23.09.2004., četvrtak
Es wirt gekant gegeben!!!~proglas svekolikom pučanstvu
BUDDHA DIGAO RUKE OD SLOVENSKOG SUPERMARKETA
|
21.09.2004., utorak
LOVAC NA JELENE
Što sam radio prošle jeseni? Prvog dana jeseni, veli mi jedan račun pronađen u ladici, išao sam tankirati službeni auto pri povratku sa bušotine. Poskupio je benzin. Čovjek ispred mene psovao je INU i komuniste dok je tankao u svoj skupocjeni automobil. Do vrha mali, dobacio je u prolazu radniku na pumpi. Na zadnjem sjedištu komad lovačke uniforme, na bočnom staklu naljepnica nekog lovačkog društva i lik jelena.
- Vi ste lovac ? – upitah
- Da jesam - ozari se čovjek.
- Jel' vi isto onako, ko de Niro, ono, jedan metak... ili?
- Ništa ja vas ne razumijem, mladiću moj, jedino znam da je poskupio benzin i da će komunjare letit naglavačke odakle su i došle.
- Mislim, jel' mu dajete šansu?
- Kome Račanu? Hahahaha ma nema šanse..vjeruj meni...znam ja...
- Jelenu...-
- Ma što ću mu dat šansu, čovječe, kad se je i ekipa postavimo nema toga koji će pobjeć... što leži to ne bježi eeeee... Što, zanima te lov na jelene?-
- Pa na neki način .., u stvari mi smo kolege. I ja sam isto lovac na jelene. One nebeske. Jeste li ikad vidjeli nebeskog jelena?
- Kakvog ?
- Nebeskog... - ponavljam - Niste čuli?
- Da ti nisi malo napušen ko i onaj tvoj Račan?-
Čudno me gleda, brže bolje sjeda u svoju mečku i odlazi.
Borges je bio u pravu. Apsolutno ništa ne znamo o izgledu nebeskih jelena (možda i stoga što ih nitko nije pomno zagledao). No ja znam čovjeka koji ih je jako dobro zagledao: Josip Generalić. Ako ste ikada bili u Hlebinama možete vidjeti jelenske svatove koje je naslikao kriomice ih promatravši. Maku Dizdaru dolazili su u pohode dok je obilazio patarenske stećke, grobove naših starih dobrih Krstjana. Te nesretne životinje, kaže kineska legenda koju je zapisao G. Willboughby-Meade u knjizi “Kineski duhovi i vilenjaci”, žive pod zemljom i kao ne žele ništa drugo nego doprijeti do danjeg svjetla. Imaju dar govora i preklinju rudare da im pomognu dočepati se površine i pri tom se služe svim trikovima. Obećavaju rudarima da će im otkriti skrivene žile srebra i zlata. No stari rudari su uvijek bili oprezni i nisu nasjedali jer su znali da na ovom svijetu, a pogotovo u njegovim donjim svjetovima, sve ima svoju cijenu. Zašto bi riskirali živote za svoju bijednu nadnicu za strah? Legenda kaže da će se nebeski jelen ako pronađe put do svježeg zraka pretvoriti u smrdljivu tekućinu iz koje se mogu izleći smrt i kuga.
Nisam lagao onom čovjeku. Stvarno sam lovac na nebeske jelene.
Slušao sam njihov bijes u dubinama Mramor Brda. Tamo se nitko nije usudio zaći već skoro pola stoljeća. Pratili smo njihove tragove od Ravene, pa preko mora sve do obala Istre. Kod ruševina Al Dara u sjeveroistočnoj egipatskoj pustinji pronašli smo mjesto gdje su neki od njih nastali, no nismo ih našli. Pred libijskom obalom slušali smo njihov šapat i molbe u tami da ih oslobodimo, no ili nismo bili dovoljno vješti pa su otišli ili nismo imali dovoljno vjere da istrajemo do kraja, a možda smo već bili pomalo umorni od svega pa smo podlegli halucinacijama. U šumama Žutice, u Slavoniji i Podravini pronašli smo mjesta gdje su se neki od njih oslobodili iz podzemlja. Možda isti oni koje je naslikao Generalić? Kod Ivanić Grada osjetio sam tek miris smrti jednog od njih, toplinu i ljepljivost pod prstima od smrdljive tekućine u koju se bio pretvorio. Tko zna. Možda ću se jednog dana i naći oči u oči sa jednim od njih.
|
17.09.2004., petak
GOLI KUHAR
Ako ste kojim čudom moj bratić ili sestrična, tetak, strina ili neki drugi rod, možete se radije nadati bliskom susretu treće vrste s komandantom Zvjezdane flote koji će vam dati novu objavu za novi milenij, udaji za Talijana ili dobroj lokaciji vašeg 'čačićevog' stana, nego što ćete mene ugledati na nekom od porodičnih okupljanja.
Pojavim se tek s vremena na vrijeme kada je već izgubljena svaka nada. Inače sam redovna tema propitivanja i skanjivanja.Es wirt gekant gegeben! Senzacija! Još samo večeras u vašem gradu: Cirkus Kolorado, tetka na trapezu i Čovjek-koji–ne–jede-meso. Čudo neviđeno.
Sjate se tako na roštilju, janjetini i čobancu sve te magistre farmacije, ginekolozi, geolozi, pedijatri, inženjeri kemije, socijalne radnice, profesori i pedagozi i razmatraju moju krvnu sliku, pokretljivost repića mojih spermića, bjelančevine, dužinu očnjaka i probavnog trakta. Seciraju me svim poznatim dekonstruističkim metodama postmodernog društva. Traže recesivni gen, mutaciju, uzrok greške po kojoj je Josin unuk, eeeeej, unuk prvijenac, mali princ jednog od rukovodioca poznate mesne fabrike koja je othranila našeg radnika, postao vegetarijanac. Ta zar se u našoj kuci nije ždrala najbolja mesetina? Pa zar te orgije salama, pršuta, delikatesa, odojaka, suhomesnatih proizvoda, bunceka koje su previrale sa naše trpeze i na kojima su nam zavidjeli svi vikendaši od Marije Bistrice do Zeline nisu mogle postaviti zdrave kriterije tom mladom čovjeku, koji će eto sad propasti usred razvoja ?! A sve od silne ljubavi prema bližnjem. Ljubav je to koja ubija. Gregora Samsu, Kafkinog junaka, preobrazila je u golemog kukca.
No hrana nije samo puka ugoda trpanja i pražnjenje crijeva. Neki će reci da čovjeka ne prlja ono što u usta ulazi, nego ono što iz usta izlazi. No kod čovjeka postoji jedan slijed koji se odvija prvo mišlju, zatim riječju te na kraju i djelom. I ako i pomislimo na nešto prljavo već smo uprljani. Mrtvi odojak onda tu nema nikakve težine osim kod probavljanja. Što zračiš, to privlačiš, veli drevna mudrost. Sve unutar ove prirode nalazi se u stanju jedne stalne preobrazbe. Alkemija je to...
Ah koliki su pisci pisali o hrani. U Bibliji imamo izvješća o hranjenju. Geneza na primjer propisuje što je čovjeku dano za jelo. Židovi su bauljali godinama po pustinji hraneći se isključivo manom, prvobitnom božanskom prasupstancom ili pranomkako je nalazimo na istoku. Ivan je jeo 'skakavce i divlji med'. Isus je s nekoliko 'ribica i hljebčića', simbolima za tu istu manu, nahranio cijelo mnoštvo, a ostalo je zapisano, rječnikom simbola tipičnim za ono vrijeme da je i transmutirao 'vodu u vino'. Muhammedu na primjer svaki put kad se preždre i padne u nemilost svojih žena, Milostivi Allah šalje opravdanja u vidu čitavih Kur'anskih ajeta. Koliki su samo pisci pisali o hrani. Bela Hamvas je od prežgane juhe napravio Objavu. Marcel Proust je u svom kolačiću skrio čitavo Otajstvo.
