15.09.2004., srijeda
Götterdämmerung
Krenuli smo ovog ljeta desantnom baržom bivše JNA iz Fažane ka Malom Brijunu. Prolazimo pokraj Velikih Brijuna i promatramo kako Tito i Jovanka u smiraju dana spokojno hrane halapljive vjeverice. Mašemo im onako veselo pionirski, a oni nam odmahuju dok drske zvjerčice koriste priliku i kradu im hranu iz novinskog smotuljka. Pristajemo na Malom Briunu gdje nas dočekuju toliko poznate vizure kasarne.
Tamo nas u ludnici čeka teatar Ulysses. Tamo je i naš Rade koji kao Marat nastavlja sasvim osobnu revoluciju iz svoje kade… Puca me flashback.
- Šta je bre ovo? Kakvi su ovo jednonacionalni spiskovi? Svih deset i svi iz Zagreba! Ma jelte.. ?!
- Eh druže kapetane, pa probajte vi natjerati 'vaše' u kazalište. E da je Ceca.., bila bi to druga priča...- 1991, Porto je kulturnjak u tenkovskom bataljonu, vodi vojsku u Beogradsko dramsko pozorište.
Stigli smo kojih sat dva ranije, da u miru popijemo ekspresso kavu. Beogradsko dramsko pozorište bilo je tada jedno od rijetkih mjesta u Beogradu u kojem si mogao piti normalnu kavu umjesto turske iz filiđana. Sjedio je tamo u podrumu za šankom i lokao. Sam. Sumrak bogova. Götterdämmerung. Pokraj njega na šanku strpljivo čuči šešir. Možda isti onaj koji mu je darovao Krleža? I dok evo loče, i to je uistinu veličanstven prizor. Šutili smo dugo i promatrali ga. Onda smo plaho pozvali konobara i rekli mu da ga počasti pićem u naše ime i da bi nama iz Zagreba, eto, bila čast da nam se pridruži za stolom.
Okrenuo se i samo sjedio.., onako pozerski piljeći u nas, u onoj njegovoj vječnoj boemskoj zastrašenosti izvanjskim svijetom i pobunio se, a što bi drugo i mogao, protiv nas, protiv svijeta tko će li ga znati, opsovao nešto onako dozlaboga patetično, sentimentalno pijano odmahnuvši neurotično rukom u svojoj poznatoj maniri, živahnih ramena i drhtavoga glasa, kao da pokušava rastjerati sve ove plavokose aveti u zelenim uniformama koje su ga opsjele kondenzirajući se iz ništavila u koje se mogao zakleti da ih je ovaj put sa sigurnošću pospremio sadržajem boce Johny Walkera i koje kao da proizašle iz neke Krležine ratne drame.
Veliki krležijanski glumac odjebo nas je ko mlade majmune. U početku smo se malkice naljutili, ali cijela situacija je bila toliko apsurdna da smo uskoro počeli uživati u zlobnoj nadmoći koju osjete statisti kada glavnom glumcu krene loše. Kada sam ga posljednji put imao prilike gledati uživo? Hmm u ulozi Melkiora u Marinkovićevom »Kiklopu«?
Kad smo već kod Krleže, postoji jedna anegdota koju je u «Vijencu» ispričao Mladen Kuzmanović, o glumcu Titu Strozziju s kojim je Krleža surađivao od najranijih dana i koji je u svoje vrijeme bio otjelovljenje krležijanskog glumca: «…Kada se vratio u Zagreb da primi glumačku nagradu, Strozzi umire dan nakon svog velikog jubileja u Komediji, dok je birao cvijeće koje će odnijeti svojoj mami na grob, pada u to cvijeće i umire. Strozzi je mrtav donesen u HNK i cijeli književni Zagreb bio je oko kazališta da dočeka Krležu da mu se pokloni. No Krleža nije došao. Nisam imao petlje pitati Krležu zašto, ali siguran sam da je tog dana bio najosamljeniji čovjek na kugli zemaljskoj, tog dana u HNK-u ležao je dio njega koji je možda bio najbolji…»
Dali je s Krležom umro i jedan dio Rade? Dali smo mi tada predstavljali za njega predstavljali samo duh sve one naše malograđanštine protiv koje se veliki bard i on, rame uz rame ko Batman i Robin tako bezuspješno borili?
Predstava je, ne sjećam joj se imena, sama po sebi bila farsa. Komedija o penzioniranim borcima koji niti u Igalu nemaju mira nego se bore protiv duhova prošlosti i sveprisutnog neprijatelja koji nikad ne spava. Sjedio sam do Mikija Manojlovića i Nede Arnerić. Na sceni se bezočno lokao pravi whiskey. Đuza Stoiljković je zaboravljao tekst, pa je nešto improvizirao, a svi su se trgali od smijeha. No ja se nikako nisam mogao koncentrirati na predstavu. Nešto je bilo oko nas, u zraku, nešto što sam primijetio da se počelo kondenzirati već tamo kod šanka. Primijetio je to i Rade u svom alkoholnom magnovenju. Nešto, što zasigurno nisu bili bijeli miševi ni ružičasti slonovi. Sjećam se da sam bio nervozan i stalno sam u mislima nešto tražio i premetao da dobacim, spustim Radi pri izlasku iz dvorane, da se nekako, barem verbalno obračunam sa njime. No sjetio sam tada Krleže i njegove strašne proročanske rečenica koju je izrekao godinu dana prije smrti: "Opet će se pogasiti svjetla u balkanskoj krčmi, bljesnuće noževi u mrkloj noći".
Kad smo izašli sa predstave, Rade i šešira više nije bilo. Pri povratku našli smo kasarnu u mraku, pogašenih svjetala. Proglasili su uzbunu. Desilo se Borovo Selo. Osjetio sam te svibanjske noći nekakvu jezivu, ljepljivu, golemu, kozmičku usamljenost. Možda istu onakvu kao Krleža nekada kad je umro Strozzi, kao Rade ove iste večeri na šanku Beogradskog dramskog pozorišta, kao Isus u Getesmanskom vrtu kada je molio Oca da odmakne od njegovih usta gorki pehar za koji je znao da ga mora ispiti. Sjetih se tada samo da je Krleža još dodao: "A kad se to dogodi, Bogu hvala, nas ovdje više neće biti." Uistinu, na sceni nije bilo više nikog. Ostali smo samo mi statisti. Došao je i naš trenutak da odglumimo svoju malu rolu prije nego što se zauvijek spusti zavjesa.
Tamo dolje kod poligona, potmulo je tutnjalo. Tenkovi su palili svoje motore.
|
|
