati grešne, neka ti se vrate!
Primi i naše suze okajnice,
nek zraci tvoje milosti nas prate!
Majka ga prima motreć' netremice.
SONETI MUKE
11. POSTAJA
Razapinjuć'' ga kuju nemilice.
Zločinci vise njemu s obje strane.
Praštanja zora raskajanom svane,
milostivo ga Božje gleda lice.
Križ – to je simbol veze onostrane,
plodonosno je drvo, rađa voće
što briše ljagu praiskonske zloće
jabuke trpke u raju ubrane.
On šutke trpi, Otac tako hoće!
I prignu glavu: samrtno klonuće!
Tu napuštenost razumjeti tko će?!
Ivan će majci sin bit ubuduće,
a ona majka svima, o, slatkoće!
Molitve šapću usne umiruće.
U TVOJIM OČIMA VIDJEH KOMAD NEBA
Requiem
(mom nećaku Mariju)
1992.
«Nema druge, boriti se treba!»
U tvojim očima vidjeh komad neba.
Zagledale su se negdje u visine.
Meni si bio neshvatljiv ko jeka iz daljine,
ko junak iz priče, ko nadzemaljsko biće!
«Nema druge, boriti se treba!»
Vidjeh te tada zadnji put onako vitka,
i nisam znala da će neman britka zariti se u tvoja leđa,
i da ti majka neće sklopit vjeđa
u tvojoj zemlji, od tvojih daleko,
do tada selo nepoznato neko!
«Nema druge, boriti se treba!»,
jer nama nije dosta «igara i hljeba».
Slobodu htjede, o slobodi sniva,
i tko bi reko da te više neću sresti živa!
«Nema druge, boriti se treba!»,
u meni stalno odzvanja ko jeka,
i sve što mogu reći još za tebe:
Pokoj mu duši, Bože, daj do vijeka!
Sjećanje
1992.
Ostale su slike, uspomene,
predmeti dragi, knjige, dio mene....
Zaključala sam vrata
dok zviždukom granata
u noć nas pozva sudbina nepoznata.
I nikad neće izblijedjet slika ona:
crna i duga vijugava kolona,
u gluhom kršu starčad, djeca, žene
koraci, šapat, oči uplašene!
Dok gaze kanjon u strahu lampe pale.
«Gasite svijeće, sa njima nema šale!»
Reflektor, evo, otkrit će nam staze,
i satrt će nas, ko mravi što se gaze!
Načas tišina, ne čuješ hoda bat,
i sumnjiv bljesak u ovaj sitni sat!
Negdje u tami zgusnula se masa.
Gdje li se sada preda mnom bjelasa
lik muža i kćeri, dok ja vodim sina?
«Pst!» (To je selo njihovo!)
«Tišina!»
Naprijed il' nazad,
il' na mjestu stati?
Moj Bože, da l' ću možda zalutati?
Pođosmo u osvit u nepoznata sela,
ko zvijer kad hajka lovačka je prati,
i napismo se iz ljubavi vrela
što nuđahu nam ljudi nepoznati.
Ostale su slike, uspomene,
kanjon i ljudi, sve je dio mene,
i ključ taj čuvam ko da je od zlata,
sanjam i želim draga kućna vrata!
Žao mi je sestre
1992.
Ruka u ruci, hodamo kroz noć,
nebo visoko, a zemlja tvrda,
zvjezdani svod, (srećom, noć je vedra!)
ispred nas lik oca bijeli se ko jedra,
i vodi nas kroz nepoznata brda.
Puštam da me tvoja mala ruka vuče,
dok nijemo koračaš s nadom u svanuće.
Tvoje crne oči crnje su od tuge,
u njma su duge izgubile šare.
(Za djetinje snove zlikovci ne mare!)
«Ostati ću bosa», ja se tebi žalim.
Ti mi stišćeš ruku i šapućeš tiho:
«Ja ću tebe vodit!» I dalje koračaš.
Tvoj korak je čvršći, vidim, ti me shvaćaš!
«Čučnite u grmlje!» komanda je pala.
Ti se malo trgneš, saginješ i šutiš.
U tom trenu sazrela je tvoja duša mala
ko što zrije samo kad opasnost slutiš.
Pričali smo često o toj dugoj noći
pokraj dviju rijeka
poslije, kad su krinke opasnosti pale.
«Da l' si bio više uplašen il' tužan?»
«To je bio, majko, san nadasve ružan!
Mislio sam, ovo nikad neće proći,
možda smrt nas čeka!
Žao mi je bilo moje sestre male!»
Ovo mi se sviđa!
Šalica kave
Bog kuha kavu, ne izrađuje šalice...
Neki bivši studenti koji su uspjeli u svojim karijerama, okupili su se kako bi posjetili svoga starog profesora s fakulteta. U razgovoru s njime ubrzo su počeli prigovarati zbog stresa na poslu i u životu...
Profesor ih je htio ponuditi kavom pa je iz kuhinje donio velik lonac pun kave i velik broj različitih šalica – porculanskih, plastičnih, staklenih, kristalnih, jednostavnih, skupih, otmjenih... te im rekao neka svatko uzme onu koja mu se najviše sviđa.
Kada je svaki student držao šalicu kave u ruci, profesor je započeo:
„Ako ste primijetili, svi ste uzeli lijepe šalice; ostale su one obične. Premda je normalno da samome sebi želite najbolje, upravo je to uzrok vaših problema i stresa. Budite sigurni da šalica sama po sebi ne čini vašu kavu ukusnijom. U nekim je slučajevima čak i skuplja od kave, a ponekad skriva ono što pijete. Iako ste svi zapravo htjeli kavu, a ne šalicu, ipak ste svjesno posegnuli za najboljim šalicama... A onda ste počeli gledati kakve šalice imaju drugi.“
Nastavio je:
„Razmislite na trenutak o sljedećem: vaš je život kava. Posao, novac i položaj u društvu su šalice i to su samo sredstva kojima zarađujete; izgled šalice iz koje pijete ne određuje niti mijenja kvalitetu vašega života. Ponekad, zbog svoje usmjerenosti samo na šalicu, ne uspijevate uživati u kavi koju vam je darovao Bog.“
Bog kuha kavu, ne izrađuje šalice... Uživajte u svojoj kavi!
(Sa portala KRISTOFORI)
SONETI MUKE
10. POSTAJA
Krvavu halju krvnik s njega svuče,
leđa su njemu kao živa rana.
Trganjem halje koža razderana
žari i peče poput baklje vruće.
Patnja i krotkost do tada neznana!
„A gdje ste sada,prijatelji moji,
kad učitelj u mukama se znoji,
kraljevstvu laži kada vlast je dana?!“
Osramoćen i gol pred svima stoji,
ko da je Otac skrio svoje lice,
sudbinu Sinu da mu zloba kroji!
Al sila svijeta vlada prigodice!
Tko to zna taj se ničega ne boji.
Razapinjuć' ga kuju nemilice.