S vremenom samostalnog kuhanja postao sam prilično umješan. Makrobiotička, veganska, kineska, arapska, talijanska i sredozemna spiza, začinjena ponekim egzotičnim receptom ako bi se negdje domogao takve namirnice. Ali nitko, baš nitko nije obraćao pažnju na te mirisne i ukusne rapsodije koje sam s ljubavlju spravljao. Samo su kolutali očima i zaobilazili ih u velikom krugu. Na stranu moje vegetarijanstvo i nejedenje mesa, ali često sam se pitao tko će biti prorok koji će povesti nas Hrvate u obećanu gastronomsku zemlju? Zemlju u kojoj ne raste odojak i ne cvjeta ćevap u lepinji. Tko će nas zavrtjeti za još jednu visu spiralu prehrambene svijesti? Tko će nas promijeniti alkemijom preobrazbe hrane.., jer ona ljubav koja ubija kada se manifestira samo na riječima kada izostanu istinska djela, u našem narodu blagotvorno ulazi jedino kroz želudac.
Dugo dugo sam čekao kulinarskog proroka koji će srušiti idolopoklonstvo zlatnom teletu, ptici, prasici i miješanom mesu. I kad sam već polagano počeo gubiti nadu…ugledao sam ga na horizontu. Prvo ovlaš u izlozima knjižara, pa dok sam listao ženske časopise u frizeraju čekajući malu kovrčavu. Zatim sam ga čuo sa malih ekrana, ali nisam obraćao pažnju. A onda sam ga jednog dana susreo oči u oči. Licem u lice.., točnije viljuškom na plastičnom tanjuru obiteljske fešte u Mariji Bistrici na koju sam eto sasvim slučajno svratio i na stolu u nevjerici primjetio Kus kus sa divljim šparogama i kolutićima poriluka začinjen korijanderom. Odmah pokraj nalazila se zdjela puna kuhanog kormorača na maslacu od češnjaka kroz koji se suptilno probijala fina nota vermuta. Potpuno sam se izbezumio na milozvučni poziv koji mi je uputio prstohvat timijana iz rižota sa preprženim češnjakom, krušnim mrvicama uz dodatak mascarponea i preprženog lješnjaka.
- Tko je ovo skuhao !?!?! - prodrao sam se tako da su svima popadale viljuške i čaše iz ruku.
- Ovaaaj.., ja..- sramežljivo se javila bratićeva žena i onda kao da priznaje neku krivnju dodala -…ma gle, to ti je sve Goli Kuhar!
- Koji sad goli kuhar? Daj nemoj me zajebavat da ti je Zoki počeo kuhat? – pitao sam u nevjerici…
- Ma neeeeee, pa kaj ti ne znaš? Goli kuhar Jamie! Joooj pa di ti živiš! - i na moje zaprepaštenje sa svih strana su počeli frcati recepti. Žene su se otvorile i skužio sam da su sve tajne sljedbenice mesije kojeg sam tako željno očekivao, posvečenika u kulinarski misterij, pomazanika svim kuhinjskim mastima, koji je odlučio ogoliti dobro skrivane tajne kuharskog bratstva. Na moje zaprepaštenje u razmjenu recepata uključili su se i muškarci. Uskoro je planula sva hrana iz zdjela, dok su se odojak i krmenadli hladili na pladnju sasvim prepušteni zaboravu.
Sutradan sam otišao u knjižaru na suočenje. Dali si ti taj, Jamie, koji ima doći, ili da čekamo drugoga...? - upitao sam ga u četiri oka. Sa covera knjige smješkao se simpatični mladac od otprilike dvadesetpet godina, Jamie Oliver, 'The Naked Chef'. Zaželio sam mu puno sreće u obraćenju Hrvata.
Moram vam nešto priznati. Uglavnom kuham gol. Dakle… i prije njega, ja jesam! Evo pitajte malu kovrčavu ako mi ne vjerujete. A što sad… ?
Nitko nije prorok u svom selu.
|
Da sam japanski pjesnik
Pitali bi me
Kako se piše kineska pjesma?
Odgovorio bih vam:
Kineska pjesma se sastoji od četiri stiha.
U prvome se nalazi uvod u određenu temu;
Drugi je nastavak tog uvoda;
Treći se udaljava od teme i počinje novu;
Četvrti povezuje prva tri:
Ali vam nikad ne bih priznao da:
Ima jedna stara luka i u njoj živi prekrasna djevojka.
Tamo se skriva brodovlje pred olujom.
Flota ratnih lađa u formaciji je lijepa i opasna.
Ali ta mala kad prolazi i valja bokovima je Božanski vjetar*.
(*Božanski vjetar, Kamikaze, koji je spasio Japan od Kineske invazije potopivši im ratno brodovlje)
|
16.09.2004., četvrtak
RINGE RINGE RAJA
Moja draga ima ogromnu i po cijeloj Istri strateški dobro raspoređenu rodbinu. I naravno da smo im pri proputovanju kroz Umag skrenuli u kratak, ali intenzivan posjet.
Nije da ne trpim njenu rodbinu, sve predivni, dobri ljudi, ali ne podnosim da me grle i ljube dragi stari senilni tetci i stričevi nazivajući me pritom čudnim imenima, podsjećajući me na vesele momente druženja koje, ma koliko god se trudio, ne mogu pronaći u vlastitoj memoriji. Želim poštedjeti i njihove krhke staračke kosti od trkanja i udaraca koje moraju otrpjeti pod stolom od strane onih malo boljeg pamćenja. Jednostavno ne želim se dovoditi u situaciju da zurim u tajanstvene praznine u albumu gdje su netom prije stajale morske fotografije moje žene u rasponu od djevojaštva pa sve do ljeta prije nego što je upoznala mene. Istra nije Sibirska tundra, nije niti Bermudski trokut da bi u njoj samo tako nastajale i nestajale stvari i predmeti. Takve misteriozne pojave imaju svoje sasvim znanstveno objašnjenje.
Taman kad su oni započeli s pretresanjem dirljivih momenata iz obiteljskog albuma, ja sam se kradomice iskrao s malim Tinom, vunderkinom od pet godina koji je svojeg, hmm, bilo bi previše komplicirano da pokušam izderivirati što ja u stvari dođem Tinu, poveo napolje kako bi mu pokazao svoj mali svijet obližnje livade. A na livadi je hrpa klinaca dizala veliku graju u pokušaju da se nekako razvrstaju i započnu svoju igru. Mali Tin je predstavio društvu svog veeelikog ujca iz Zabrega koji sve zna i koji je bio u Americi, i predložio za moderatora ove velike dileme. He, he, djeco.., ringe ringe raja, došo čika baja Porto. No veselje mi je kratko trajalo.
Moram priznati, dosta sam se namučio dok sam razvrstao sve te pokemon trenere, transformerse, Yu-Gi-Oh kreature, Actionmanove, Harry Potere i Hermione, Hobite, Vilenjake, Čarobnjake, Patuljke, Xene i vozače dizalica. Britney je otišla na jednu, a Christina Aguilera na drugu stranu.
Uh uh, u moje vrijeme je to bilo puno jednostavnije… Svi su uvijek htjeli biti na strani dobra, svi su bili partizani, nitko Švabo, pa smo se svi zajedno mogli boriti protiv imaginarnog neprijatelja. U najgorem slučaju, kada bi potreba da zlo bude potpuno personificirano i otjelovljeno, tada bi najantipatičniji ili najslabiji u skupini, netko s naočalama ili zubnom protezom i protiv svoje volje, usprkos svim suzama svijeta bio - Krueger.
