Daleka obala
Mahala sam dok si odlazio niz nabujalu rijeku
na nekom trulom splavu,
i htjela sam da one sretne dane otmemo zaboravu.
Plakala sam dok si odlazio niz nabujalu rijeku,
a ti si mi prijetio prstom,
posumnjala sam da ni sama ne stojim
na nekom temelju čvrstom.
Mahala sam, dok si odlazio
niz nabujalu rijeku,
a ja sam ostala sama,
i, kao da je val sakrio lanternu neku,
svuda se prostrla tama.
Mahala sam, a mišljah: uzalud sve je,
šteta je suza i riječi!
Sa smješkom si nestao,
do daleke obale tvoje
nikada neću prijeći!
(jedne davne jeseni!)
Na čvrstom temelju
Uvijek su ljudi znali rupe u zakonu naći
Tumačit' riječi Tvoje kako im ušima godi,
uvijek su izliku našli oholost da ponos znači,
iskrenost običnu glupost kad sitnom probitku škodi.
Uvijek su ljudi znali na Te se pozivat', Bože,
da sebi priskrbe roblje mačem osvajat' duše,
u Tvoju su sumnjali ljubav, koja jedina može
temeljem zidova biti koji se nikad' ne ruše.
Ti si sazidao Crkvu na čvrstom temelju Petra
a ne na moći i slavi, moneti lažnoga sjaja.
Nevidljivu je sad je čuvaj od prijetvornosti vjetra
u srcu, gdje ljubavlju svojom vrata otvaraš raja!
(l998..)
San
Svileni svod nad krajinom se modri,
u nabore se brda svjetlo toči
sa mjeseca, ja gledam ga u oči,
sjetna sam, a on me nijemo bodri!
U meni budi davnu, bijelu stazu,
sve davno prošlo, a on uvijek novi,
i život ide, a ostaju snovi!
Mjesec me prati dok tražim oazu.
Svilen i svod, i mjesec svjetlo toči,
oazu sanjam, sklapaju se oči!
Pozajmljena pisma
Bilosvitske učene su glave
promišljale uzroke vrućine
pa filmove užasa i strave
narodu kazivali sa bine.
Rekli su da sve smo sami krivi,
da je čovik đavlije stvorenje,
pa da čak za snig na splitskoj rivi
krivo je globalno zatopljenje.
Kad bi stidno zapita, ko krivac:
"Kako zatopljenje kad je ladno?"
rekli bi da, samo si naivac,
zatucano čeljade si jadno!
Al' vrućine nema ko za inat,
pa su, da im ne bi pale maske,
novi naziv uspili ižinjat
i viknuli:"Promjene klimatske!"
Pa ću slavit' mudrog nobelovca:
"Svaka čast ti, dični Ale Gore!"
kad budem za ralicom ko ovca
ovog lita vozio na more!
(Ovo je smislio moj mlađi sin na povratku iz Siverića u Zagreb, u utorak iza Uskrsa, dok se vozio iza ralice! Ja inače, smatram da je čovik , makar malim dijelom, odgovoran za stanje na Planetu.)
Slabost na dar
Kad se stegne srce, kad se duša stiša,
kad beznađa tama moje biće kuša,
nek čini da padne blagoslovna kiša
Onaj, koji pomno svaku strepnju sluša!
Iz očiju suze dok kaplju u tami
nek' natapa grudi milošću što traje!
Samo dok Bog i ja drugujemo sami
shvaćam da je sretan onaj koji daje.
Kako često shvaćam, al' živjet' ne mogu
vjeru, ljubav, nadu, što radošću cvjeta.
Ko dar svoju slabost prinijeti ću Bogu
da mi bude jakost u pustinji svijeta!
Mora
Iz sna me trgnu željezni stisak,
u grudi bol, nestaje zraka,
iz tamnog kutka duše vrisak:
Je li to zadnji odlazak vlaka?
Jesu li spremni kuferi moji,
da li bez ulja moja je svijeća,
ili se samo rastanka bojim
i žao mi je sunca i proljeća?
Žalim za rijekom koja će teći
kad tijelo ode smiraju tihom,
poticaj molim i prave riječi
da sjećanje me nadživi stihom!
Iz sna me trgnu željezni stisak.
Korijen iščupat' lako bit' neće!
Iz tamnog kutka duše vrisak:
Ti dolij ulja u moje svijeće!
Izdaja
Govoriš mi stvari naučene,
riječi sa svrhom i namjerom.
Slažeš kockice prema zadanom nacrtu
i tražiš moj pristanak, a ja šutim.
Ti znaš koga treba štititi,
ti znaš koga treba prokazati,
čiji život treba poslužiti
za potvrdu naše pravednosti, a ja šutim.
Ne pristajem na tvoja saznanja,
ne pristajem na kockice posložene,
ne pristajem, a ipak šutim!
A tko šuti pristaje
i istinu izdaje!
(Ne sudite.....)
Ovlaš
Samo me ovlaš dotakni
i eto me u moru nježnosti!
Slušam simfoniju tvog disanja
probuđenu titrajima duše
u skrovitosti noći.
Samo me ovlaš dotakni
i bit ćemo usklađeni duo
u nježnoj ljubavnoj pjesmi.
Samo me ovlaš dotakni
i osjetit ću da smo jedno.
Osjetit ću čar ljubavi
il' iluziju samo,
koja će se raspasti
pod bljeskom dana,
i ostat će sumnja:
Voliš li me zaista?
Naiva
Posljednji trzaji zime,
snijeg na vrhu planine,
narcis se na vjetru svija,
podrhtava ljubičica,
cvijet bajama s grane se truni.
Prerano stasala nada!
Prijete joj proljetni mrazi.
Naivnost tako strada!
