Just summon up this word
And then you've got a lot to say
But better use it carefully
Or it may change your life
Pjevala je Julie Andrews kao Mary Poppins u filmskom mjuziklu Walta Disneya. O da, davit ću vas još malo s tom dadiljom.
Tko zna na što je sve mislila Pamela L. Travis kad je u svojim knjigama osmislila lik čarobne puritanske dadilje Mary Poppins, no zasigurno nije mislila ništa dobra, ustvrdila je svojevremeno katolička štampa u Italiji. I baš kao i u nedavnom primjeru afere oko Waldorsfke škole gdje su se na udaru, podjednako hrvatske malograđanštine i primitivne retorike kršćanskog fundamentalizma, našli siroti patuljci, svojeveremeno je u Italijanskom katoličkom časopisu “Avvenire" pokrenuto, a u tiražnom "La Stampa" medijski napuhano pitanje: "Dali je Mary Poppins u stvari Sotona?"
Negdje su iščeprkali kako je Pamela od 1925. nadahnuta Teozofskom misli, fascinirana literanim figurama kao što su George Russell, William Butler Yeats , zatim armenskim mistikom i "učiteljem plesa" G. I. Gurdjieffom te da je prakticirala Zen Budizam što se sve može snažno iščitati kroz sagu njezinih knjiga o Mary Poppins. Tu je i onaj mračnjak Walt Disney za koga je enfant terrible FBI-a J. Edgar Hoover bio paranoično uvjeren da je tajni agent antikrista i CCCP-a te da poput Sokrata kvari mladež i truje djecu pričama o Snjeguljici i patuljcima, Trnoružici, vili Zvončici i Petru Panu, prokletom Bambiju.., a i Miki i Mini Maus već 50 godina žive –nevjenčano. Sasvim dovoljan dokaz da su Pamela i njena gospođica Poppins uz pomoć Walta, s vragom tikve sadile.
I baš kao što je danas mali dirty Harry Potter optužen za sotonizam i čarobnjaštvo, tako je svojevremeno i sirota dadilja dobila svoj stup srama. Oh ta drska gospođica Popins! Ne samo da se ispod stroge puritanske haljine krije žena s misijom, nego je ta drznica još k tome emancipirana i 'mjenja krovove’ umjesto da se fino skrasi i uda, ne koristi kontratepciju te rodi petoro djece, sve jedno drugom do uha. U svojem radu s dječicom ona ne koristi batinu koja je u Raju izrasla, nego primjenjuje neku alternativnu pedagogiju koja sasvim smrdi na onu -Waldorfsku.
Na kraju krajeva i sama Pamela Travis je inzistirala da Mary Poppins nije samo obična dječja knjiga, nego je njena svrha kreiranje nekog sasvim novog mita našoj svijesti.
No kakvu ulogu može priča o jednoj puritanskoj dadilji imati za jednu vječnu djevojčicu poput vas ili dječaka poput mene, koji baš kao Petar Pan odbijamo odrasti? Uistinu, ona me nikad nije ostavila ravnodušnim, štoviše, postala je moj prvi osobni mit kojeg sam upecao iz mora vlastitog nesvjesnog i uspješno transcendirao.
Koliki od nas su u potrazi za svojom Animom ili Animusom?
Koliki od nas to projiciraju na svoje bližnje tražeći u njima svoje srodne duše?
Koliki od nas bivaju zabljesnuti nečime toliko bliskim, toliko poznatim, srodnim, s nečim što zrači iz nečijih riječi, pisanja, npr. od nekog virtualnog lika na blogu ili nekog u tramvaju, nekog koga "kao da znamo oduvijek", nekog koji kao da je bio dio vas u nekim davnim sretnijim vremena s onu stranu granice koju predstavlja vaša osobna percepcija i svijest o stvarima i događajima, nekog tko samo jednim pokretom ruke ili usputnim pogledom onako u prolazu dočarava svu čaroliju i ljepotu tog davno izgubljenog stanja, tog Kraljevstva u kojemu je on bio princ, a vi princeza?
O da, kako li samo pamtimo te trenutke iskonske sreće. Oni nas načine tražiteljima u ovom svijetu, upravo u onom trenutku u kojem nam se desi onaj 'neki' transfer koji nas pogodi poput šlepera, čiji intenzitet upamtimo za cijeli život i čiju kvalitetu preobličujemo.., uz malu pomoć časopisa poput Cosmopolitana u savršeni ideal od kojeg uz više ili manje kompromisa uglavnom ne odstupamo. Iz 'tog nečeg', iz te više nikad ponovno ostvarene kvalitete, nazovimo je nesretne neostvarene "ljubavi" iza koje se pomalja ona ogromna neutaživa praznina i opor okus u ustima, iz čijeg Erosa na ovim našim prostoroima u ljudima (pre)ostaje patos Tončija Huljića, Cece i turbo folka.