Ali ovo danas? Kako u ovoj današnjoj inflaciji meni uglavnom novih i nepoznatih identifikacijskih arhetipova i simbola pronaći ravnotežu, univerzalni omjer Yina i Yanga, tajnu prave mjere? No Porto ne bježi od takvih izazova pa sam se zdušno primio nezahvalnog zadatka da poput šamana napravim malo reda u svojoj maloj zajednici i izvedem im smislenu kozmogoniju, da budem puko oruđe u službi harmonije sfera, zrnce reda u ovom moru kaosa. I taman kad sam se već poveselio da je sve u savršenom poretku i da pokret figura na drevnoj šahovskoj tabli konačno može započeti, primijetio sam da pokraj mene, pomalo distanciran za svu tu graju stoji mali Tin i u ruci drži - jaje.
- Joj Tine, pa tebe sam skroz zaboravio! Oho, vidim u ruci držiš pokemon kuglu, super, ti si Ash broj tri i pređi tamo uz Rafu, Keđu i Kralja Lavova. -
- Nije to pokemon kugla, ujac Porto, to je jaje…-
E pa jebiga, Tine srećo, znam da je jaje. No što sad? Kad bi neko u moje vrijeme u ruci držao jaje, ono bi zamjenjivalo bombu 'kragujevku' i bilo bi savršeno jasno da je malac kurir bombaš koji je spreman bespoštedno nasrnuti na bunker mrskog agresora.
- Pa dobro Tine što će ti jaje? Što si ti?
- Ja sam istraživač egipatskih grobnica…- slegnuo je ramenima Tin kao da se podrazumijeva –... i treba mi jaje, ne? -
Ostao sam paf. O nebesa, što sad da radim? Kuda da razvrstam jednog 'istraživača egipatskih grobnica'? Dok sam stajao zbunjen, Tin mi je pričao o piramidama i mumijama, drevnim bogovima, o kulturi i običajima Egipta. Objasnio mi je da mu jaje treba kako bi provjerio teoriju da je cement korišten za gradnju piramida učvršćivan bjelanjkom i žumanjkom iz kokošjeg jajeta. I dok smo mi tako stajali i razgovarali o Egiptu, na livadi je i bez moga signala započela drevna igra nadvladavanja između polariteta ove prirode. A nju pokreću sasvim drugi impulsi, ni približno slični onima koji su Tina i mene potaknuli da pokušamo dokučiti misterije starog Egipta.
I tako, dok je na livadi u svom bijesu i snazi tutnjala elementarna stihija dječje prirode, Tin i ja smo spokojno u pijesku mutili jaja, proračunavali koliko je bilo potrebno kokoši da bi Hiram Abiff izgradio onoliku piramidčinu, građevinu veću čak i monumentalnog peterokatnog apartmana Tinovog tate, velikog majstora slobodnih zidara, koja je bez građevinske dozvole niknula na jednom od najatraktivnijeg djela Terra Istriane.
|
15.09.2004., srijeda
Götterdämmerung
Krenuli smo ovog ljeta desantnom baržom bivše JNA iz Fažane ka Malom Brijunu. Prolazimo pokraj Velikih Brijuna i promatramo kako Tito i Jovanka u smiraju dana spokojno hrane halapljive vjeverice. Mašemo im onako veselo pionirski, a oni nam odmahuju dok drske zvjerčice koriste priliku i kradu im hranu iz novinskog smotuljka. Pristajemo na Malom Briunu gdje nas dočekuju toliko poznate vizure kasarne.
Tamo nas u ludnici čeka teatar Ulysses. Tamo je i naš Rade koji kao Marat nastavlja sasvim osobnu revoluciju iz svoje kade… Puca me flashback.
- Šta je bre ovo? Kakvi su ovo jednonacionalni spiskovi? Svih deset i svi iz Zagreba! Ma jelte.. ?!
- Eh druže kapetane, pa probajte vi natjerati 'vaše' u kazalište. E da je Ceca.., bila bi to druga priča...- 1991, Porto je kulturnjak u tenkovskom bataljonu, vodi vojsku u Beogradsko dramsko pozorište.
Stigli smo kojih sat dva ranije, da u miru popijemo ekspresso kavu. Beogradsko dramsko pozorište bilo je tada jedno od rijetkih mjesta u Beogradu u kojem si mogao piti normalnu kavu umjesto turske iz filiđana. Sjedio je tamo u podrumu za šankom i lokao. Sam. Sumrak bogova. Götterdämmerung. Pokraj njega na šanku strpljivo čuči šešir. Možda isti onaj koji mu je darovao Krleža? I dok evo loče, i to je uistinu veličanstven prizor. Šutili smo dugo i promatrali ga. Onda smo plaho pozvali konobara i rekli mu da ga počasti pićem u naše ime i da bi nama iz Zagreba, eto, bila čast da nam se pridruži za stolom.
Okrenuo se i samo sjedio.., onako pozerski piljeći u nas, u onoj njegovoj vječnoj boemskoj zastrašenosti izvanjskim svijetom i pobunio se, a što bi drugo i mogao, protiv nas, protiv svijeta tko će li ga znati, opsovao nešto onako dozlaboga patetično, sentimentalno pijano odmahnuvši neurotično rukom u svojoj poznatoj maniri, živahnih ramena i drhtavoga glasa, kao da pokušava rastjerati sve ove plavokose aveti u zelenim uniformama koje su ga opsjele kondenzirajući se iz ništavila u koje se mogao zakleti da ih je ovaj put sa sigurnošću pospremio sadržajem boce Johny Walkera i koje kao da proizašle iz neke Krležine ratne drame.
Veliki krležijanski glumac odjebo nas je ko mlade majmune. U početku smo se malkice naljutili, ali cijela situacija je bila toliko apsurdna da smo uskoro počeli uživati u zlobnoj nadmoći koju osjete statisti kada glavnom glumcu krene loše. Kada sam ga posljednji put imao prilike gledati uživo? Hmm u ulozi Melkiora u Marinkovićevom »Kiklopu«?
Kad smo već kod Krleže, postoji jedna anegdota koju je u «Vijencu» ispričao Mladen Kuzmanović, o glumcu Titu Strozziju s kojim je Krleža surađivao od najranijih dana i koji je u svoje vrijeme bio otjelovljenje krležijanskog glumca: «…Kada se vratio u Zagreb da primi glumačku nagradu, Strozzi umire dan nakon svog velikog jubileja u Komediji, dok je birao cvijeće koje će odnijeti svojoj mami na grob, pada u to cvijeće i umire. Strozzi je mrtav donesen u HNK i cijeli književni Zagreb bio je oko kazališta da dočeka Krležu da mu se pokloni. No Krleža nije došao. Nisam imao petlje pitati Krležu zašto, ali siguran sam da je tog dana bio najosamljeniji čovjek na kugli zemaljskoj, tog dana u HNK-u ležao je dio njega koji je možda bio najbolji…»
Dali je s Krležom umro i jedan dio Rade? Dali smo mi tada predstavljali za njega predstavljali samo duh sve one naše malograđanštine protiv koje se veliki bard i on, rame uz rame ko Batman i Robin tako bezuspješno borili?
Predstava je, ne sjećam joj se imena, sama po sebi bila farsa. Komedija o penzioniranim borcima koji niti u Igalu nemaju mira nego se bore protiv duhova prošlosti i sveprisutnog neprijatelja koji nikad ne spava. Sjedio sam do Mikija Manojlovića i Nede Arnerić. Na sceni se bezočno lokao pravi whiskey. Đuza Stoiljković je zaboravljao tekst, pa je nešto improvizirao, a svi su se trgali od smijeha. No ja se nikako nisam mogao koncentrirati na predstavu. Nešto je bilo oko nas, u zraku, nešto što sam primijetio da se počelo kondenzirati već tamo kod šanka. Primijetio je to i Rade u svom alkoholnom magnovenju. Nešto, što zasigurno nisu bili bijeli miševi ni ružičasti slonovi. Sjećam se da sam bio nervozan i stalno sam u mislima nešto tražio i premetao da dobacim, spustim Radi pri izlasku iz dvorane, da se nekako, barem verbalno obračunam sa njime. No sjetio sam tada Krleže i njegove strašne proročanske rečenica koju je izrekao godinu dana prije smrti: "Opet će se pogasiti svjetla u balkanskoj krčmi, bljesnuće noževi u mrkloj noći".
