Ne tako davno, domogao sam se nekako linka u jednom dalekom gradu pa sam čitao priče svog prijatelja Younga. Pisao je o raskrižjima, a mene su baš morile neke životne dileme, bio sam doslovce rastrgan, raspet između dvije sasvim oprečne kategorije misli. Jedan dio njih proizlazilo je iz onog suptilnog izvora koji se u nama manifestira kao kratki bljesak intuicije reklo bi se, a drugi je bio sasvim ovozemaljske prirode i očitovao se preko tvrdoglave beštije mojeg ega.
Koliko puta ste u životu bili dovedeni na raskrižje u kojemu nešto u vama prepoznaje Put i želi njime ići, želi ostati usklađeno sa harmonijom sfera, a drugi dio vas to uporno odbija i iznalazi tisuću i jedan izgovor da to ne učini? Oh jadan li sam ja čovjek... ..., uzdahnuo je snuždeno Sv. Pavao kada je pojašnjavao svoje slično stanje. O da.., velika je to unutarnja borba između dvije prirode u nama. Koliko puta vas je ipak u životu povela inercija vašeg brata magarca kako je svojem egu volio tepati Sveti Franjo od Asiszija? Daleko, samo što dalje od tog jezovitog, u gluho doba noći vaše životne egzistencije kada pokraj vas nikog nema da na njega prebacite odgovornost za vlastite postupke, uistinu samotnog raskršća. Kada nemate hrabrosti suočiti se s važnom životnom odlukom i razriješiti unutarnju dilemu. No kako bježite od nje, ona se spušta za vama iz vaših unutrašnjih svjetova i prati vas sve do ove izvanjske pozornice u kojoj svakodnevno glumimo svoje uloge. I tada ste, sudjelujući u nekoj naoko banalnoj životnoj situaciji prisiljeni birati: crvena pilula ili plava? Lijevo ili desno? Dovedeni ste pred odluku nakon koje više ništa neće biti isto kao prije, nakon koje nema povratka.
A na raskrižjima, znamo, u pohode dolazi... vrag. Na raskrižju je pod sumnjivim okolnostima nastao i Blues kada je Robert Johnson prodao svoju dušu vragu za umijeće sviranja gitare. Tih dana je i mene prožimala nekakva tuga plavičastih sjetnih tonova. Bavio sam se i mišlju o smrti. Čak što više, tih dana sam poletio s Ciganima u nebo.
Paris, aerodrom Charles de Gaulle, Porto stoji u redu za boarding i preznojava se. Pokraj njega simpatični mladi bračni par Roma. Ona u naručju privija tek rođenu bebu. Njen prvi let avionom. Osjeća se nelagodno, gleda me krišom svojim krupnim očima i mazno se privija muzu. Kao da joj se ne ide na let. Čovjek ispred nas stavlja osobne stvari, novčanik, ključeve i mobitel u plastičnu košaricu. Ona sirota želi spustiti bebu u košaru, njen osobni mali zamotuljak, no primam je diskretno za nadlakticu i odmahujem glavom, ne, ne treba...samo prođite, mrmljam na engleskom. Tko zna dali me razumije? Allez tout droit...prtljam na francuskom. Razumije, nasmiješila se i zakolutala očima kao da se ispričava. Bože dragi sto je ovo? Iznenadni napad starah i panike. De javu. Sve sam ovo već jednom sanjao. Osim toga, prije samog puta sanjao sam kako čekam na raskršću u gluho doba noći i kako dolazi jedna žena i govori mi o letu koji neće dobro završiti. I da pomno biram svoj put. Prije puta, jedna prijateljica mi je kroz šalu davala neke insinuacije na račun moga leta... Što da radim, išlo mi je kroz glavu? Da se iznenada razbolim, da otkažem let? Da nešto smuljam kolegama? Da pukne bruka? Moram odlučiti dali da prođem boarding desk ili ne... No tko sam ja da išta odlučujem? Što ako odustanem, a onda me na izlasku iz aerodroma za asfalt zalijepi otpali kotač kakvog Boeinga, tek toliko da mi se dokaže kako Bog ima sick sense for humor? Jezush... kako se glupo osjećam.
Vele da na raskršću Bog uvijek prvo šalje svoje. OK da vidimo gdje je znak... Koji korak dalje, zlatni retriver odbija ući u kavez za transport životinja. Panično se trga iz ruku jedne pariške dame, bježi do mene i trpa mi se onako ogroman u krilo, liže mi lice i kao da veli, hajde Porto, pa valjda me jedini ti razumiješ, hajdemo odavde !!! Cijeli aerodrom umire od smijeha. Koja sprdnja.. Bog stvarno ima bolesni smisao za salu. I sto je sad bio znak? Retriver? Ili su to možda bili Cigani? Jebemti...slavenska antiteza, jal je pas, jal su cigani...? Da su Cigani već bi poletjeli.., da je pas..NEMA TEORIJE!!! Tutnja mi u ušima. Znoje mi se dlanovi. Primam ga za ogrlicu i vodim do kaveza. Sorry stari.., sapćem mu na uho, danas me ponovno prožela materija, ni anđeo muvar nije daleko, jer što je gore, to je i dolje, crta je ovdje, a ja sam prijeko... idemo!
Letimo s ciganima u nebo !!!!
|
