Još se nije isprala sol sa mojeg preplanulog tijela niti smirili vjetrovi u mojoj kosi, kad gle, evo Porta na Frankfurtskom aerodromu. I dok čekate i čekate na vaš avion, baš kao u Rickovom «Caffe Amercianineu» kroz koji prolaze bjelosvjetske protuhe i hohštapleri, i tamo se igra se otvorni poker s velikim ulozima.
Sjedim tako u jednom od kafića i promatram kako se ukrcavaju putnici za Shangai. Ma što sjedim, držim poziciju za svojim malim stolićem, baš kao što to čini skupina mladih poslovnih muškaraca svaki za svojim. U mnogočemu smo slični: godine, frizura, naočale, odijelo, skupa kravata i karta v žepu za neku od svjetskih destinacija. Međusobno se mjerkamo.
Španjolac započinje igru: Vadi mobitel, ali tako da mu se vidi ručni sat. Vade ga i svi ostali, pa se olfo šalju sms-ovi. Mjerkaju se modeli. Nakon toga vade se palmovi i pocket PC-i. Predamnom je samo kolač sa šljivama i svi me upitno gledaju. Šutimo. Dugo šutimo. Oni čekaju. Čekam i ja. Ne pratim ih ovo dijeljenje. Muški znaju, žene to ne kuže, da tu sad slijedi obrušavanje na najslabijeg. I dok ste rekli keks, stvara se neprincipijelna koalicija. Odakle si, pita pederasti Talijan. Croatia, velim ja. Gdje je to, pita ljigavi Francuz, Rusija? Ne, velim ja, preko puta Italije. Kad ćete u EU? - zanima Engleza spljoštene glave. Hmmm, sigurno prije nego što Englez pobjedi na Wimbledonu. Jel prestao rat, provocira zubati Nijemac. Ne, velim ja, još uvijek je vaš bunker kod Borongaja, eno piše Milčec o njemu u svojoj knjizi «Pfeife aus Buchwald». Milchek? Who the fuck is Milchek? Pitaju se oni. Ne znate ko je Milčec? Uuuu velim ja, Milčec je poznati mittlerereuropäischer pisac.
Vadim iz "Samsonite" pilotice na stol digitalni Olympus F-450, kako bi mogao doprijeti do Compaq iPAQ PC-a. Pik-pik.., olovčicom po ekranu, šaljem mail samom sebi, ah ta Bluetooth tehnologija. Gledam ih, uzmučili se, povisuju ulog. Vade svoje laptopove. Pokazuju slikice auta, ljetovanja na Ibizi, fotke svojih debelih žena. No ovaj put ih pratim. Vadim i ja svoj brand new HP Compaq notebook. Pokazujem sliku male kovrčave u badiću na Zrču - Sodomi i Gomori hrvatskoj Jadrana, pa ispred nečije jahte negdje na Kornatima. Ajde dobro sad jahta..., priznajem, teški blef, no ovo je ipak poker ne?
- Croatia is beautifull, thousands islands... Croatian women are the most beautiful women in the world...-
Šute. Razjapili čeljusti. Procjenjujem da je vrijeme za touche na kraju balade. Uzimam Olympus i slikam kolač od šljiva. Spajam digitalac na notebook i šaljem sliku kolača maloj kovrčavoj. Mala kovrčava u čudu odmah zove natrag. Klik !!! Iz titanijumskog kućišta iskače moja crna ljepotica Nokia 8910i. Mysterious at first sight. A picture of elegance...veli reklama.
- I want cake like this when came home, OK? Yes, yes.. – mrštim se -…Don’t You never ever ask me again something like that... –
- Koji ti je? -čudi se mala kovrčava s druge strane, da pogodim- opet se igraš sa dečkima? A? Joj, poput dječačića ste koji uspoređuju svoje pimpeke u školskom WC-u .., aj bok.- Poklapa mi slušalicu.
Znam da će uslijediti teška represija i sankcije s njene strane kad se vratim, ali to ove papke definitivno obara s nogu. Gledaju me sa strahopoštovanjem. He he he… pobijedio sam!
Tako vam je to, dragi moji, baš kao u onim vicevima gdje se natječu Švabo, Amer, Rus i Bosanac i u kojima naš čovjek uvijek na kraju ispadne najpametniji i sve ih zajebe. I zato ako ikad zapadnete u kulturološki šok ili depresiju pri susretu sa licemjernom Europom, gore glavu! Imate Hrvatsku! Imate Pešalova, rukometnu reprezentaciju.., imate i mene koji igra poker na visoke uloge po europskim aerodromima. Pa ako vam je dosadno dok čekate na boarding, potražite me pa možemo umjesto ovog pokera bacit laganu partijcu bele ili šaha. Možemo i na kavicu. Znam šank na kojem je priprema jedna naša ženska.