Kad smo izašli sa predstave, Rade i šešira više nije bilo. Pri povratku našli smo kasarnu u mraku, pogašenih svjetala. Proglasili su uzbunu. Desilo se Borovo Selo. Osjetio sam te svibanjske noći nekakvu jezivu, ljepljivu, golemu, kozmičku usamljenost. Možda istu onakvu kao Krleža nekada kad je umro Strozzi, kao Rade ove iste večeri na šanku Beogradskog dramskog pozorišta, kao Isus u Getesmanskom vrtu kada je molio Oca da odmakne od njegovih usta gorki pehar za koji je znao da ga mora ispiti. Sjetih se tada samo da je Krleža još dodao: "A kad se to dogodi, Bogu hvala, nas ovdje više neće biti." Uistinu, na sceni nije bilo više nikog. Ostali smo samo mi statisti. Došao je i naš trenutak da odglumimo svoju malu rolu prije nego što se zauvijek spusti zavjesa.
Tamo dolje kod poligona, potmulo je tutnjalo. Tenkovi su palili svoje motore.
|
14.09.2004., utorak
Supercalifragilisticexpialidocious
Just summon up this word
And then you've got a lot to say
But better use it carefully
Or it may change your life
Pjevala je Julie Andrews kao Mary Poppins u filmskom mjuziklu Walta Disneya. O da, davit ću vas još malo s tom dadiljom.
Tko zna na što je sve mislila Pamela L. Travis kad je u svojim knjigama osmislila lik čarobne puritanske dadilje Mary Poppins, no zasigurno nije mislila ništa dobra, ustvrdila je svojevremeno katolička štampa u Italiji. I baš kao i u nedavnom primjeru afere oko Waldorsfke škole gdje su se na udaru, podjednako hrvatske malograđanštine i primitivne retorike kršćanskog fundamentalizma, našli siroti patuljci, svojeveremeno je u Italijanskom katoličkom časopisu “Avvenire" pokrenuto, a u tiražnom "La Stampa" medijski napuhano pitanje: "Dali je Mary Poppins u stvari Sotona?"
Negdje su iščeprkali kako je Pamela od 1925. nadahnuta Teozofskom misli, fascinirana literanim figurama kao što su George Russell, William Butler Yeats , zatim armenskim mistikom i "učiteljem plesa" G. I. Gurdjieffom te da je prakticirala Zen Budizam što se sve može snažno iščitati kroz sagu njezinih knjiga o Mary Poppins. Tu je i onaj mračnjak Walt Disney za koga je enfant terrible FBI-a J. Edgar Hoover bio paranoično uvjeren da je tajni agent antikrista i CCCP-a te da poput Sokrata kvari mladež i truje djecu pričama o Snjeguljici i patuljcima, Trnoružici, vili Zvončici i Petru Panu, prokletom Bambiju.., a i Miki i Mini Maus već 50 godina žive –nevjenčano. Sasvim dovoljan dokaz da su Pamela i njena gospođica Poppins uz pomoć Walta, s vragom tikve sadile.
I baš kao što je danas mali dirty Harry Potter optužen za sotonizam i čarobnjaštvo, tako je svojevremeno i sirota dadilja dobila svoj stup srama. Oh ta drska gospođica Popins! Ne samo da se ispod stroge puritanske haljine krije žena s misijom, nego je ta drznica još k tome emancipirana i 'mjenja krovove’ umjesto da se fino skrasi i uda, ne koristi kontratepciju te rodi petoro djece, sve jedno drugom do uha. U svojem radu s dječicom ona ne koristi batinu koja je u Raju izrasla, nego primjenjuje neku alternativnu pedagogiju koja sasvim smrdi na onu -Waldorfsku.
Na kraju krajeva i sama Pamela Travis je inzistirala da Mary Poppins nije samo obična dječja knjiga, nego je njena svrha kreiranje nekog sasvim novog mita našoj svijesti.
No kakvu ulogu može priča o jednoj puritanskoj dadilji imati za jednu vječnu djevojčicu poput vas ili dječaka poput mene, koji baš kao Petar Pan odbijamo odrasti? Uistinu, ona me nikad nije ostavila ravnodušnim, štoviše, postala je moj prvi osobni mit kojeg sam upecao iz mora vlastitog nesvjesnog i uspješno transcendirao.
Koliki od nas su u potrazi za svojom Animom ili Animusom?
Koliki od nas to projiciraju na svoje bližnje tražeći u njima svoje srodne duše?
Koliki od nas bivaju zabljesnuti nečime toliko bliskim, toliko poznatim, srodnim, s nečim što zrači iz nečijih riječi, pisanja, npr. od nekog virtualnog lika na blogu ili nekog u tramvaju, nekog koga "kao da znamo oduvijek", nekog koji kao da je bio dio vas u nekim davnim sretnijim vremena s onu stranu granice koju predstavlja vaša osobna percepcija i svijest o stvarima i događajima, nekog tko samo jednim pokretom ruke ili usputnim pogledom onako u prolazu dočarava svu čaroliju i ljepotu tog davno izgubljenog stanja, tog Kraljevstva u kojemu je on bio princ, a vi princeza?
O da, kako li samo pamtimo te trenutke iskonske sreće. Oni nas načine tražiteljima u ovom svijetu, upravo u onom trenutku u kojem nam se desi onaj 'neki' transfer koji nas pogodi poput šlepera, čiji intenzitet upamtimo za cijeli život i čiju kvalitetu preobličujemo.., uz malu pomoć časopisa poput Cosmopolitana u savršeni ideal od kojeg uz više ili manje kompromisa uglavnom ne odstupamo. Iz 'tog nečeg', iz te više nikad ponovno ostvarene kvalitete, nazovimo je nesretne neostvarene "ljubavi" iza koje se pomalja ona ogromna neutaživa praznina i opor okus u ustima, iz čijeg Erosa na ovim našim prostoroima u ljudima (pre)ostaje patos Tončija Huljića, Cece i turbo folka.
No odakle dolaze ti impulsi, ta sjećanja na budućnost za kojima se tako uporno povodite i stremite i za koje jednostavno ZNATE da će kad-tad uslijediti? Ili od kojih možda zauvijek bezuspješno bježite i tonete sve dublje i dublje misleći da ste već jednom u ovom životu iskusili i nepovratno izgubili, kao naš nesretni Tom u priči "Crossroads"?
Sveti tekstovi svih kultura govore o tome kako smo stvoreni 'na lik Božji'. U nama postoji slika našeg duševnog prinicipa, matrica po kojoj se odvija njena izgradja u Bogu. A ta slika sadržana je u vječnoj Monadi. U jednom od gnostičkih evanđelja pronađenih u Nag Hammadiju stoji: "Istina je u ovaj svijet došla u slikama i simbolima, inače je ovaj svijet nebi bio u stanju primiti."
