Oslonjen o štap starac čeka,
dok sjedine mu sunce zlati,
da se u suton iz daleka
sin raskajani kući vrati.
Pričaju o tom tuđem kraju
gdje pošasti i suše more,
a ovdje žive ko u raju
gazde i sluge što ih dvore.
I eto sina, od sjene sjena,
zagrljaj vruć i suze vrele!
Gozba je prava priređena,
na ognju eno tusto tele.
Iz polja stiže, gnjevom plamti
sin vjeran za dobre i loše žetve:
"Zar odanost se tako pamti!?"
Do neba vape teške kletve!
"O, sine, sve moje i tvoje tu je,
zagrli brata, s njim se veseli!
Ne daj da zavist dušu ti truje,
sreća je prava kada se dijeli!"
(Luka, 15, 11 - 32)
Post je objavljen 02.03.2013. u 11:24 sati.