Mahala sam dok si odlazio niz nabujalu rijeku
na nekom trulom splavu,
i htjela sam da one sretne dane otmemo zaboravu.
Plakala sam dok si odlazio niz nabujalu rijeku,
a ti si mi prijetio prstom,
posumnjala sam da ni sama ne stojim
na nekom temelju čvrstom.
Mahala sam, dok si odlazio
niz nabujalu rijeku,
a ja sam ostala sama,
i, kao da je val sakrio lanternu neku,
svuda se prostrla tama.
Mahala sam, a mišljah: uzalud sve je,
šteta je suza i riječi!
Sa smješkom si nestao,
do daleke obale tvoje
nikada neću prijeći!
(jedne davne jeseni!)
Post je objavljen 30.04.2013. u 23:50 sati.