Snaga koju sadrži arhetipski simbol ili mehanizam sakriven u priči djeluje kao trigger za našu svijest. On budi onoga uspavanoga u nama, ‘Kamenog spavača’ kako ga je nazvao Mak Dizdar. Monada je dakle, između ostalog i slikonoša, ona u svom negativnom polu, božanskoj iskri ili zametku Duhovne Duše kojeg je Isus u svojoj prispodobi usporedio sa zrnom goruščice, sadrži prasjećanje, matricu povratka, cijelu sliku, formu onog duševnog u kojeg trebamo transfigurirati svojom osobnošću i od kojeg, sad dok smo još nejač u snazi Njegove Ljubavi, tek možemo slušati priče pred laku noć, čarobne uspavanke.
Drevna su to priče. Uvijek ista od kad je svijeta i čovjeka u njemu. Mijenjamo se samo mi, njihovi protagonisti. Mitovi su više namjenjeni odraslima, bajke su prvenstveno namjenjene djeci i njihova uloga je u tome da se mladoj duši posreduje i usadi snaga arhetipa dok su još uvijek otvorena za njegove sadržaje i dok još nisu poptpuno pala pod vezujuć zahvat materije. Ta priča, to je Riječ, dah Logosov koji baš poput Mary Popins uranja u svijet male djece, jer naše duše su još poput male djece koja još uvijek trebaju dadilje, a mudre učiteljice života im prije nego što opet urone u san dijalektike pričaju –priče. Ukazuju na sliku naše Duhovne Duše koja se budi u nama i čiji obrisi postaju sve jasniji i koja se još naziva i Animus ili Anima.
To je slika naše Duhovne Duše, slika koju nosimo u sebi i koju najčešće, zbunjeni ovim svijetom dualnosti, prepoznajemo u bližnjima, projiciramo je na njih. Ah koliko nas je u doticaju sa nekom osobom u kojemu je uspavani duševni princip prepoznao srodnu dušu i zazvonio poput budlice, kada je nešto poskočilo u grudima, a kao odgovor tijela je uslijedila snažna kemija i mi smo se našli ovozemaljski zaljubljeni! Zarobljeni u igri zavođenja koju prema našoj Animi podjednako ispoljavaju i Nebo i Zemlja.
A naša Duša? Ona čezne, kako samo čezne za svojim ljubljenim, za svojim zaručnikom kako ga nalazimo u hermetičnim tekstovima poput Biblije s kojim teži da se spoji u mističnom, alkemijskom vjenčanju, da napokon zajedno zasjednu na tron svoga obečanog Kraljevstva. Priča je to o vječnoj potrazi i nalaženju ispričana je podjednako u mitovima o sumeranskim i babilonskim božanstvima, u misterijama Izide i Ozirisa, u Ilijadi i Odiseji, u Pjesmi nad pjesmama i Snjeguljici. O njoj pjeva Rumi, sklada Mozart, pati Goethe, nju nam kao Mary Poppins pred nosom odnosi južni vjetar.
No ne bojte se, o vi nesretno zaljubljeni tražitelji, Cosmomuškarci i djevojke. Postoji uistinu i nešto što nije isključivo predmet ljubavi Duha i Duše. Nešto, u ćemu mi obični smrtnici, pioni, protagonisti sasvim u funkciji te Univerzalne kozmičke ljubavne drame, možemo itekako intenzivno sudjelovati dok i sami pričamo ili slušamo sve te mitske i bajkovite sadržaje i u ćemu će nam naša potraga biti ispunjenija i smislenija, u kojoj možemo dati našoj Animi ili Animusu šansu da se u miru zaljubi u svog Zaručnika.
Muški, pričajuči jedni drugima svoje mitove i bajke, vele da djevojčice do 8 ne lježu u krevet bez bajke. One od 18 možeš odvesti u krevet ako im prodaš neku bajku, a vele da su one od 28 su u krevetu-kao bajka!
Sve u svemu, ta potraga je nešto poput na plesa na Božjem dlanu. Tako sam i ja svojevremeno maloj kovrčavoj ispričao njenu bajku napisavši joj u pismu: «Ljubavi, tvoje su ruke pergamen otvoren. Iščitavam zbunjen sveti hadis koji podsjeća da je Bog, kad je htio bit spoznat, stvorio svijet. Kad je htio biti viđen, stvorio je ljubavnike što teže da se spoje u svetom činu stvaranja na ovom dvojnom polju bojnom, svom od snova kud kružimo jedni oko drugih kao kuglice od čelika i laka po dlanu Gospodina Života širom što se pruža. Arapi vele: Ins'allaah, dvije duše da kad se ponovno sretnu, u zraku ostane miris jasmina i ruža»
Ili kako bi pjesmicu s početka priče, onako sasvim ženski završila Julie Andrews:
One night I said it to me girl
And now me girl's my wife!
She's supercalifragilisticexpialidocious!
|
08.09.2004., srijeda
NA MALU GOSPU
Kada je njegova jahta pristala u Dubrovnik Tom odlučio nestati. Samo tako…
Koliko puta li je samo gledao Mary Poppins kako čeka južni vjetar negdje na krovovima drevnih gradova i imperija koje su ionako sve s treskom padale pod njene noge dok je nestajala na horizontu. Nije se mijenjala mnogo…zasigurno manje nego mjesečasti Orlando. Sjedio je s Orlandom u obližnjoj taverni, pio samo vodu i gledao kako mu se androgine usne vlaže vinom. Zabavljala ga je mijena njegovih usana. No ni Orlando nije o Mary znao mnogo…sretao ju je u uskim prolazima Biblioteka, očešao bi se s njome na okuci lavirinta, pokojem zavoju spirale…
- Kažem ti Tome, rekao mu je te večeri Orlando…putovi slatke gospođice Poppins
neznani su u našim krugovima...-
Kada bi u Pragu upalili plinske lanterne, zavirivao je u njene prozore.
Poželio je biti neko derište ne bi li mogao zaviriti u nabore njene haljine, stroge, puritanske i zakopčane do grla. Gledao ju je kako pokazuje grudi svojoj sjeni na zidu.
Crtao je tada prstom po zamagljenom staklu svoj obris do njenog.
Crtao ga je rukama po pročeljima kuća, dok meso nije otpalo.
Koliko je bolno, pomisli, osjećati pročelja umjesto sjene.
Odlučio je ne pripravljati sebi mjesta u Njegovu Kraljevstvu, već pronaći dobro mjesto pod ovim suncem. Odbacio je franjevački habit i uskočio u kostim za mjuzikl.
Odlučio je postati glumac.
Plakat za novi film bio je dobar. Poslao mu ga je producent na mobitel. Sjedio je u podnožju Gundulićeva spomenika i gledao u svoj desni poluprofil kako se samozadovoljno smješka sa zaslona ekrana. Zatim je ustao, u prolazu kimnuo Herostratu i.., ugledao Mary kako zamiče kroz gužvu prema Stradunu.
Sa krova su te večeri promatrali galebove.
- Znaš, rekla je, večeras je za očekivati vjetar sa juga…, pssst.., ne govori ništa.
Gledao je luku kako se nudi brodicama na pučini. Očima je slikala obrise koji su se gubili u dolasku i odlasku i drhtala pred naznakama vjetra.
- Baci drhtavost u vjetar, pokušao je. Nasmiješila se i raskopčala bluzu.
- Ti si kao kišobran izvrgnut vjetru, šapnula mu je iznenada.
- Što može kišobran vjetru? Izvrnuti ga?
- Može mu bar na tren dati iluziju samospoznatljivosti na mjestu zahvata...
- Nije malo zapravo…
- Tada vjetar više nije svoj...zaboravlja svoju prirodu
- Vjetar je uvijek svoj..jača je priroda njegova od zaborava
- Da ali ja uvijek imam izvjesni krov na koji moram sletjeti.
Te noći pronašao je Corta Maltesea kod žena iz bordela. Ujutro se probudio s tetovažom na leđima. Pekla je i privlačila muhe
Na Malu Gospu u Dubrovniku je bilo puno toga praznog.
Glava je postala stjecište raznog
kriminala reklo bi se
kazalo se u svašta
u vjetar
ništa
|
07.09.2004., utorak
PING PONG GALEB ~ II dio.
- Šta je Dado.., sviđa ti se Kristina, a?- upitao me Zoki iznenada dok smo haklali ping pong.
- Uhhhh, kako znaš…? - promrmljao sam.
- Ma hajde.., imaš odličnu, nebranjivu servu, no kad Kristina prolazi he he sav pošempjaš, svaka ti ide ti mrižicu.
Nisam mu mogao odgovoriti. Kako da mu velim da me lupilo ljeto, more zrikavci, hormoni, da sam zanesen i lud i da Kristina tako prekrasno miriše po Copertonu dok leži pokraj mene na molu, da su joj sisice tako prekrasno tvrde i dok prkose gravitaciji ispod oskudne majčice. Kako priznati da su mi leđa sva crna i izgorjela jer moram stalno ležati na trbuhu dok sam pokraj nje? Hej Zoki, prijatelju stari zar ne vidiš da ljubim? - Kristina je bjelovarčanka, objašnjavao je… to ti je lagan posao, Dado. Nego gledaj, Chiara odlazi u srijedu, Ivana je tu do nedjelje, a onda..
- A onda…? - progutao sam knedlu-
- Evo imaš pet dana da je zbariš, jel pošteno?
- Pošteno…- promrmljao sam i bacio se na posao.
Dva dana sam joj se glupavo i znakovito smješkao, treći dan je pokušavao impresionirati statusom dečka iz metropole, izvodio sam nevjerojatne skokove sa mola ili joj odlazio po sladoled. Četvrti dan sam potpuno nestao kako bi primijetila da me nema i da joj falim, a peti dan uvečer, dok smo plesali na terasi uz živu muziku, skupio sam hrabrost i približio se njenom uhu. A njena kosa, ah, ona je mirisala na more i regenerator, njen vrat na faktor 5, a njene usne slatko po dublebuble žvakačoj gumi.
- Kristina… šapnuh joj, moram ti nešto važno reći. Primio sam je za ruku i dok su mi noge klecale, odvukao malo dalje gdje nije tutnjala muzika. Što sad reći?
- Kristina, znaš, ovaj, sviđaš mi se… jesi za jednu šetnju?-
- Hahaha - smijala se glupača, - hahaha hahahha hahahah hahahah hahaha aaa aaa…-
Otišla je natrag na plesni podij, a ja sam ostao posran ne usudiviši se više izaći iz mraka. Prošla je ponoć, muzika na terasi je svirala je za fajrunt… Bauljao sam neko vrijeme u transu uokolo i oporavljao se od šoka. Taman sam zastao sam kod ljuljački i zapalio jednu stošu, kad imam što vidjeti: Zoki i Kristina. Drže se za ruke dok prolaze pokraj mene. Dok odlaze u mrak. Tada sam prvi put osjetio ljubomoru, nemoć, bijes i frustraciju… AAAARGH…. - Osjećao sam se poput onog Mirka (Bogdan Diklić) u «Maratoncima» kad otkriva kako mu kum Đenka (Bora Todorović) trenira Kristinu (Jelisaveta Sablić) za veliku karijeru na filmu. Kristinaaaaaa pričaju mi da si kurvaaaaa…-
Sjetio sam se da je Zoki Hajdukovac, a ja Dinamovac. Sjetio sam se je on tovar, a ja purger. Uh uh Svašta sam se sjetio tada.
To ljeto postao sam mašina za zavođenje. Prvo je pala nježna Slovenka, pa sisata belgijanka, pa neka mrkla gastarbajterska pankerica, pa nekoliko domaćih, a na kraju he he he i starija Kristinina sestra. Zaveo ih, a onda im slomio im srca uvečer se prošetavši s drugom. Mrzio sam Zokija i sebe i sve njih. Hajde dobro, priznajem, nisam niti s jednom išao dokraja, samo sam liječio svoje komplekse, ali ekipi proradi mašta pa se među muškim djelom proširila priča da je Dado postao opak igrač, a među ženskom da sam od tako finog dečka postao istinski seronja. Bah, isti je ko i svi ostali govorile su, ali to naravno nije vrijedilo za Zokija. On je, naravno bio izuzetak.
Zoki me potražio na molu. Sjedio sam tamo i durio se. Donio mi je čak i hladnu pivicu.
- Disi Dado! Fališ mi na ping pongu! Ko će mi čuvat stolove? A ća si se sav naidija… To je zbog Kristine, oa?
Gle idiota! Ne zbog Černobila. Šutio sam.
- E moj Dado nemoj biti takav. Priča ekipa da si postao zločest i da su curice tužne. -
- Pa od kud ti pravo da meni išta pričaš? Ti ih mijenjaš ko espadrile…-
- Ne valja ti to Dado. To nisi ti…- rekao mi je tada Zoki- Moraš ih volit, stvarno se zajubit u njih.
- Sereš Zoki, pa kako se ti možeš zaljubit u njih tri odjednom?-
- Ne znam Dado, ali eto to je uistinu tako…-
Nisam mu povjerovao. Tog ljeta više nisam odigrao niti jednu partiju ping ponga. Vratio sam se u Zagreb. Ona glupača mi je pisala pisma iz Bjelovara kako sam joj drag bla bla bla, da bi me htjela vidit kad dođe teti u Zagreb, ali kako je tog ljeta htjela izgubila nevinost sa Zokijem. Sa pravim muškarcem.
I tako. Prođu dani, prođu godine. U međuvremenu sam izrastao u pristalog mladića s kojim bi mlade dame poželjele gubiti nevinost, postah i inženjer poput onog protiv kojeg pjeva Ibrica Jusić i kojeg bi svaka majka poželjela za muža svojoj kćeri. Ovog se ljeta, u jednom malenom dalmatinskom gradiću, mala kovrčava se zaželjela skupog grožđa iz Afrike pa sam parkirao svoju makinu kraj jednog štanda i… sreo Zokija. Radio je na tržnici i prodavao voće i povrće. Nije se nimalo promijenio. Upoznao sa ga s malom kovrčavom i pozvao ga na piče. Dok smo sjedili promatrao sam kako će mala kovrčava reagirati na njega. Ništa. Ni on ništa. Nema čak ni spontanog badilengviđa kojim bi se odao. Ma da sam mu napravio Voight-Kampff test na emocije ispalo bi da je replikant ljudi moji. Ni sve one ženskice koje su prolazile nisu ni trepnule. A Zoki je bio sav nekako zbunjen, smeten, pogled mu je bio pune nekakve tuge i sjete. Di si štasi…, veli živi povučeno s materom u nekom srpskom stanu i jedva sastavljaju kraj s krajem. Kimam na jednu zgodnu Čehinju koja prolazi. Sjećaš li se kako smo haklali ping pong, pitam. Samo se nonstalgično smije… Veli da mu nije ni do cura ni do ping ponga.
Tko zna što mu se desilo u međuvremenu. Protutnjao je rat. Tko zna što je sve proživio u ratu. Možda je postao gay dijeleći s nekim isti rov? Ili su se možda žene promijenile? Možda im više nije dovoljna ljetna romansa sa lokalnim galebom koji nema ništa osim ovih traperica i srca punog ljubavi za sve njih? Bit će da ovaj svijet ide u propast. Nema više Pipi soka. Komadi se danas poljevaju samo šampanjcem. Betonski stolovi propadaju u šumicama.. nitko više ne igra ping pong. Sredozemna medvjedica više ne stanuje ovdje. Možemo na prste jedne ruke nabrojiti bjeloglave supove. Ruska jahta priječi nam pogled na pučinu, a podmukla alga ubica zavladala je našim podmorjem.
