- Šta je Dado.., sviđa ti se Kristina, a?- upitao me Zoki iznenada dok smo haklali ping pong.
- Uhhhh, kako znaš…? - promrmljao sam.
- Ma hajde.., imaš odličnu, nebranjivu servu, no kad Kristina prolazi he he sav pošempjaš, svaka ti ide ti mrižicu.
Nisam mu mogao odgovoriti. Kako da mu velim da me lupilo ljeto, more zrikavci, hormoni, da sam zanesen i lud i da Kristina tako prekrasno miriše po Copertonu dok leži pokraj mene na molu, da su joj sisice tako prekrasno tvrde i dok prkose gravitaciji ispod oskudne majčice. Kako priznati da su mi leđa sva crna i izgorjela jer moram stalno ležati na trbuhu dok sam pokraj nje? Hej Zoki, prijatelju stari zar ne vidiš da ljubim?
- Kristina je bjelovarčanka, objašnjavao je… to ti je lagan posao, Dado. Nego gledaj, Chiara odlazi u srijedu, Ivana je tu do nedjelje, a onda..
- A onda…? - progutao sam knedlu-
- Evo imaš pet dana da je zbariš, jel pošteno?
- Pošteno…- promrmljao sam i bacio se na posao.
Dva dana sam joj se glupavo i znakovito smješkao, treći dan je pokušavao impresionirati statusom dečka iz metropole, izvodio sam nevjerojatne skokove sa mola ili joj odlazio po sladoled. Četvrti dan sam potpuno nestao kako bi primijetila da me nema i da joj falim, a peti dan uvečer, dok smo plesali na terasi uz živu muziku, skupio sam hrabrost i približio se njenom uhu. A njena kosa, ah, ona je mirisala na more i regenerator, njen vrat na faktor 5, a njene usne slatko po dublebuble žvakačoj gumi.
- Kristina… šapnuh joj, moram ti nešto važno reći. Primio sam je za ruku i dok su mi noge klecale, odvukao malo dalje gdje nije tutnjala muzika. Što sad reći?
- Kristina, znaš, ovaj, sviđaš mi se… jesi za jednu šetnju?-
- Hahaha - smijala se glupača, - hahaha hahahha hahahah hahahah hahaha aaa aaa…-
Otišla je natrag na plesni podij, a ja sam ostao posran ne usudiviši se više izaći iz mraka. Prošla je ponoć, muzika na terasi je svirala je za fajrunt… Bauljao sam neko vrijeme u transu uokolo i oporavljao se od šoka. Taman sam zastao sam kod ljuljački i zapalio jednu stošu, kad imam što vidjeti: Zoki i Kristina. Drže se za ruke dok prolaze pokraj mene. Dok odlaze u mrak. Tada sam prvi put osjetio ljubomoru, nemoć, bijes i frustraciju… AAAARGH…. - Osjećao sam se poput onog Mirka (Bogdan Diklić) u «Maratoncima» kad otkriva kako mu kum Đenka (Bora Todorović) trenira Kristinu (Jelisaveta Sablić) za veliku karijeru na filmu. Kristinaaaaaa pričaju mi da si kurvaaaaa…-
Sjetio sam se da je Zoki Hajdukovac, a ja Dinamovac. Sjetio sam se je on tovar, a ja purger. Uh uh Svašta sam se sjetio tada.
To ljeto postao sam mašina za zavođenje. Prvo je pala nježna Slovenka, pa sisata belgijanka, pa neka mrkla gastarbajterska pankerica, pa nekoliko domaćih, a na kraju he he he i starija Kristinina sestra. Zaveo ih, a onda im slomio im srca uvečer se prošetavši s drugom. Mrzio sam Zokija i sebe i sve njih. Hajde dobro, priznajem, nisam niti s jednom išao dokraja, samo sam liječio svoje komplekse, ali ekipi proradi mašta pa se među muškim djelom proširila priča da je Dado postao opak igrač, a među ženskom da sam od tako finog dečka postao istinski seronja. Bah, isti je ko i svi ostali govorile su, ali to naravno nije vrijedilo za Zokija. On je, naravno bio izuzetak.
Zoki me potražio na molu. Sjedio sam tamo i durio se. Donio mi je čak i hladnu pivicu.
- Disi Dado! Fališ mi na ping pongu! Ko će mi čuvat stolove? A ća si se sav naidija… To je zbog Kristine, oa?
Gle idiota! Ne zbog Černobila. Šutio sam.
- E moj Dado nemoj biti takav. Priča ekipa da si postao zločest i da su curice tužne. -
- Pa od kud ti pravo da meni išta pričaš? Ti ih mijenjaš ko espadrile…-
- Ne valja ti to Dado. To nisi ti…- rekao mi je tada Zoki- Moraš ih volit, stvarno se zajubit u njih.
- Sereš Zoki, pa kako se ti možeš zaljubit u njih tri odjednom?-
- Ne znam Dado, ali eto to je uistinu tako…-
Nisam mu povjerovao. Tog ljeta više nisam odigrao niti jednu partiju ping ponga. Vratio sam se u Zagreb. Ona glupača mi je pisala pisma iz Bjelovara kako sam joj drag bla bla bla, da bi me htjela vidit kad dođe teti u Zagreb, ali kako je tog ljeta htjela izgubila nevinost sa Zokijem. Sa pravim muškarcem.
I tako. Prođu dani, prođu godine. U međuvremenu sam izrastao u pristalog mladića s kojim bi mlade dame poželjele gubiti nevinost, postah i inženjer poput onog protiv kojeg pjeva Ibrica Jusić i kojeg bi svaka majka poželjela za muža svojoj kćeri. Ovog se ljeta, u jednom malenom dalmatinskom gradiću, mala kovrčava se zaželjela skupog grožđa iz Afrike pa sam parkirao svoju makinu kraj jednog štanda i… sreo Zokija. Radio je na tržnici i prodavao voće i povrće. Nije se nimalo promijenio. Upoznao sa ga s malom kovrčavom i pozvao ga na piče. Dok smo sjedili promatrao sam kako će mala kovrčava reagirati na njega. Ništa. Ni on ništa. Nema čak ni spontanog badilengviđa kojim bi se odao. Ma da sam mu napravio Voight-Kampff test na emocije ispalo bi da je replikant ljudi moji. Ni sve one ženskice koje su prolazile nisu ni trepnule. A Zoki je bio sav nekako zbunjen, smeten, pogled mu je bio pune nekakve tuge i sjete. Di si štasi…, veli živi povučeno s materom u nekom srpskom stanu i jedva sastavljaju kraj s krajem. Kimam na jednu zgodnu Čehinju koja prolazi. Sjećaš li se kako smo haklali ping pong, pitam. Samo se nonstalgično smije… Veli da mu nije ni do cura ni do ping ponga.
Tko zna što mu se desilo u međuvremenu. Protutnjao je rat. Tko zna što je sve proživio u ratu. Možda je postao gay dijeleći s nekim isti rov? Ili su se možda žene promijenile? Možda im više nije dovoljna ljetna romansa sa lokalnim galebom koji nema ništa osim ovih traperica i srca punog ljubavi za sve njih? Bit će da ovaj svijet ide u propast. Nema više Pipi soka. Komadi se danas poljevaju samo šampanjcem. Betonski stolovi propadaju u šumicama.. nitko više ne igra ping pong. Sredozemna medvjedica više ne stanuje ovdje. Možemo na prste jedne ruke nabrojiti bjeloglave supove. Ruska jahta priječi nam pogled na pučinu, a podmukla alga ubica zavladala je našim podmorjem.
Dali je i domaći Galeb je vrsta muškarca koja izumire?