Što sam radio prošle jeseni? Prvog dana jeseni, veli mi jedan račun pronađen u ladici, išao sam tankirati službeni auto pri povratku sa bušotine. Poskupio je benzin. Čovjek ispred mene psovao je INU i komuniste dok je tankao u svoj skupocjeni automobil. Do vrha mali, dobacio je u prolazu radniku na pumpi. Na zadnjem sjedištu komad lovačke uniforme, na bočnom staklu naljepnica nekog lovačkog društva i lik jelena.
- Vi ste lovac ? – upitah
- Da jesam - ozari se čovjek.
- Jel' vi isto onako, ko de Niro, ono, jedan metak... ili?
- Ništa ja vas ne razumijem, mladiću moj, jedino znam da je poskupio benzin i da će komunjare letit naglavačke odakle su i došle.
- Mislim, jel' mu dajete šansu?
- Kome Račanu? Hahahaha ma nema šanse..vjeruj meni...znam ja...
- Jelenu...-
- Ma što ću mu dat šansu, čovječe, kad se je i ekipa postavimo nema toga koji će pobjeć... što leži to ne bježi eeeee... Što, zanima te lov na jelene?-
- Pa na neki način .., u stvari mi smo kolege. I ja sam isto lovac na jelene. One nebeske. Jeste li ikad vidjeli nebeskog jelena?
- Kakvog ?
- Nebeskog... - ponavljam - Niste čuli?
- Da ti nisi malo napušen ko i onaj tvoj Račan?-
Čudno me gleda, brže bolje sjeda u svoju mečku i odlazi.
Borges je bio u pravu. Apsolutno ništa ne znamo o izgledu nebeskih jelena (možda i stoga što ih nitko nije pomno zagledao). No ja znam čovjeka koji ih je jako dobro zagledao: Josip Generalić. Ako ste ikada bili u Hlebinama možete vidjeti jelenske svatove koje je naslikao kriomice ih promatravši. Maku Dizdaru dolazili su u pohode dok je obilazio patarenske stećke, grobove naših starih dobrih Krstjana. Te nesretne životinje, kaže kineska legenda koju je zapisao G. Willboughby-Meade u knjizi “Kineski duhovi i vilenjaci”, žive pod zemljom i kao ne žele ništa drugo nego doprijeti do danjeg svjetla. Imaju dar govora i preklinju rudare da im pomognu dočepati se površine i pri tom se služe svim trikovima. Obećavaju rudarima da će im otkriti skrivene žile srebra i zlata. No stari rudari su uvijek bili oprezni i nisu nasjedali jer su znali da na ovom svijetu, a pogotovo u njegovim donjim svjetovima, sve ima svoju cijenu. Zašto bi riskirali živote za svoju bijednu nadnicu za strah? Legenda kaže da će se nebeski jelen ako pronađe put do svježeg zraka pretvoriti u smrdljivu tekućinu iz koje se mogu izleći smrt i kuga.
Nisam lagao onom čovjeku. Stvarno sam lovac na nebeske jelene.
Slušao sam njihov bijes u dubinama Mramor Brda. Tamo se nitko nije usudio zaći već skoro pola stoljeća. Pratili smo njihove tragove od Ravene, pa preko mora sve do obala Istre. Kod ruševina Al Dara u sjeveroistočnoj egipatskoj pustinji pronašli smo mjesto gdje su neki od njih nastali, no nismo ih našli. Pred libijskom obalom slušali smo njihov šapat i molbe u tami da ih oslobodimo, no ili nismo bili dovoljno vješti pa su otišli ili nismo imali dovoljno vjere da istrajemo do kraja, a možda smo već bili pomalo umorni od svega pa smo podlegli halucinacijama. U šumama Žutice, u Slavoniji i Podravini pronašli smo mjesta gdje su se neki od njih oslobodili iz podzemlja. Možda isti oni koje je naslikao Generalić? Kod Ivanić Grada osjetio sam tek miris smrti jednog od njih, toplinu i ljepljivost pod prstima od smrdljive tekućine u koju se bio pretvorio. Tko zna. Možda ću se jednog dana i naći oči u oči sa jednim od njih.
Post je objavljen 21.09.2004. u 12:11 sati.