Moja draga ima ogromnu i po cijeloj Istri strateški dobro raspoređenu rodbinu. I naravno da smo im pri proputovanju kroz Umag skrenuli u kratak, ali intenzivan posjet.
Nije da ne trpim njenu rodbinu, sve predivni, dobri ljudi, ali ne podnosim da me grle i ljube dragi stari senilni tetci i stričevi nazivajući me pritom čudnim imenima, podsjećajući me na vesele momente druženja koje, ma koliko god se trudio, ne mogu pronaći u vlastitoj memoriji. Želim poštedjeti i njihove krhke staračke kosti od trkanja i udaraca koje moraju otrpjeti pod stolom od strane onih malo boljeg pamćenja. Jednostavno ne želim se dovoditi u situaciju da zurim u tajanstvene praznine u albumu gdje su netom prije stajale morske fotografije moje žene u rasponu od djevojaštva pa sve do ljeta prije nego što je upoznala mene. Istra nije Sibirska tundra, nije niti Bermudski trokut da bi u njoj samo tako nastajale i nestajale stvari i predmeti. Takve misteriozne pojave imaju svoje sasvim znanstveno objašnjenje.
Taman kad su oni započeli s pretresanjem dirljivih momenata iz obiteljskog albuma, ja sam se kradomice iskrao s malim Tinom, vunderkinom od pet godina koji je svojeg, hmm, bilo bi previše komplicirano da pokušam izderivirati što ja u stvari dođem Tinu, poveo napolje kako bi mu pokazao svoj mali svijet obližnje livade. A na livadi je hrpa klinaca dizala veliku graju u pokušaju da se nekako razvrstaju i započnu svoju igru. Mali Tin je predstavio društvu svog veeelikog ujca iz Zabrega koji sve zna i koji je bio u Americi, i predložio za moderatora ove velike dileme. He, he, djeco.., ringe ringe raja, došo čika baja Porto. No veselje mi je kratko trajalo.
Moram priznati, dosta sam se namučio dok sam razvrstao sve te pokemon trenere, transformerse, Yu-Gi-Oh kreature, Actionmanove, Harry Potere i Hermione, Hobite, Vilenjake, Čarobnjake, Patuljke, Xene i vozače dizalica. Britney je otišla na jednu, a Christina Aguilera na drugu stranu.
Uh uh, u moje vrijeme je to bilo puno jednostavnije… Svi su uvijek htjeli biti na strani dobra, svi su bili partizani, nitko Švabo, pa smo se svi zajedno mogli boriti protiv imaginarnog neprijatelja. U najgorem slučaju, kada bi potreba da zlo bude potpuno personificirano i otjelovljeno, tada bi najantipatičniji ili najslabiji u skupini, netko s naočalama ili zubnom protezom i protiv svoje volje, usprkos svim suzama svijeta bio - Krueger.
Ali ovo danas? Kako u ovoj današnjoj inflaciji meni uglavnom novih i nepoznatih identifikacijskih arhetipova i simbola pronaći ravnotežu, univerzalni omjer Yina i Yanga, tajnu prave mjere? No Porto ne bježi od takvih izazova pa sam se zdušno primio nezahvalnog zadatka da poput šamana napravim malo reda u svojoj maloj zajednici i izvedem im smislenu kozmogoniju, da budem puko oruđe u službi harmonije sfera, zrnce reda u ovom moru kaosa. I taman kad sam se već poveselio da je sve u savršenom poretku i da pokret figura na drevnoj šahovskoj tabli konačno može započeti, primijetio sam da pokraj mene, pomalo distanciran za svu tu graju stoji mali Tin i u ruci drži - jaje.
- Joj Tine, pa tebe sam skroz zaboravio! Oho, vidim u ruci držiš pokemon kuglu, super, ti si Ash broj tri i pređi tamo uz Rafu, Keđu i Kralja Lavova. -
- Nije to pokemon kugla, ujac Porto, to je jaje…-
E pa jebiga, Tine srećo, znam da je jaje. No što sad? Kad bi neko u moje vrijeme u ruci držao jaje, ono bi zamjenjivalo bombu 'kragujevku' i bilo bi savršeno jasno da je malac kurir bombaš koji je spreman bespoštedno nasrnuti na bunker mrskog agresora.
- Pa dobro Tine što će ti jaje? Što si ti?
- Ja sam istraživač egipatskih grobnica…- slegnuo je ramenima Tin kao da se podrazumijeva –... i treba mi jaje, ne? -
Ostao sam paf. O nebesa, što sad da radim? Kuda da razvrstam jednog 'istraživača egipatskih grobnica'? Dok sam stajao zbunjen, Tin mi je pričao o piramidama i mumijama, drevnim bogovima, o kulturi i običajima Egipta. Objasnio mi je da mu jaje treba kako bi provjerio teoriju da je cement korišten za gradnju piramida učvršćivan bjelanjkom i žumanjkom iz kokošjeg jajeta. I dok smo mi tako stajali i razgovarali o Egiptu, na livadi je i bez moga signala započela drevna igra nadvladavanja između polariteta ove prirode. A nju pokreću sasvim drugi impulsi, ni približno slični onima koji su Tina i mene potaknuli da pokušamo dokučiti misterije starog Egipta.
I tako, dok je na livadi u svom bijesu i snazi tutnjala elementarna stihija dječje prirode, Tin i ja smo spokojno u pijesku mutili jaja, proračunavali koliko je bilo potrebno kokoši da bi Hiram Abiff izgradio onoliku piramidčinu, građevinu veću čak i monumentalnog peterokatnog apartmana Tinovog tate, velikog majstora slobodnih zidara, koja je bez građevinske dozvole niknula na jednom od najatraktivnijeg djela Terra Istriane.
Post je objavljen 16.09.2004. u 15:24 sati.