Dali je i domaći Galeb je vrsta muškarca koja izumire?
|
06.09.2004., ponedjeljak
PING PONG GALEB
|
Vele meni vegetarijancu ehehe, šta ne jedeš ribu, riba ti nije meso. E velim ja, ako riba nije meso, onda ni Dalmoš nije čovik. Ovo je priča o Zokiju, a on ne samo da je bio Dalmoš, nego je čovjek i pol ! Ona vrsta ljudine koja ima krila. A ne, ne ne... ako ste znajući Porta pomislili da je će ovo biti nekakva ljiga od ' Der Himmel über Berlin ' pričica o anđelima ala Nicholas Cage ili nedajbože John Travolta prevarili ste se. Ne samo da Zoki nije bio anđeo, Zoki je bio GALEB! Ma znate na što mislim: ono pravi pravcati domaći jadranski jebač-presretač (lat. hadriaticus interceptocoitus vulgaris) Nego, kako vam mogu pobliže dočarati Zokija?
Žene bi ga opisale ovako: zgodan tip baby faca, crn, visok zelene oči, mi muški bi dodali i fudbalerka, raybanice, zlatni lančić, crna majica bez rukava, Adidas dres i natikače. Oni koji vole filmski opus Bigasa Lune poput mene, prepoznat će frapantu sličnost Zokijevog lika i djela sa Raulom (Javier Bardem) iz «Jamón, jamón» (Šunka, šunka). Sve je dakle bilo tu: pršut, češnjak, izgled, zurka, potkošulja, «Samson» mudante i mačizam, osim što je Zoki umjesto Raulovog noćnog nude bullfightinga ipak više preferirao -ping pong.
Bio je jedno četirpet godinica stariji od nas i radio je dakle u jednom dalmatinskom turističkom kompleksu kao mali od ping ponga i minigolfa. Davao nam je igrati ping ponga besplatno do mile volje i čuvao je nas klince iz Zagreba od lokalnih mulaca. To su moji Pugiji rekao bi im, da ih niko nije ni taka…
Osim svega nabrojanog, u čemu je još bila sličnost između Zokija i Raula? Nevjerojatna seksualna privlačnost koju su žene iz uistinu neobjašnjivih razloga osjećale prema njemu. Mislim nevjerojatno, on nije radio ništa. Samo je sjedio na klupi. Bio je naoružan jedino onim najtanjim žutim engleskim, njemačkim i talijanskim džepnim rječnikom fraza. A one… one su kao hipnotizirane prolazile, popikavale se, okretale se i glupavo smješkale, pa onda lagale frendicama da su nešto zaboravile u hotelu pa se kao začarate vračale i sjedale pokraj njega. Mi bismo tada prekidali ping pong i minigolf okupljali se i gledali u nevjerici to praiskonsko čudo fatalne privlačnosti . On bi tu i tamo nešto čeprknuo po rječniku ili bi mu upite mlade dame poput šaptača u kazalištu preveo netko od nas. Uopće mu pri tome nismo smetali. a one su ionako bile previše raspamećene da bi nas uopće zamijetile. I to je bilo to.
Kod mlađih cura pao bi odmah neki dogovor za Pipi sokić ili šetnju, a starije djevojke i udane žene bi mu bezočno dale do znanja da im je čoek, shrvan mlakim pivama ili teretom djece na plaži, zahrkao uz ditiramb zrikavca pod hladovinom crne smrče. Samo bi diskretno mignule u prolazu kad je teren u bungalovu ili hotelskoj sobi bio čist, a on bi se nakon par minuta diskretno iskradao za njima. A mi bi mu tada pričuvali mini golf i stolove, slagali šefu ako bi naišao zašto ga nema. Jao fešte i praznika od minigolfa i ping ponga! I tako… dok bi Zoki bi nemilice gazio nježnu tratinu oko rupica golfa za odrasle, nama klincima bi ostajao onaj džepni. Ne znam kako mu je to uspijevalo. Furao bi ih i po nekoliko paralelno, a one se znajući jedna za drugu uopće nisu nikada bunile nego su pedantno poput tokijske željeznice poštivale svoj vozni red. Uistinu nevjerojatno!
Bili smo klinci, samo pasivni promatrači, makar mi nam ni danas kad ga se sjetimo, nije jasna tajna Zokijevog uspjeha kod žena. Dali je sjedeći na klupici valjda puštao ferohormone niz vjetar, zračio svojim libidom štoligajazanam… od kuda je proizlazila njegova spontana, ali savršena bodylanguage tehnika na koji su otkidali komadi, a mi pokušavali bezuspješno skinuti, ostavljam na razmatranje ženama. Mi muški smo se složili samo oko jednog: kad narastemo, bit ćemo jebači poput Zokija…- obećali bi sami sebi na kraju sušne ljetne sezone. Na godinu bi se vračali i nadali da će Zoki biti tamo u šumici. A Zoki je uvijek bio tamo. Haklali smo s njim žestoke ping pong partije i zaista smo ga voljeli kao starijeg brata. Ma koji Ljuban i zadruga… Tada su postojali samo Zoki i njegovi PPP - Ping Pong Pugiji!
No jednog se ljeta Dado, tako su me svi odmalena svi zvali, promijenio. Navršio sam 16 i u meni se probudio mladi vuk samotnjak. A vukovi bi nešto i sami ulovili. Upravo tog ljeta Zoki i ja zaigrali smo opasnu partiju nakon koje više ništa neće biti kao prije.
(...nastavit će se...)
|
03.09.2004., petak
CROSSROADS
Ne tako davno, domogao sam se nekako linka u jednom dalekom gradu pa sam čitao priče svog prijatelja Younga. Pisao je o raskrižjima, a mene su baš morile neke životne dileme, bio sam doslovce rastrgan, raspet između dvije sasvim oprečne kategorije misli. Jedan dio njih proizlazilo je iz onog suptilnog izvora koji se u nama manifestira kao kratki bljesak intuicije reklo bi se, a drugi je bio sasvim ovozemaljske prirode i očitovao se preko tvrdoglave beštije mojeg ega.
Koliko puta ste u životu bili dovedeni na raskrižje u kojemu nešto u vama prepoznaje Put i želi njime ići, želi ostati usklađeno sa harmonijom sfera, a drugi dio vas to uporno odbija i iznalazi tisuću i jedan izgovor da to ne učini? Oh jadan li sam ja čovjek... ..., uzdahnuo je snuždeno Sv. Pavao kada je pojašnjavao svoje slično stanje. O da.., velika je to unutarnja borba između dvije prirode u nama. Koliko puta vas je ipak u životu povela inercija vašeg brata magarca kako je svojem egu volio tepati Sveti Franjo od Asiszija? Daleko, samo što dalje od tog jezovitog, u gluho doba noći vaše životne egzistencije kada pokraj vas nikog nema da na njega prebacite odgovornost za vlastite postupke, uistinu samotnog raskršća. Kada nemate hrabrosti suočiti se s važnom životnom odlukom i razriješiti unutarnju dilemu. No kako bježite od nje, ona se spušta za vama iz vaših unutrašnjih svjetova i prati vas sve do ove izvanjske pozornice u kojoj svakodnevno glumimo svoje uloge. I tada ste, sudjelujući u nekoj naoko banalnoj životnoj situaciji prisiljeni birati: crvena pilula ili plava? Lijevo ili desno? Dovedeni ste pred odluku nakon koje više ništa neće biti isto kao prije, nakon koje nema povratka.
A na raskrižjima, znamo, u pohode dolazi... vrag. Na raskrižju je pod sumnjivim okolnostima nastao i Blues kada je Robert Johnson prodao svoju dušu vragu za umijeće sviranja gitare. Tih dana je i mene prožimala nekakva tuga plavičastih sjetnih tonova. Bavio sam se i mišlju o smrti. Čak što više, tih dana sam poletio s Ciganima u nebo.
Paris, aerodrom Charles de Gaulle, Porto stoji u redu za boarding i preznojava se. Pokraj njega simpatični mladi bračni par Roma. Ona u naručju privija tek rođenu bebu. Njen prvi let avionom. Osjeća se nelagodno, gleda me krišom svojim krupnim očima i mazno se privija muzu. Kao da joj se ne ide na let. Čovjek ispred nas stavlja osobne stvari, novčanik, ključeve i mobitel u plastičnu košaricu. Ona sirota želi spustiti bebu u košaru, njen osobni mali zamotuljak, no primam je diskretno za nadlakticu i odmahujem glavom, ne, ne treba...samo prođite, mrmljam na engleskom. Tko zna dali me razumije? Allez tout droit...prtljam na francuskom. Razumije, nasmiješila se i zakolutala očima kao da se ispričava. Bože dragi sto je ovo? Iznenadni napad starah i panike. De javu. Sve sam ovo već jednom sanjao. Osim toga, prije samog puta sanjao sam kako čekam na raskršću u gluho doba noći i kako dolazi jedna žena i govori mi o letu koji neće dobro završiti. I da pomno biram svoj put. Prije puta, jedna prijateljica mi je kroz šalu davala neke insinuacije na račun moga leta... Što da radim, išlo mi je kroz glavu? Da se iznenada razbolim, da otkažem let? Da nešto smuljam kolegama? Da pukne bruka? Moram odlučiti dali da prođem boarding desk ili ne... No tko sam ja da išta odlučujem? Što ako odustanem, a onda me na izlasku iz aerodroma za asfalt zalijepi otpali kotač kakvog Boeinga, tek toliko da mi se dokaže kako Bog ima sick sense for humor? Jezush... kako se glupo osjećam.
Vele da na raskršću Bog uvijek prvo šalje svoje. OK da vidimo gdje je znak... Koji korak dalje, zlatni retriver odbija ući u kavez za transport životinja. Panično se trga iz ruku jedne pariške dame, bježi do mene i trpa mi se onako ogroman u krilo, liže mi lice i kao da veli, hajde Porto, pa valjda me jedini ti razumiješ, hajdemo odavde !!! Cijeli aerodrom umire od smijeha. Koja sprdnja.. Bog stvarno ima bolesni smisao za salu. I sto je sad bio znak? Retriver? Ili su to možda bili Cigani? Jebemti...slavenska antiteza, jal je pas, jal su cigani...? Da su Cigani već bi poletjeli.., da je pas..NEMA TEORIJE!!! Tutnja mi u ušima. Znoje mi se dlanovi. Primam ga za ogrlicu i vodim do kaveza. Sorry stari.., sapćem mu na uho, danas me ponovno prožela materija, ni anđeo muvar nije daleko, jer što je gore, to je i dolje, crta je ovdje, a ja sam prijeko... idemo!
Letimo s ciganima u nebo !!!!
|
02.09.2004., četvrtak
POKER NA VELIKE ULOGE
Još se nije isprala sol sa mojeg preplanulog tijela niti smirili vjetrovi u mojoj kosi, kad gle, evo Porta na Frankfurtskom aerodromu. I dok čekate i čekate na vaš avion, baš kao u Rickovom «Caffe Amercianineu» kroz koji prolaze bjelosvjetske protuhe i hohštapleri, i tamo se igra se otvorni poker s velikim ulozima. Sjedim tako u jednom od kafića i promatram kako se ukrcavaju putnici za Shangai. Ma što sjedim, držim poziciju za svojim malim stolićem, baš kao što to čini skupina mladih poslovnih muškaraca svaki za svojim. U mnogočemu smo slični: godine, frizura, naočale, odijelo, skupa kravata i karta v žepu za neku od svjetskih destinacija. Međusobno se mjerkamo.
Španjolac započinje igru: Vadi mobitel, ali tako da mu se vidi ručni sat. Vade ga i svi ostali, pa se olfo šalju sms-ovi. Mjerkaju se modeli. Nakon toga vade se palmovi i pocket PC-i. Predamnom je samo kolač sa šljivama i svi me upitno gledaju. Šutimo. Dugo šutimo. Oni čekaju. Čekam i ja. Ne pratim ih ovo dijeljenje. Muški znaju, žene to ne kuže, da tu sad slijedi obrušavanje na najslabijeg. I dok ste rekli keks, stvara se neprincipijelna koalicija. Odakle si, pita pederasti Talijan. Croatia, velim ja. Gdje je to, pita ljigavi Francuz, Rusija? Ne, velim ja, preko puta Italije. Kad ćete u EU? - zanima Engleza spljoštene glave. Hmmm, sigurno prije nego što Englez pobjedi na Wimbledonu. Jel prestao rat, provocira zubati Nijemac. Ne, velim ja, još uvijek je vaš bunker kod Borongaja, eno piše Milčec o njemu u svojoj knjizi «Pfeife aus Buchwald». Milchek? Who the fuck is Milchek? Pitaju se oni. Ne znate ko je Milčec? Uuuu velim ja, Milčec je poznati mittlerereuropäischer pisac.
Vadim iz "Samsonite" pilotice na stol digitalni Olympus F-450, kako bi mogao doprijeti do Compaq iPAQ PC-a. Pik-pik.., olovčicom po ekranu, šaljem mail samom sebi, ah ta Bluetooth tehnologija. Gledam ih, uzmučili se, povisuju ulog. Vade svoje laptopove. Pokazuju slikice auta, ljetovanja na Ibizi, fotke svojih debelih žena. No ovaj put ih pratim. Vadim i ja svoj brand new HP Compaq notebook. Pokazujem sliku male kovrčave u badiću na Zrču - Sodomi i Gomori hrvatskoj Jadrana, pa ispred nečije jahte negdje na Kornatima. Ajde dobro sad jahta..., priznajem, teški blef, no ovo je ipak poker ne?
- Croatia is beautifull, thousands islands... Croatian women are the most beautiful women in the world...-
Šute. Razjapili čeljusti. Procjenjujem da je vrijeme za touche na kraju balade. Uzimam Olympus i slikam kolač od šljiva. Spajam digitalac na notebook i šaljem sliku kolača maloj kovrčavoj. Mala kovrčava u čudu odmah zove natrag. Klik !!! Iz titanijumskog kućišta iskače moja crna ljepotica Nokia 8910i. Mysterious at first sight. A picture of elegance...veli reklama.
- I want cake like this when came home, OK? Yes, yes.. – mrštim se -…Don’t You never ever ask me again something like that... –
- Koji ti je? -čudi se mala kovrčava s druge strane, da pogodim- opet se igraš sa dečkima? A? Joj, poput dječačića ste koji uspoređuju svoje pimpeke u školskom WC-u .., aj bok.- Poklapa mi slušalicu.
Znam da će uslijediti teška represija i sankcije s njene strane kad se vratim, ali to ove papke definitivno obara s nogu. Gledaju me sa strahopoštovanjem. He he he… pobijedio sam!
Tako vam je to, dragi moji, baš kao u onim vicevima gdje se natječu Švabo, Amer, Rus i Bosanac i u kojima naš čovjek uvijek na kraju ispadne najpametniji i sve ih zajebe. I zato ako ikad zapadnete u kulturološki šok ili depresiju pri susretu sa licemjernom Europom, gore glavu! Imate Hrvatsku! Imate Pešalova, rukometnu reprezentaciju.., imate i mene koji igra poker na visoke uloge po europskim aerodromima. Pa ako vam je dosadno dok čekate na boarding, potražite me pa možemo umjesto ovog pokera bacit laganu partijcu bele ili šaha. Možemo i na kavicu. Znam šank na kojem je priprema jedna naša ženska.
|
|