No odakle dolaze ti impulsi, ta sjećanja na budućnost za kojima se tako uporno povodite i stremite i za koje jednostavno ZNATE da će kad-tad uslijediti? Ili od kojih možda zauvijek bezuspješno bježite i tonete sve dublje i dublje misleći da ste već jednom u ovom životu iskusili i nepovratno izgubili, kao naš nesretni Tom u priči "Crossroads"?
Sveti tekstovi svih kultura govore o tome kako smo stvoreni 'na lik Božji'. U nama postoji slika našeg duševnog prinicipa, matrica po kojoj se odvija njena izgradja u Bogu. A ta slika sadržana je u vječnoj Monadi. U jednom od gnostičkih evanđelja pronađenih u Nag Hammadiju stoji: "Istina je u ovaj svijet došla u slikama i simbolima, inače je ovaj svijet nebi bio u stanju primiti."
Snaga koju sadrži arhetipski simbol ili mehanizam sakriven u priči djeluje kao trigger za našu svijest. On budi onoga uspavanoga u nama, ‘Kamenog spavača’ kako ga je nazvao Mak Dizdar. Monada je dakle, između ostalog i slikonoša, ona u svom negativnom polu, božanskoj iskri ili zametku Duhovne Duše kojeg je Isus u svojoj prispodobi usporedio sa zrnom goruščice, sadrži prasjećanje, matricu povratka, cijelu sliku, formu onog duševnog u kojeg trebamo transfigurirati svojom osobnošću i od kojeg, sad dok smo još nejač u snazi Njegove Ljubavi, tek možemo slušati priče pred laku noć, čarobne uspavanke.
Drevna su to priče. Uvijek ista od kad je svijeta i čovjeka u njemu. Mijenjamo se samo mi, njihovi protagonisti. Mitovi su više namjenjeni odraslima, bajke su prvenstveno namjenjene djeci i njihova uloga je u tome da se mladoj duši posreduje i usadi snaga arhetipa dok su još uvijek otvorena za njegove sadržaje i dok još nisu poptpuno pala pod vezujuć zahvat materije. Ta priča, to je Riječ, dah Logosov koji baš poput Mary Popins uranja u svijet male djece, jer naše duše su još poput male djece koja još uvijek trebaju dadilje, a mudre učiteljice života im prije nego što opet urone u san dijalektike pričaju –priče. Ukazuju na sliku naše Duhovne Duše koja se budi u nama i čiji obrisi postaju sve jasniji i koja se još naziva i Animus ili Anima.
To je slika naše Duhovne Duše, slika koju nosimo u sebi i koju najčešće, zbunjeni ovim svijetom dualnosti, prepoznajemo u bližnjima, projiciramo je na njih. Ah koliko nas je u doticaju sa nekom osobom u kojemu je uspavani duševni princip prepoznao srodnu dušu i zazvonio poput budlice, kada je nešto poskočilo u grudima, a kao odgovor tijela je uslijedila snažna kemija i mi smo se našli ovozemaljski zaljubljeni! Zarobljeni u igri zavođenja koju prema našoj Animi podjednako ispoljavaju i Nebo i Zemlja.
A naša Duša? Ona čezne, kako samo čezne za svojim ljubljenim, za svojim zaručnikom kako ga nalazimo u hermetičnim tekstovima poput Biblije s kojim teži da se spoji u mističnom, alkemijskom vjenčanju, da napokon zajedno zasjednu na tron svoga obečanog Kraljevstva. Priča je to o vječnoj potrazi i nalaženju ispričana je podjednako u mitovima o sumeranskim i babilonskim božanstvima, u misterijama Izide i Ozirisa, u Ilijadi i Odiseji, u Pjesmi nad pjesmama i Snjeguljici. O njoj pjeva Rumi, sklada Mozart, pati Goethe, nju nam kao Mary Poppins pred nosom odnosi južni vjetar.
No ne bojte se, o vi nesretno zaljubljeni tražitelji, Cosmomuškarci i djevojke. Postoji uistinu i nešto što nije isključivo predmet ljubavi Duha i Duše. Nešto, u ćemu mi obični smrtnici, pioni, protagonisti sasvim u funkciji te Univerzalne kozmičke ljubavne drame, možemo itekako intenzivno sudjelovati dok i sami pričamo ili slušamo sve te mitske i bajkovite sadržaje i u ćemu će nam naša potraga biti ispunjenija i smislenija, u kojoj možemo dati našoj Animi ili Animusu šansu da se u miru zaljubi u svog Zaručnika.
Muški, pričajuči jedni drugima svoje mitove i bajke, vele da djevojčice do 8 ne lježu u krevet bez bajke. One od 18 možeš odvesti u krevet ako im prodaš neku bajku, a vele da su one od 28 su u krevetu-kao bajka!
Sve u svemu, ta potraga je nešto poput na plesa na Božjem dlanu. Tako sam i ja svojevremeno maloj kovrčavoj ispričao njenu bajku napisavši joj u pismu: