U TVOJIM OČIMA VIDJEH KOMAD NEBA
Requiem
(mom nećaku Mariju)
1992.
«Nema druge, boriti se treba!»
U tvojim očima vidjeh komad neba.
Zagledale su se negdje u visine.
Meni si bio neshvatljiv ko jeka iz daljine,
ko junak iz priče, ko nadzemaljsko biće!
«Nema druge, boriti se treba!»
Vidjeh te tada zadnji put onako vitka,
i nisam znala da će neman britka zariti se u tvoja leđa,
i da ti majka neće sklopit vjeđa
u tvojoj zemlji, od tvojih daleko,
do tada selo nepoznato neko!
«Nema druge, boriti se treba!»,
jer nama nije dosta «igara i hljeba».
Slobodu htjede, o slobodi sniva,
i tko bi reko da te više neću sresti živa!
«Nema druge, boriti se treba!»,
u meni stalno odzvanja ko jeka,
i sve što mogu reći još za tebe:
Pokoj mu duši, Bože, daj do vijeka!
Sjećanje
1992.
Ostale su slike, uspomene,
predmeti dragi, knjige, dio mene....
Zaključala sam vrata
dok zviždukom granata
u noć nas pozva sudbina nepoznata.
I nikad neće izblijedjet slika ona:
crna i duga vijugava kolona,
u gluhom kršu starčad, djeca, žene
koraci, šapat, oči uplašene!
Dok gaze kanjon u strahu lampe pale.
«Gasite svijeće, sa njima nema šale!»
Reflektor, evo, otkrit će nam staze,
i satrt će nas, ko mravi što se gaze!
Načas tišina, ne čuješ hoda bat,
i sumnjiv bljesak u ovaj sitni sat!
Negdje u tami zgusnula se masa.
Gdje li se sada preda mnom bjelasa
lik muža i kćeri, dok ja vodim sina?
«Pst!» (To je selo njihovo!)
«Tišina!»
Naprijed il' nazad,
il' na mjestu stati?
Moj Bože, da l' ću možda zalutati?
Pođosmo u osvit u nepoznata sela,
ko zvijer kad hajka lovačka je prati,
i napismo se iz ljubavi vrela
što nuđahu nam ljudi nepoznati.
Ostale su slike, uspomene,
kanjon i ljudi, sve je dio mene,
i ključ taj čuvam ko da je od zlata,
sanjam i želim draga kućna vrata!
Žao mi je sestre
1992.
Ruka u ruci, hodamo kroz noć,
nebo visoko, a zemlja tvrda,
zvjezdani svod, (srećom, noć je vedra!)
ispred nas lik oca bijeli se ko jedra,
i vodi nas kroz nepoznata brda.
Puštam da me tvoja mala ruka vuče,
dok nijemo koračaš s nadom u svanuće.
Tvoje crne oči crnje su od tuge,
u njma su duge izgubile šare.
(Za djetinje snove zlikovci ne mare!)
«Ostati ću bosa», ja se tebi žalim.
Ti mi stišćeš ruku i šapućeš tiho:
«Ja ću tebe vodit!» I dalje koračaš.
Tvoj korak je čvršći, vidim, ti me shvaćaš!
«Čučnite u grmlje!» komanda je pala.
Ti se malo trgneš, saginješ i šutiš.
U tom trenu sazrela je tvoja duša mala
ko što zrije samo kad opasnost slutiš.
Pričali smo često o toj dugoj noći
pokraj dviju rijeka
poslije, kad su krinke opasnosti pale.
«Da l' si bio više uplašen il' tužan?»
«To je bio, majko, san nadasve ružan!
Mislio sam, ovo nikad neće proći,
možda smrt nas čeka!
Žao mi je bilo moje sestre male!»
