Umjetnost vrijeđanja
Nisam upoznata sa sinoćnjom predstavom Olivera Frljića, ali nekoliko detalja za koje znam svjedoče o neizmjernoj mržnji koju on očito gaji prema kršćanstvu, međutim to je dopušteno kad je upakirano u celofan umjetnosti.
Neki kažu da je problem rješiv neposjećivanjem predstave onih koje vrijeđa sadržaj, ali kazalište je javna ustanova otvorena svim građanima, a sumnjam da bi se baš dopustilo prikazivanje neke predstave koja bi ismijavala protagoniste ili simbole neke druge skupine. Osim toga neprijatelja treba upoznat da bi se znalo prema njemu postavit.
Sinoć je u RTL-Direktu voditelj ismijavao vjeroučitelja koji krizmanicima iznosi kršćanski nauk i svoje (možda prestroge?) stavove o nekim glazbenicima, kao da je to obvezan uvažavati netko tko ne ide na krizmu, a kad se neki župnik drzne postaviti pitanje pripustiti ili ne pripustiti sakramentima djecu koja nisu za to pripremljena po novinama ga se proziva.
Ne da mi se ni slušati ni komentirati bljuvotine raznih nazovi demokrata, ali nisamo mi kršćani marva koja mora sve šutke podnositi, treba nekad stvari nazvat pravim imenom iako to ne uključuje nikakvo nasilje.
A oni koji su pozvani neka donose i provode zakone koji će osigurati suživot bez vrijeđanja.
