Vele meni vegetarijancu ehehe, šta ne jedeš ribu, riba ti nije meso. E velim ja, ako riba nije meso, onda ni Dalmoš nije čovik. Ovo je priča o Zokiju, a on ne samo da je bio Dalmoš, nego je čovjek i pol ! Ona vrsta ljudine koja ima krila.
A ne, ne ne... ako ste znajući Porta pomislili da je će ovo biti nekakva ljiga od ' Der Himmel über Berlin ' pričica o anđelima ala Nicholas Cage ili nedajbože John Travolta prevarili ste se. Ne samo da Zoki nije bio anđeo, Zoki je bio GALEB! Ma znate na što mislim: ono pravi pravcati domaći jadranski jebač-presretač (lat. hadriaticus interceptocoitus vulgaris) Nego, kako vam mogu pobliže dočarati Zokija?
Žene bi ga opisale ovako: zgodan tip baby faca, crn, visok zelene oči, mi muški bi dodali i fudbalerka, raybanice, zlatni lančić, crna majica bez rukava, Adidas dres i natikače. Oni koji vole filmski opus Bigasa Lune poput mene, prepoznat će frapantu sličnost Zokijevog lika i djela sa Raulom (Javier Bardem) iz «Jamón, jamón» (Šunka, šunka). Sve je dakle bilo tu: pršut, češnjak, izgled, zurka, potkošulja, «Samson» mudante i mačizam, osim što je Zoki umjesto Raulovog noćnog nude bullfightinga ipak više preferirao -ping pong.
Bio je jedno četirpet godinica stariji od nas i radio je dakle u jednom dalmatinskom turističkom kompleksu kao mali od ping ponga i minigolfa. Davao nam je igrati ping ponga besplatno do mile volje i čuvao je nas klince iz Zagreba od lokalnih mulaca. To su moji Pugiji rekao bi im, da ih niko nije ni taka…
Osim svega nabrojanog, u čemu je još bila sličnost između Zokija i Raula? Nevjerojatna seksualna privlačnost koju su žene iz uistinu neobjašnjivih razloga osjećale prema njemu. Mislim nevjerojatno, on nije radio ništa. Samo je sjedio na klupi. Bio je naoružan jedino onim najtanjim žutim engleskim, njemačkim i talijanskim džepnim rječnikom fraza. A one… one su kao hipnotizirane prolazile, popikavale se, okretale se i glupavo smješkale, pa onda lagale frendicama da su nešto zaboravile u hotelu pa se kao začarate vračale i sjedale pokraj njega. Mi bismo tada prekidali ping pong i minigolf okupljali se i gledali u nevjerici to praiskonsko čudo fatalne privlačnosti . On bi tu i tamo nešto čeprknuo po rječniku ili bi mu upite mlade dame poput šaptača u kazalištu preveo netko od nas. Uopće mu pri tome nismo smetali. a one su ionako bile previše raspamećene da bi nas uopće zamijetile. I to je bilo to.
Kod mlađih cura pao bi odmah neki dogovor za Pipi sokić ili šetnju, a starije djevojke i udane žene bi mu bezočno dale do znanja da im je čoek, shrvan mlakim pivama ili teretom djece na plaži, zahrkao uz ditiramb zrikavca pod hladovinom crne smrče. Samo bi diskretno mignule u prolazu kad je teren u bungalovu ili hotelskoj sobi bio čist, a on bi se nakon par minuta diskretno iskradao za njima. A mi bi mu tada pričuvali mini golf i stolove, slagali šefu ako bi naišao zašto ga nema. Jao fešte i praznika od minigolfa i ping ponga! I tako… dok bi Zoki bi nemilice gazio nježnu tratinu oko rupica golfa za odrasle, nama klincima bi ostajao onaj džepni. Ne znam kako mu je to uspijevalo. Furao bi ih i po nekoliko paralelno, a one se znajući jedna za drugu uopće nisu nikada bunile nego su pedantno poput tokijske željeznice poštivale svoj vozni red. Uistinu nevjerojatno!
Bili smo klinci, samo pasivni promatrači, makar mi nam ni danas kad ga se sjetimo, nije jasna tajna Zokijevog uspjeha kod žena. Dali je sjedeći na klupici valjda puštao ferohormone niz vjetar, zračio svojim libidom štoligajazanam… od kuda je proizlazila njegova spontana, ali savršena bodylanguage tehnika na koji su otkidali komadi, a mi pokušavali bezuspješno skinuti, ostavljam na razmatranje ženama. Mi muški smo se složili samo oko jednog: kad narastemo, bit ćemo jebači poput Zokija…- obećali bi sami sebi na kraju sušne ljetne sezone. Na godinu bi se vračali i nadali da će Zoki biti tamo u šumici. A Zoki je uvijek bio tamo. Haklali smo s njim žestoke ping pong partije i zaista smo ga voljeli kao starijeg brata. Ma koji Ljuban i zadruga… Tada su postojali samo Zoki i njegovi PPP - Ping Pong Pugiji!
No jednog se ljeta Dado, tako su me svi odmalena svi zvali, promijenio. Navršio sam 16 i u meni se probudio mladi vuk samotnjak. A vukovi bi nešto i sami ulovili. Upravo tog ljeta Zoki i ja zaigrali smo opasnu partiju nakon koje više ništa neće biti kao prije.