Iz poeme "Soneti Muke"
XIII postaja
Majka ga prima motreć' netremice,
u duši sluti: tako ima biti,
jer rod se ljudski mora otkupiti!
Ko kamen mirno njezino je lice.
Tama se stere, umukle su ptice,
zastor se hramski razdrije na dvoje,
dosegnu Zavjet ispunjenje svoje!
Zemlja se stresla, pukle su litice!
Majčino krilo sad prijestolje to je
u sjedinjenju ljubavi goruće.
Slabi i mali više se ne boje!
Nemoćno zlo u sjenama se vuče.
Nad pako siđe On da uzme svoje.
Položen u grob čeka Uskrsnuće.
XIV postaja
Položen u grob čeka Uskrsnuće.
Pred grobna vrata postavit' će stražu.
Čuvati mrtvog zločinci nalažu,
sve do u ono uskrsno svanuće.
Požurili su, kako pisma kažu,
ne smiju tijela tu na blagdan biti!
Nikodem, Josip, ne žele se kriti,
u grob ga novi dostojno polažu.
U nedjeljno će jutro pohrliti
pobožne žene da pomažu tijelo
pitajuć' tko će kamen ukloniti.
A grob je prazan, u njem' platno bijelo,
i anđeo će b lagi navijestiti
uskrslog Krista, spas za ljudstvo cijelo!
SVIMA ŽELIM SRETAN USKRS!
Križni put
I
Oprane ruke, poruga istini, do neba vapaj nevinih!
II
Zagrli križ i srasti s njim! (Otpor povećava trenje!)
III
Koljeno kleca, pogled u nebo, u tami pružena ruka!
IV
Oči u oči Patnja i Ljubav skrite pred cinizmom svijeta.
V
Cirennac budi na životnom putu, u bratu prepoznaj Njega!
VI
Darovana ljubav, zahvalan osmijeh, Tvoj lik u odrazu!
VII
Ne posustaj, bačen u blato uzdigni pogled k nebu!
VIII
Obriši suze nad čovječanstvom, osvrni se, vidi čovjeka!
IX
Ne vidim kraja padovima, al' vidi On!
X
Ogoli dušu, odbaci krpice i naći ćeš sebe!
XI
Bride rane, duša zori. Drvo spoznaje!
XII
Smrt Bogo-čovjeka, paradoks zla, sjeme života!
XIII
Oteščalo tijelo primaš na ruke, presahle suze!
XIV
Obijeljen grob, čahura smrti iznjedri život!
XV
Pomakni kamen sa usnulog srca, da uskrsne Ljubav!
Sunovrati
U mom vrtu cvatu sunovrati,
nježni cvijeci na tananoj vlati.
Ne znam čemu ime po Narcizu
kad im voda ne protječe blizu?!
Tek glavama ponikoše nikom
pred svemira tajnom prevelikom!
(U mom rodnom kraju je postojalo ime Narcizo, umjesto Narcis!)
O, Jozipe, oče sveti
O, Jozipe, oče sveti,
čuvaj kuću, i posveti
svu obitelj, da se složi,
ljubav sveta da se množi!
Mir, veseje, nama vrati,
stra' Gospodnji nek' nas prati!
Krepošću da žiće plodi,
putem raja da nas vodi!
Čuj nan, oče, molbu vruću,
čuvaj nas i našu kuću!
Kjučeve ti sve pridajen,
gospodaron te pripoznajen.
Daj od svega šta nan škodi
kuću našu oslobodi!
U presvetog Srca rani
ti nas, oče, sve nastani,
da živemo na tom svijetu
kano ti u Nazaretu!
Amen!
(Ovako je ovu molitvicu nas učila pok. mater, kojoj je sv.Josip bio najomiljeliji svetac, i često je molila do prid smrt! Inače sv.Josip je zaštitnik obitelji, Crkve i umirućih.)
Svim Josipima i Josipama sretan imendan!
Prominka
Uspravna stasa, visoka čela,
stisnutih usta na križanju puta,
shrvana, blijeda,
s okrugom bijelom,
ko crna ptica tvoj pogled luta
tamo, gdje brda draga daleko
skrivaju kosti u groblju starom,
nijema je tuga, koščate ruke
i uzdah i jecaj pred Božjim oltarom.
Iz Promine nikla,
na Promini rasla,
s korjenom strgnuta ko čokot što vene,
čeznutljivo sanjaš da tamo se vratiš,
da tamo sklopiš umorne zjene!
(teti Tomici, l992.)
Suze
Ta što je vrijeme sa vječnih vidika?!
Na tvome dlanu ništa skrito nije.
Iako grešna ja sam tvoja slika,
i suze moje vidio si prije!
I onog trena kad život si mi dao
slabosti, kajanje, unaprijed si znao!
Očiju suznih s pouzdanjem molim:
Zaštiti od zla one koje volim!
Majci iz Bugojna (u čast svih hrabrih žena)
Iznenada spazih mlado, blijedo lice,
nadala se nisam nadmoćnome miru
očiju uprtih u beskrajne slike
sjećanja i nada što zadnje umiru.
Iznenada spazih da je tek zenula
da podari svijetu cvijeće svoje bašte.
Smirenim je glasom, bez mržnje i gnjeva,
pričala mi stvari dostojne zle mašte.
Iznenada spazih da je, kao feniks,
iz pepela nikla prepuna ljepote!
Posramljena slušah, ni slutila nisam
kakve gorde duše niču iz strahote!
(Solaris, 29. listopada 1993.)
Toj mladoj ženi je muž nestao a ona je, bježeći preko minskog polja, naočigled malog sina, ostala bez noge...Pričala je detalje iz stradanja svoje obitelji....
Na kiši
Ona mala a on nešto viši
često su se šetali zajedno na kiši.
Klizili su ko dvije kapi čiste,
i znalo se: misli su im iste.
Njih dvoje jedan kišobran dijele,
istim duhom dišu, istim se stvarima vesele.
Al' jednog dana, sudbina dosta česta,
on reče životu: "Ne!" i iluzija presta.
On postade i od tišine tiši,
a ona sama ostade
na kiši!
Dvije sličice zime na izmaku
SLUTNJA
Zima je, peć u mojoj sobi,
upaljen televizor.
Neprimjereno ovoj dobi gle,
izuzetan prizor:
baršunast vijenac tamnih boja,
kitica cvijeća plaha,
u tren zadrhti duša moja
od ljubičastohg daha!
ČAJ
Zima je, večer u našoj kući,
sami smo, vlada tišina nijema,
oblačno nebo, zvijezda nema,
na stolu čaj se puši vrući.
Nogomet gledaš, a ja na netu
morima raznim smo se otisli,
i svatko svoje prebire misli
živeći u svom mikro-svijetu.
Zbog takve priče malo sam sjetna,
al' čaja evo da nas grije!
Nudim ga tebi i toplo mi je!
Pijemo skupa. Opet sam sretna!
Milosrdni otac
Oslonjen o štap starac čeka,
dok sjedine mu sunce zlati,
da se u suton iz daleka
sin raskajani kući vrati.
Pričaju o tom tuđem kraju
gdje pošasti i suše more,
a ovdje žive ko u raju
gazde i sluge što ih dvore.
I eto sina, od sjene sjena,
zagrljaj vruć i suze vrele!
Gozba je prava priređena,
na ognju eno tusto tele.
Iz polja stiže, gnjevom plamti
sin vjeran za dobre i loše žetve:
"Zar odanost se tako pamti!?"
Do neba vape teške kletve!
"O, sine, sve moje i tvoje tu je,
zagrli brata, s njim se veseli!
Ne daj da zavist dušu ti truje,
sreća je prava kada se dijeli!"
(Luka, 15, 11 - 32)
